MONDO TURSKA: Sladak ukus i gorak okus

Možda zato što ste vi kraj utakmice vidjeli, a ja ne. I sada još treba nešto da vam pišem o nečemu što ste vidjeli bolje od mene.

Ima jedno suludo pravilo FIBA, uvedeno poslije prvog kola takmičenja po grupama, da svi novinari koji namjeravaju da uzmu izjave od aktera meča u miks zoni (a, drugačije nije moguće), moraju da izađu iz hale 30 sekundi prije završetka utakmice!?

Da, da...

I sad, ja imam dilemu. Da li da odgledam utakmicu, naročito onu kakva je bila između nas i Hrvata, kada je sve stalo u tih 30 sekundi ili da izađem napolje, ne vidim ništa i ali da dobijem izjave. Možda bi trebalo prvo da pitam igrača šta je bilo, pa onda tek da tražim komentar utakmice.

Objasnili su nam da je takvo pravilo i da imamo TV u hodniku na kojem možemo da gledamo.

Kada sam polazio u Tursku, nisam ni sanjao da ću najbitnije momente prvenstva gledati na malom ekranu, isto kao i vi tamo.

Eto, tako nisam znao ko je izgubio loptu prilikom izvođenja auta, ko je dodao pas do Rašića za polaganje, ko je faulirao Popovića, ko je napravio nepotreban faul nad Rašićem, poslije kojeg smo došli do pobjede i četvrfinala sa Špancima.

Sliku o tome šta se zaista dogodilo, stekao sam tek kasnije.

Dok me je, kao i sve ostale kolege iz Srbije, obezbjeđenje odgurivalo kroz hodnik prema miks zoni, pokušavao sam da pratim šta se događa na velikom ekranu u Sinan Erdem dvorani. Pored mene stajao je kolega iz Hrvatske, kojem sam, prije nego što su nam uzeli loptu na 7,9 sekundi prije kraja, rekao:

"Šta nam ovo radite?"

On mi je samo mirno odgovorio:

"Ne, vi sami sebi ovo radite..."

Razgovor je presjekla buka u dvorani, a na video bimu vidio sam samo kako se naši drže za glave i shvatio da nešto ne ide po dobrom. Popović je ukrao loptu i dobio dva bacanja, pri vođstvu Srbije od 70:69.

Onda sam se i ja uhvatio za glavu, a isti kolega rekao mi je:

"Ne brini, mi nemamo karmu u ovakvim trenucima. Uvijek gubimo neizvjesne završnice...", izgovorio je potpuno mirno i staloženo.

Popović je promašio prvo, pogodio drugo za 70:70, a onda je nezagrijani i povrijeđeni Davor Kus, koji nije ni trebalo da igra, faulirao Aleksandra Rašića, svega sekund prije kraja utakmice!? Rašić je pogodio prvo i onda namjerno promašio drugo...

"Da li sam se uplašio? Uplašio sam se samo da slučajno ne pogodim ono drugo slobodno bacanje", namignuo nam je Aleksandar Rašić.

"Svaka mu čast. Već drugi, treći put... Nisam skoro vidio takvog igrača koji je hladan kao špricer", pohvalio je kapiten Nenad Krstić ono što je debitant u reprezentaciji Rašić pružio do sada.

Iz našeg ugla, dobili smo utakmicu. Ali, Hrvati smatraju da su je sami izgubili i na to imaju pravo.

"Šta sam rekao...", prokomentarisao je tiho hrvatski kolega, koji je predviđao lošu karmu, prije nego se okrenuo i otišao.

Srbi i Hrvati odigrali su još jednu napetu, emocijama nabijenu, neizvjesnu, ali nadasve sportsku i korektnu utakmicu. Grubih faulova je bilo, ali oni nisu prelazili granicu (ne)sportskog. Ja nisam mogao da uživam, ali novinar iz Portugala koji je sjedei pored mene, bio je oduševljen onim što vidi.

I na kraju su opet pobijedili Srbi. Zašto? Nas to svakako manje interesuje, jer imamo još posla u Istanbulu.

"Drugačija je motivacija kada igraš takve utakmice. Mi živimo za ovo i bio je zaista veliki ulog... Da izgubiš u osmini finala i to još od Hrvata", rekao je kapiten Nenad Krstić poslije utakmice.

"Mi možemo da pričamo šta hoćemo, da je ova utakmica kao i svaka druga, ali nije... Postoji istorija, svaki put kada igramo drugačiji je naboj. Vidjeli ste i sami, oni su bili specijalno motivisani, a sumnjam da bi bili tako motivisani da su igrali protiv Argentine", dodao je.

Hrvati gube neizvjesne završnice od 1997. godine u Barseloni, kada ih je trojkom uz zvuk sirene poklopio Aleksandar Đorđević, ali je moguće da su lošu karmu navukli dvije godine prije toga, kada u Atini nisu željeli da slušaju himu "Hej, Sloveni", već su sa svojom bronzom otišli sa postolja.

Ispostavilo se da su otišli i sa košarkaške scene i da pokušavaju da se vrate, evo već 15 godina.

Malo je nedostajalo da se vrate u subotu uveče. Savršeno su odigrali psihološke igrice prije utakmice, naglas pričali o problemima u svojim redovima, kritikovali sami sebe, govorili kako nisu ni zaslužili utakmicu sa Srbijom, najavljivali da će "pokušavati da budu dostojan protivnik".

A, onda su udarili iz sve snage, odigrali bolje nego u bilo kojoj utakmici u šampionatu, "ušli u meso" našim igračima i bili nadomak da osjete sladak ukus pobjede.

Ali, tanka je linija između slatkog ukusa i gorkog okusa.

Dosta o njima.

Naša reprezentacija, uprkos svim poteškoćama, ostvarila je cilj. Plasirala se među osam najboljih. Da li se malo teže snašla u ulozi favorita?

"Nisam obratio pažnju na to, ali moguće da ste u pravu. Iako je ovaj tim mnogo puta pokazao karakter, moguće je dan naša mladost ne trpi pritisak", priznao je Krstić.

Zajedno sa Hrvatskom, eliminisan je i pritisak. Osmina finala je runda takmičenja koja učešće, bar u našem slučaju, deli na neuspješno i uspješno. Koliko uspješno – vidjećemo.

Suština je da je svima u našem timu pao kamen sa srca i da se sada više ništa ne mora. A, može se mnogo. Bez obzira što je prvi naredni protivnik svjetski i evropski šampion Španija.

"Volio bih da ste vidjeli koliko je bila lijepa atmosfera u svlačionici poslije utakmice sa Hrvatskom. Uživao sam", rekao nam je Marko Kešelj dan poslije utakmice.

Ipak su Španci sada u sitaciji da razmišljaju "a, šta ako Srbi budu imali svoj dan..." ili "a, šta ako nas Duda nadmudri..."

A, šta ako Srbija pobijedi?

Dok ne dobijemo odgovor na ovo pitanje, evo još jedne zanimljive paralele između srpske košarke i Istanbula. Godine 1992, igrači Partizana postali su prvaci Evrope na ovom mjestu. Devet godina kasnije, 2001, reprezentacija Jugoslavije bez ijednog poraza postala je šampion Evrope, takođe na ovom mjestu.

Od 2001. prošlo je devet godina, a mi smo opet na istom mjestu.

(Izvještač MONDA iz Turske Nikola Janković)