Konačno imamo 12 igrača i ja mislim da svaki od njih na neki način razmišlja o svom učinku na predstojećem Svjetskom prvenstvu.
Svaki od njih se potajno nada određenoj ulozi. Oni znaju koliko će otprilike da igraju i koliko mogu da pruže, ali niko ne zna da li će dobiti šansu da se istakne, kada reprezentaciji bude najpotrebnije? Da li će imati sreću da uputi posljednji šut na utakmici?
To je SP. Može da se dogodi da budeš na terenu, dođe ti lopta i ti moraš da je šutneš, daš koš i da to odluči nešto važno.
Igrači provode vrijeme zajedno, ali tokom dana, recimo kad kreneš na spavanje, imaš malo vremena samo za sebe i tu razmišljaš o svojoj ulozi, o načinu na koji bi mogao da se proslaviš, a da to bude u okviru uspjeha reprezentacije.
Prva utakmica na takmičenju je naročito bitna za igrače. Zato što prestaje da važi učinak u prvenstvu prošle sezone, ne važi više ni Evroliga, ni pripremne utakmice. Sve počinje od nule, a šta je bilo ranije, nema veze sa onim što počinje, konkretno utakmicom protiv Angole.
Neko ko nije imao dobre pripreme, ko je bio u kontraritmu, na toj utakmici može sve da promijeni i postane jedan od najvažnijih igrača reprezentacije!
Zbog toga mislim da svako u svojoj glavi vidi način na koji bi mogao da se proslavi na SP - neko odbranom, neko napadom, košarka jednom igraču nudi mnogo puteva za isticanje. Mislim da u timu Srbije baš svi mogu da budu važni u određenim situacijama. To je kvalitet naše reprezentacije i to svakom pojedinačno daje za pravo da se nada, da će na SP doživjeti svojih "pet minuta slave".
Šta se događa na dan utakmice, ili veče uoči nje? Igrači međusobno pričaju "šta misliš kako ćemo ovo da uradimo, kako ćemo ono, šta misliš ko će početi". Oni koji znaju da su tu zbog dobre igre u odbrani pitaju se kakav će zadatak dobiti, koga će da čuvaju.
Na taj način se mentalno pripremaju za utakmicu, koja je jako bitna, jer se samopouzdanje stiče od prvog trenutka.
Druga stvar, Duda Ivković je jedan od najiskusnijih trenera. Sjećam se da Saša Danilović na Evropskom prvenstvu 1989. u Zagrebu (ili 1991. u Rimu?) uopšte nije ulazio u igru do finala, pa je tek na kraju ušao i bio maltene ključni igrač.
Poznavajući njegov način rada, svaki igrač može da se nada da će u nekom trenutku postati ključni igrač i da će mu Duda pokloniti veliko, veliko povjerenje. To je dio taktičkog rata sa drugim trenerima i reprezentacijama.
Mi možemo da izgubimo neku utakmicu. I tu ima raznih teorija. "Igramo loše, ali dobijamo" - to je super. "Igramo super, a gubimo" - to je već katastrofa. Ali svakom ponaosob je bitno da krene pobedom i da se produžavanjem tog niza, daj bože do finala, održi pobjednički ambijent, u kojem svako vidi sebe kao dio jednog velikog uspjeha.
Ako se zareda sa porazima, onda svi gube samopouzdanje. Pogotovo igrači koji nisu tako jaki na individualnom nivou i nisu nosioci igre u svojim klubovima, tzv. prateći igrači. Ponavljam, reprezentacija nam je takva da imamo dobru grupu. Imamo Teodosića koji može da odluči, imamo Krstića, koji igra kao pravi veteran, bez obzira što mu je uloga u Oklahoma Sitiju potpuno druga. Novica Veličković je po meni jako bitan.
Ne mogu svi da budu lideri, ali je bitno da se osjećaju važnim… Ja sam u reprezentaciji uvijek bio igrač iz drugog plana, bio sam sedmi, osmi, deseti. Ali i takvi su važni za atmosferu u ekipi, koja može da dođe do samog vrha.
Od svih početnih utakmica na velikim takmičenjima, najjači utisak mi je ostao sa Olimpijade 1996. godine, protiv Grčke. Igrali smo u pola deset ili deset ujutru! Nismo išli na svečano otvaranje da bismo bili odmorni za tu utakmicu i bio sam dosta ljut što smo propustili priliku koja se pruža jednom u životu.
Ali pobjeda nad teškim protivnikom mi je dala još više samopouzdanja i ulila mi vjeru da ću dati pečat osvajanju medalje, bez obzira na to što su u timu bili Divac, Bodiroga, Paspalj, Đorđević, Danilović, Savić, Rebrača…
Bili smo svjesni da ćemo iz uspjeha reprezentacije svi izaći kao pobjednici, a da svi gubimo ako završimo na petom ili šestom mjestu.
(Nikola Lončar za MONDO)