Au, kakav je bio prvi mundijalski dan za Srbe.
U stvari, to nije bio jedan, nego dva dana, kada je riječ o većini predstavnika "sedme sile" koji će pratiti dešavanja u Južnoj Africi.
Dio novinarske ekipe je od kuća krenuo u ponedjeljak oko 10 sati, a sljedeću priliku za tuširanje i presvlačenje dobio tek 30-ak sati kasnije...
Ali, nije bio problem samo u dugom putu preko Minhena do Johanesburga... To dovodi do neizbježnog pitanja: "Da li je Južna Afrika spremna za organizaciju jednog od najvećih događaja na planeti?"
Sve je počelo još na aerodromu, ali od euforije zbog dolaska činilo se da je sat, do sat i po čekanja prtljaga samo blaga neažurnost domaćina. U sklopu toga je bilo i njuškanje pasa...
Ne onih velikih iz američkih filmova, dresiranih da traže drogu. Naprotiv. To su mali kerovi, toliko mali da se čovek može saplesti o njih kada mu se zamotaju među noge. I ne traže ništa tako skupo kao što su narkotici već strogo zabranjene sendviče i voće. Imaju uspjeha u tome, pa se aerodromsko osoblje nakupilo srpskih pečenica, šunki, banana... Za svaki slučaj, da im pored silnih virusa i bakterija neko ne donese još koje...
To je bio samo početak, a nastavak je uslijedio u hotelu, prostoru predviđenom za dobijanje novinarskih akreditacija, u autobusu...
Već posle 15-ak sati provedenih u najvećem gradu Južne Afrike jasno je da je lokalno stanovništvo, bar ono koje se bavi uslužnom djelatnošću, izuzetno ljubazno i predusretljivo. Ali, i osmjeh ponekada nije dovoljan sam po sebi. Naročito kada ste gladni, umorni i prljavi i kada je pred vama još gomila obaveza, a obična usluga kupovine vaučera za internet traje po pola sata do 45 minuta. Da ne pominjemo nešto komplikovanije, kao što je dobijanje ključa od hotelske sobe.
A to je zato što u Johanesburgu niko nigdje ne žuri. Kao da se svi takmiče ko će sporije obaviti svoj posao. Čak ni kada je mušterija na ivici nervnog sloma. Kao da sve može da se riješi osmijehom.
Tim tempom, opšti je utisak u srpskoj ekspediciji, teško da se sve može spremiti za početak Svjetskog prvenstva (u petak), a kamoli u hodu rješavati problemi.
Slika koja to najbolje ilustruje viđena je nedaleko od stadiona Soker siti, na kome će biti održano otvaranje i odigrana prva utakmica između domaćina i Meksika. Prostor gdje predstavnici medija dolaze po akreditacije kao da se nalazi u sred pustinje - toliko ima prašine.
I naravno, i za akreditacije se čeka red, oko sat i po, od čega veći dio u pomenutoj prašini.
Vrhunac za izmorene novinare beogradskih medija je bilo pitanje tamnopute službenice, koja je lomila jezik kako bi izgovorila njihova imena i prezimena:
A gdje je ta Srbija?"
Možda ona i ne mora da zna gdje je Srbija... Ali, Srbija je jedna od 32 učesnika Svjetskog prvenstva!
"Da li ste čuli za Jugoslaviju?", uslijedilo je logično pitanje kao odgovor na prethodno.
I to je bio put da se nasmijanoj volonterki objasni šta je i gde je Srbija...
OD METROPOLE DO NJEMAČKOG LOGORA
Za Južnu Afriku važi da je zemlja kontrasta, da su se upravo tu sudarile sve rase, kulture i jezici. Bez obzira na brojne podatke (kao što je na primjer da ima 11 zvaničnih jezika i tri glavna grada), ko to ne vidi svojim očima, ne može da povjeruje.
Johanesburg je velegrad u kome dominiraju kontrasti sa nevjerovatnim amplitudama. Pogled na velelepne zgradurine ukazuje da je riječ o metropoli, kakvih malo ima u svetu, ali zalazak u zabačenije krajeve grada izaziva nevjericu.
Imaju mnogi veliki gradovi svoje "tamne strane", ali pojedini dijelovi Johanesburga djeluju zastrašujuće ruralno i opasno.
Poneka "domaćinstva" u tim krajevima ograđena su bodljikavom žicom, sličnom onom korišćenom u njemačkim logorima u Drugom svjetskom ratu.
Poslije prvog dana boravka u Johanesburgu, niko od Srba (srećom) nije imao priliku da provjeri sve priče o opasnostima grada, ali mnoga mjesta (gledana kroz prozor autobusa) djeluju kao da iza svakog ćoška ona vreba.
Da li je to mjesto gdje bi trebalo da se nađu navijači sa svih meridijana? Makar i kada zalutaju.
Kada se tome doda i primjedba srpske reprezentacije na teren na kome bi trebalo da trenira, dolazi se do računice da je mnogo "minusa" za domaćina za prvi mundijalski dan.
Možda će, kada se živci i strasti karaktersične za prvi dan smire, "domaćinski" osmijveh imati jači efekat.
(Rade Jakšić - MONDO)