• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Poznat uzrok smrti Dude Ivkovića: Legenda se borila u bolnici, srce nije izdržalo

Otkriveno od čega je preminuo "otac srpske košarke".

Dusan-Duda-Ivkovic Izvor: MN PRESS

Dušan Duda Ivković preminuo je u četvrtak ujutru, a otkriveno je i od čega.

"U šest časova i 50 minuta Dušan je preminuo u bolnici u Beogradu od posljedica vode u plućima i herpesa", objasino je prvi čovjek Radničkog sa Crvenog krsta, Goran Kalinić za Sport Klub.

Možda će vas zanimati

Edem pluća napravio je velike probleme "ocu srpske košarke", poslije kojih je nažalost izgubio borbu za život.

Vijest o Ivkovićevoj smrti objavio je Košarkaški savez Srbije, a njegove kolege, igrači i ljubitelji košarke iz cijelog svijeta ostali su u šoku.

Duda Ivković rođen je 29. oktobra 1943. godine u Beogradu, uz starijeg brata Slobodana "Pivu" Ivkovića (takođe legendarnog trenera) zavolio je košarku i zavolio je beogradski Radnički, tada četvrti klub u gradu.

Uz stečenu diplomu Rudarsko-geološkog fakulteta u Beogradu imao je pred sobom izbor i odabrao je da ne radi u struci, već da posveti život košarci, koju je zauvijek promijenio.

Prvi trenerski posao dobio je na klupi juniorskog tima Radničkog 1971 i sa njom je 1974. postao šampion SFR Jugoslavije. Zatim je došao i u stručni štab juniorske reprezentacije, u kojoj je uz selektora Luku Stančića osvojio zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu za juniore u Komposteli 1976.

Potom je počeo profesionalnu karijeru u Partizanu, kao pomoćnik Ranka Žeravice, a potom i kao trener prvog tima, sa kojim je u sezoni 1978/79 osvojio prvenstvo i Kup.

Od 1980. godine Grčka je, pored Jugoslavije i Srbije, bila njegova glavna adresa. Tada je potpisao za Aris iz Soluna (1980-82), da bi se vratio u svoj Radnički (1982-84) i preuzeo univerzitetsku reprezentaciju Jugoslavije s kojom je na Univerzijadi u Edmontonu 1983. osvojio srebrnu medalju.

Poslije Radničkog, Ivković je radio u Šibenki (1984-87) iz koje prešao je u Vojvodinu (1987-90). U Novom Sadu je proveo posljednje tri sezone u svojoj zemlji. Kao pomoćnik selektora Jugoslavije Krešimira Ćosića, osvojio je bronzanu medalju na Svjetskom prvenstvu u Španiji 1986.

Poslije šampionata u Atini postao je selektor Jugoslavije s kojom je početkom jula 1987. imao vatreno krštenje na Univerzijadi u Zagrebu 1987. Jugoslavija je u finalu savladala selekciju SAD (100:85) koju je vodio trener Majk Križevski.

Ivković je vodio posljednju generaciju Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koji su neki nazivali „Bijelim timom snova“: Dražen Petrović, Aleksandar Đorđević, Predrag Danilović, Toni Kukoč, Žarko Paspalj, Dino Rađa, Vlade Divac… Poslije srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Seulu 1988, osvojena su tri zlata u nizu: dva na evropskim prvenstvima (Zagreb 1989, Rim 1991) i jedno na Svjetskom šampionatu u Buenos Ajresu 1990. Poslije Univerzijade u Zagrebu, Ivković je ljeta 1990. još dva puta savladao Majka Križevskog: u finalu Igara dobre volje u Sijetlu (85:79) i polufinalu Svjetskog prvenstva (99:91).

Od raspada Jugoslavije, 1991. godine, radio je samo u grčkim i ruskim klubovima. Prvo se vratio u Solun, gdje je preuzeo PAOK (1991-93) kome je donio najbolje rezultate u klupskoj istoriji: šampion Grčke (1992) i treći u Evropi na završnom turniru Evrolige u Atini (1993). Zatim je otišao u Atinu, u Panionios (1994-96). Tih godina je i dalje bio selektor SR Jugoslavije, iako reprezentacija nije mogla da se takmiči zbog sankcija Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (1992-95).

Politička odluka da se SR Jugoslaviji zabrani da učestvuje na Olimpijskim igrama u Barseloni 1992, najbolniji je trenutak u njegovoj karijeri. Odmah po povratku na međunarodnu scenu, SR Jugoslavija je osvojila zlato, na Evropskom prvenstvu u Atini 1995, poslije pobjede protiv Litvanije (96:90). Poslije tog takmičenja, Ivković je svojom voljom prepustio klupu pomoćniku Željku Obradoviću uz koga je ostao kao savjetnik i učestvovao u osvajanju srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. i dvije zlatne, na Evrobasketu u Barseloni 1997. i Svjetskom šampionatu u Atini 1998.

U sezoni 1996/97. osvojio je svoju drugu „triplu krunu“ u klupskoj karijeri. Poslije Partizana, ponovio je to sa Olimpijakosom koji je pored prvenstva i kupa Grčke podigao i trofej Evrolige. Poslije odlaska sa klupe pirejskih crveno-bijelih, ostao je u Atini. Vodio je AEK (1999-01) s kojim je osvojio Kup Saporte (2000).

Ljeta 2002. godine došao je u moskovski CSKA, klub velike tradicije, koji je u to vrijeme bio daleko od stare slave. Krenuo je od nule, preuzevši u isto vrijeme i trenerski posao i organizaciju kluba. U naredne tri godine ekipa je stizala do fajnal-fora Evrolige, osvojila sva tri prvenstva Rusije i jedan domaći kup. Odatle je prešao u drugi najveći moskovski klub, Dinamo (2005-07), s kojim je osvojio ULEB Kup (2006).

Na molbu ljudi iz Košarkaškog saveza Srbije, prije svega počasnog generalnog sekretara FIBA Bore Stankovića, preuzeo je reprezentaciju 2008. godine, sa njom krenuo od kvalifikacija za Evropsko prvenstvo u Poljskoj 2009. i stigao do srebrne medalje (poraz u finalu od Španije). Srbiju, koja je kao najmlađi tim bila najprijatnije iznenađenje na tom Evrobasketu, naredne godine vodio je na Svjetskom šampionatu u Istanbulu, na kojem je zauzela četvrto mjesto.

Dok je vodio reprezentaciju Srbije (2008-13), Ivković se vratio na klupu Olimpijakosa (2010-12), s kojim je napravio najveći podvig u istoriji finala Evrolige. Klub iz Pireja je u meču za titulu, u Istanbulu 2012. godine, gubio sa 19 poena razlike od CSKA, 11 minuta prije kraja, ali je uspio da pobijedi sa 62:61. Te godine, ekipa je osvojila i domaće prvenstvo.

Ivković je karijeru završio u Anadolu Efesu iz Istanbula (2014-16), sa kojim je bio najbolji u dva takmičenja 2015. godine – Kupu Turske i Super kupu Turske.

Pored svih trofeja, priznanja i igrača koje je izveo na put, ostaće upisano da je Dušan Ivković jedini trener koji je osvojio četiri različita evropska klupska takmičenja: Kup Koraća (1979), Kup Saporte (2000), Evroligu (1997, 2012) i ULEB Kup (2006). Godine 2017. dobio je dva značajna priznanja. Evroliga ga je proglasila za svoju legendu, dok ga je FIBA uvrstila u svoju „Kuću slavnih“ u Ženevi.

Ivković je po završetku trenerske karijere nastavio da služi košarci, prije svega kao član Tehničke komisije FIBA, kroz koju su posljednjih desetak godina zaživjele mnoge njegove ideje vezane za košarkaška pravila i unapređenje košarke kao sporta. Svojim autoritetom je, pored ostalog, znatno doprinio da se uspostavi moderno Udruženje košarkaških trenera Srbije (UKTS) čiji je jedan od osnivača bio njegov brat Slobodan.

Jedno vrijeme bio je i predsjednik UKTS, a od 2002. do 2010. nalazio se na čelu Udruženja svjetskih košarkaških trenera.

Pročitajte i ovo

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Kolumna - Nebojša Šatara

Navijači

MONDO Tim kola

FK BORAC

RK BORAC