Dan u Parizu koji se neće lako zaboraviti, putešestvije od jutra, pa skoro do mraka... /Od izvještača MONDA sa Rolan Garosa/
Pariz je grad svjetlosti, ljubavi, poznat po mnogim znamenitostima, ali i po još nekim stvarima. Imao sam priliku da se u to uvjerim prvog dana u prestonici Francuske, još kada se na sve to javio i prijatelj Marfi i njegov zakon, e onda se sve to pretvori u dan za pamćenje i to u gradu u kom niko ili neće ili ne zna da priča engleski. I to usred Rolan Garosa, jednog od najpoznatijih teniskih turnira na planeti.
Krenulo je sve iz Beograda oko 6 ujutru, malo kašnjenje, zbog problema sa radio vezama, preko Amsterdama i lakog i jednostavnog aerodroma, do nevjerovatnih pariskih komplikacija. Kako izgleda kada dođete na najveći aerodrom u Evropi gdje su tri terminala kao tri odvojena aerodroma na "Šarl de Golu" i gdje je do izlaska na voz potrebno oko 15 minuta pješačenja i praćenja upustava. Sve to nekako je i prošlo i bilo je samo uvod u ono što slijedi...
Sa aerodroma do grada, ako je vjerovati aplikacijama, vodi voz i to je jedini način da izađete do Pariza. Šta je problem? Radovi na linijama zbog kojih voz staje poslije 10 stanica i onda postoje dvije opcije, da slušate aplikaciju i dalje i da pređete dvije linije metroa, trolu i da uz malo pješačenja stignete do smještaja i potrošite još oko sat i po do dva ili da probate malo skuplji način preko jeftinije verzije taksija. Jasno vam je kuda priča ide. Došao je čovjek po imenu Janik, smjestio kofer u gepek i izgledalo je da sve ide kako treba, sporazumijevanje pantomimom, on zna tri reijči na engleskom, ja po koju više na francuskom, idemo ka smještaju, zaustavlja se na semaforu i tu se sve završava. Ne može čovjek da upali auto poslije crvenog svjetla na semaforu. Pokušava na sve načine, kompjuter mu pomaže, daje savjete, ali ih on ne razumije. Zašto? Jer ne zna italijanski. Uz malo muke uspijevamo da prevedemo i da shvatimo da je ključna riječ ključ. Pretresao je džepove, jaknu, auto i shvatio da ključa nema. Ispao mu je kada je ubacivao kofer. Zaustavlja auto nasred ulice, pali sva četiri, dodaje mi kofer, izvinjava se i zove taksi. Hitno odlazi da traži ključ od sopstvenog auta.
Kola su ostala da stoje na putu, Janik je pobjegao, ubrzo sam i ja otišao sa njegovim kolegom koji je stigao kao zamjena. Kao i Janik, ni Farid ne govori engleski. Nekako sam mu objasnio zašto auto njegovog kolege stoji parkiran na putu i uputili smo se ka destinaciji. Još jednom je djelovalo da će ovom predugom danu konačno doći kraj. Sve je išlo ka tome dok u jednom momentu nisam vidio stadion "Sen Deni" sa moje desne strane, ništa to ne bi bilo čudno da ga nisam vidio ni iz voza oko sat vremena prije toga. Ponovo je prste umiješao prijatelj Marfi, postoje dvije ulice u Parizu sa istim imenom, na različitim dijelovima grada i prema Faridovom objašnjenju "aplikacija pogrešila", pa je to značilo da će put do odredišta trajati još duže i da će biti još skuplji. Da napravim paralelu, kao da je iz centra Beograda otišao u Borču umjesto u Žarkovo... Ako ništa drugo, iskoristio sam vrijeme da naučim šta je e-sim, kako može da se kupi internet i kartica koja ne mora da se ubaci u telefon. Ne kaže se bez razloga da se svaka škola plaća, pa tako i ova, pariska. Nadam se samo da će Marfi i njegovi zakoni da me zaobiđu, bar do kraja Rolan Garosa.
Da na kraju spomenem i ono najvažnije, razlog zbog kog ima mnogo srpskih novinara u Parizu, pohod Novaka Đokovića na 23. grend slem trofej. Već u ponedjeljak izlazi na teren "Filip Šatrije". Za razliku od mene, njemu je Pariz odlično poznat, pa neka ga završi onako kako je do sada dva puta činio, sa peharom u rukama.
MONDO NA ROLAN GAROSU: Grad u kom niko ne priča engleski, prijatelj Marfi i dobrodošlica za pamćenje!
