NATO bombardovanje počelo je na današnji dan prije 26 godina. Grupa momaka je tada igrala istorijski meč koji će, ispostaviće se, odlučiti osvajača titule. Na poluvremenu su im rekli da je NATO počeo da gađa, a oni su odbili da se povuku. Ovo je priča o tome.
/piše: Nikola Lalović, mondo.rs/
"Rat je već krenuo, sjećam se da sam došao u verbalni i malo i fizički kontakt sa čuvenim Nebojšom Jokićem. On želio gol, ja ovamo, on tamo, nešto smo se tu sportski zakačili i čak su nas razdvajali! Znam da su rekli: 'Hej ljudi, ratuje se, vi hoćete ovdje da se...' Hoću da kažem koliko je to kada je sport u pitanju pa želiš pobjedu za svoju ekipu, nama ni rat nije bio prepreka tu", počinje priču o najnevjerovatnijoj tituli srpskog sporta za MONDO nekadašnji kapiten Partizana Goran Cmiljanić.
"Crno-bijeli i Podgoričanke prvaci" pisao je "Sportski žurnal" mjesecima kasnije, kada je u junu odlučeno da se rukometna liga SRJ za sezonu 1998/99 neće nastaviti. Ispostaviće se tada da je posljednji meč odigran u ovom prvenstvu koji je zapravo riješio pitanje prvaka bio odigran - pod bombama! Utakmica Partizana i Crvenke na Banjici zakazana je za 24. mart od 19 časova. Kada je odigrano prvo poluvrijeme (20:16) već je bilo komešanja. Meč je završen pobjedom 38:30, a kako kaže sutrašnji "Žurnal":
"Partizan je preksinoć preuzeo vođstvo u šampionatu, ostvarivši očekivanu pobjedu nad Crvenkom Panon - 38:30 (20:16) u zaostaloj utakmici 20. kola završenoj poslije prvih zločinačkih udara NATO avijacije na Beograd i Jugoslaviju. Na Banjici, meč je igran normalno i pobjedom u zaostalom meču "crno-bijelih" došlo je do projmene na čelu tabele. Partizan 34, Lovćen Osiguranje 33, Sintelon 33, Crvena zvezda 30...".
Nažalost, 23. marta 2025. godine sa samo 48 godina od teške bolesti preminuo je najbolji strijelac tog meča Vladimir Matović. Neka mu je laka zemlja i vječna mu slava. Ovaj tekst nastaje u spomen na njega i sve ostale koji su na bilo koji način bili žrtve napada na našu zemlju.
Slavili pobjedu nad NATO paktom, pa morali da igraju meč
Partizan uz pivo i titulu dočekao NATO bombe: "Mi igramo, evo gađajte", prvi put otkrivamo kako je zaista bilo
"To je bio radni dan i mi smo krenuli na utakmicu, ali bilo nam je čudno. Krenuli smo autoputem iz Bačke Palanke i Novog Sada za Beograd i kada smo krenuli na utakmicu u suprotnom pravcu su nam se desile mnoge čudne stvari. To su bile kolone i kolone diplomatskih automobila koje su vjerovatno išle prema Budimpešti, prema granici. Nismo imali pojma zašto je to tako, nismo mnogo ni obraćali pažnju, ali to nije bilo pet automobila nego mnogo, mnogo automobila sa diplomatskim tablama. Ipak ideš dalje, ne obraćaš mnogo pažnju. Dolazimo sasvim normalno, sudimo važnu utakmicu", prisjeća se dolaska na taj meč iz Bačke Palanke legendarni rukometni sudija Slobodan Višekruna koji je sudio taj meč.
Što se tiče rukometaša Partizana, ekipa koje je svježe stigla iz Španije sa revanš meča polufinala Kupa pobjednika kupova protiv Sijudad Reala proslavila je pobjedu nad NATO paktom dan prije početka bombardovanja.
"Jeste se šuškalo, ali nismo mi pretjerano pratili medije. U prilog ovog našeg skromnog informisanja ide i to što je bombardovanje bilo najavljeno prethodni dan. To je bila informacija koja se ispostavila poluistinita. Sad ovo napominjem jer se većina nas tu noć okupila. Bili smo u najužem društvu i onako uz pivo i kokice čekali smo da se to desi. Bez skrivanja i bez straha. Očigledno nismo bili svjesni toga, a sve to dolazi poslije našeg euforičnog hoda u Evropi. U toj godini ostvarili smo dosta lijepih rezultata. Borimo se za titulu, ovamo smo ušli u polufinale...", priča nam Goran Cmiljanić.
A ova priča nije mogla da prođe bez - Vidovdana.
"Nedjelju-dvije prije toga smo ušli u polufinale Kupa pobjednika kupova i vratili smo se nekim posljednjim avionom iz Frankfurta. Putovali smo sa našom čuvenom folk pjevačicom Gocom Lazarević čija je pjesma (Vidovdan prim. aut) tada bila aktuelna i bio je tu i štos. Bili smo oduševljeni, a stidljivi i ja sam joj za opkladu prišao, predstavio se, izvinio se i zamolio da sjednem pored nje. Žena me uvažila, sklonila je nekoga tu iz porodice i onda su svi igrači se tu okupili. Posvetila nam se, pričali smo sa njom cijeli taj let. Poslije mene joj je je prišao i moj kum Branko Kokir i to smo ispričali njegovoj mami i porodici. Pola godine kasnije na Brankovoj svadbi njegova mama je dovela Gocu Lazarević kao iznenađenje, a ni ona nije znala na čiju svadbu dolazi. Kada nas je vidjela, bilo je divno. Sada ovo pričam u kontekstu toga što se pričalo o bombardovanju, ali mi smo imali neke druge utakmice, borbe... Taj dan kada je najavljeno bombardovanje uzeli smo pivo, kokice i gledali smo i čekali. I ne desi se! A mi znamo da je sutra utakmica. Moram da priznam, mi smo u toj noći pred utakmicu čekajući popili neko pivo više, jer je potrajalo. Nije bilo profesionalno, ali bilo je otprilike u stilu: 'Hajde da zalijemo, nema od ovoga ništa. Vidiš da su opet banditi namjerili na nas.' Taj dan je u stvari protekao tako što smo probali maksimalno da se posvetimo rehabilitaciji od proslave što nema bombardovanja", kaže on uz osmijeh.
Što smo igrali pod bombama? U inat!
Partizan uz pivo i titulu dočekao NATO bombe: "Mi igramo, evo gađajte", prvi put otkrivamo kako je zaista bilo
Pošto je Partizan daleko dogurao u Evropi morao je da odloži meč 20. kola sa Crvenkom i zato je ovaj meč odigran u srijedu. A samo nekoliko dana ranije Crvena zvezda je na Banjici dobila Lovćen i tako "pogurala" vječitog rivala ka tituli.
"Ono čega se sjećam je faktor važnosti za Partizan. Da se završi utakmica, da osvoje te bodove i naš fer plej. Jer da smo insistirali na poluvremenu kada je počelo bombardovanje, odmah bi se prekinula utakmica", priča tadašnji mladi rukometaš Crvenke, a kasnije reprezentativac naše zemlje Davor Čutura za MONDO o ovom meču. Ipak, nije presudio samo fer-plej. Ipak, ne može kod Srba bez prkosa.
"Na poluvremenu je već počelo bombardovanje i to se pročulo. Dio publike je počeo da odlazi sa utakmice, ali eto mi smo i u tom trenutku osjetili ponos, rekli smo: 'Ma ništa, igramo utakmicu. Završićemo utakmicu, pa šta bude'. Mislim da je to bio i inat protiv NATO-a da se dokaže da ni bombama ne mogu protiv nas. Jednostavno smo htjeli da završimo utakmicu. Sjećam se da je dio publike otišao sa utakmice, da se vidjela razlika po broju gledalaca u odnosu na prvo poluvrijeme."
Sudije koje su prevalile put tokom kog su vidjele "da se nešto kuva", sudile su meč - sasvim normalno.
"Mi smo sudili prvo poluvrijeme normalno bez ikakvih problema. Negdje pred kraj utakmice vidjeli smo da ima nekog komešanja gore na tribinama. Nešto se dešava. ali mi nastavljamo da sudimo. Niko nama ne govori da prekidamo, nastavljamo sve i utakmica ide dalje."
Najbolje se detalja iz igre sjeća Goran Cmiljanić, pogotovo zato što svoj takmičarski mentalitet nije mogao da obuzda ni kada je čuo da su bombe krenule da padaju na Saveznu Republiku Jugoslaviju.
To govori mnogo i o sportistima, zaista "neki đavo" uđe u njih kada su na terenu.
"Čak je bila jedna situacija, bože koliko smo blesavi... Već je rat krenuo, sjećam se da sam došao u verbalni i malo i fizički kontakt sa čuvenim Nebojšom Jokićem. On želio gol, ja ovamo, on tamo, nešto smo se tu sportski zakačili i čak su nas razdvajali. Znam da su rekli: 'Hej ljudi, ratuje se, vi hoćete ovdje da se...' Kada je sport u pitanju, pa želiš pobjedu za svoju ekipu, nama ni rat nije bio prepreka tu. Kada se utakmica završila, imam utisak da je poslije sve bilo ubrzano. Nije bilo ni tajmauta, daj tjeraj da se završi, da se ljudi vraćaju."
Nikome ko je prisustvovao toj utakmici to nije bio prvi rat. A neki akteri poput Davora Čuture dobro se sjećaju nekih bombi koje su gledali iz svog kućnog dvorišta samo nekoliko godina ranije.
"Ja sam iz Bezdana, mjesta koje je na samoj granici sa Hrvatskom. Dunav nas dijeli. Gdje je 30 kilometara ili manje vazdušne linije. Onda kako da ti kažem... Mene su u Španiji zvali "Dijete rata". Jedan rat, drugi rat... Ja sam u tom trenutku kao klinac vidio svjetla, slušao neke bombe, to je vrlo blizu bilo. Dešavalo se svašta, ali i tada smo igrali karte i pokušavali smo da vodimo neki prirodni i normalni život koliko se može. Nisi svjestan u tom trenutku situacije", priča Čutura za MONDO.
U autobusu muk, a Batajnica gori
Partizan uz pivo i titulu dočekao NATO bombe: "Mi igramo, evo gađajte", prvi put otkrivamo kako je zaista bilo
Kada je meč bio gotov, trebalo se vratiti kući! U ranijem tekstu vezanom za debi Partizana u Ligi šampiona Branko Kokir nam je ispričao kakvu je pustoš zatekao na ulicama Beograda. Upravo toga se sjeća i njegov kum Goran Cmiljanić.
"Znam da smo bili u čudu kada smo izašli. Nikada nisam vidio parking Banjice tako pust. Mi smo vjerovatno posljednji izašli. Pustoš, mrak, ugašeno sve. Moj cimer Zoran Roganović i ja smo živjeli na Banovom Brdu. Sjeli smo u kola, nikoga nije bilo na ulicama. Taj osjećaj... Bila je pogašena ulična rasvjeta zbog ratne opasnosti. Išli smo i pitali se šta sad. Jesmo li mi meta? Svi su morali da idu u skloništa, moj cimer i ja nijednom nismo ušli u tamo. To je bio neki prkos i način. Nijedan minut nismo proveli u skloništu."
Igračima Partizana je još bilo i lako...Od Banjice do Crvenke ima preko 150 kilometara, prelaze se mostovi, prolazi se pored Batajnice i prvih meta NATO bombi. Kako je izgledalo prvo odigrati poluvrijeme rukometa pod bombama, pa se onda usred rata zaputiti kući?
"Ako do trenutka utakmice i u toku utakmice nismo bili svjesni ozbiljnosti i šta se dešava, u povratku je to bilo drugačije. Tu je već bilo neke neprirodne tišine u autobusu. Koliko se sjećam Batajnica je prva gađana, mi smo prolazili i to se vidjelo sve sa strane. U Novom Sadu ne znam da li su rafinerije bile pogođene, šta su radili. Sjećam se te neke tišine. Da je zemlja bila zaustavljena. Povratak, dug put. Vatra sa jedne strane, bombe, razne vijesti... Ne znaš šta da očekuješ", prisjeća se puta do Crvenke Davor Čutura za MONDO.
Sva je prilika da su pogođeni vojni aerodrom u Batajnici prvi vidjeli ili rukometaši Crvenke ili delegati i sudije ove utakmice. Slobodan Višekruna je te večeri vozio prvo do Zemuna, pa do Batajnice, onda do Novog Sada, pa do Bačke Palanke.
"Mi smo završili utakmicu do kraja i dobili smo informaciju da je bombardovanje počelo. Mi smo se brzo istuširali i trebalo je ići kući. Mi ne znamo kuda ćemo. Ima kombinacija da idemo preko Pančeva, u Beogradu je mrak. Nema svjetla, sve je pogašeno. Krenemo, a pošto je delegat Dragoslav Vuksanović iz Zemuna, prvo vozimo njega. Ostavili smo ga tamo i mi prolazimo pored Zemuna, pa pored Batajnice - Batajnica gori. Vidi se da je već pala bomba. Mrak, nema ničega, telefoni ne rade, katastrofa. Ideš autoputem, mrak nigdje svjetla nema, to ko nije osjetio taj ne zna kako to izgleda. Šta ćemo mi, idemo dalje. Nema prepreka na putu da nam neko kaže da ne možemo i mi polako vozimo i ulazimo u Novi Sad. Tamo isto mrak, ništa ne gori. Katastrofa, telefoni malo rade, malo ne rade. Porodice zovu da pitaju šta smo i kako smo. Ma sve pusto, nema nikoga. Ostavljam kolegu u Novom Sadu i on me ubjeđuje da ne idem sam, ali produžavam put Bačke Palanke. Prolazim Veternik, Futog, nema ničega. Vozim dalje i sjećam se kao danas - pokojni otac me čeka na ulici da vidi kada ja dolazim. Dolazim parkiram se, ulazim u kuću, najnormalnije. Palim televizor i gledam šta gađaju."
Liga je stala, ali rukomet nije. Jer nisu mogli da nas uplaše
Partizan uz pivo i titulu dočekao NATO bombe: "Mi igramo, evo gađajte", prvi put otkrivamo kako je zaista bilo
"U povratku sa te utakmice smo shvatili koliko je ozbiljna ta situacija i šta nas čeka. Počeli smo da razmišljamo i o najgorem. Prije utakmice, prije bombarodvanja smo mislili nekako pozitivno. Plaše nas, prijete nam, neće se desiti. Do utakmice, do samog početka bombardovanja u nama je uvijek bila neka pozitivna energija. Ali u povratku poslije same utakmice i sve kasnije što se dešavalo shvatili smo koliko je ozbiljno. Nismo bili svjesni. Niko ne može da bude spreman za tako nešto", priča Davor Čutura. Njega i njegove saigrače tog 24. marta prije 26 godina bombe nisu uplašile, a nisu uplašile ni naše rukometaše u danima dok je agresija trajala.
Liga je stala, ali rukomet se igrao. Publika je mogla da vidi majstore na djelu i hrabrost na terenu. Ako gađaju, gađaćemo i mi - u mrežu!
"Mi smo odmah nakon tog dana očekivali da će bombardovanje brzo da se završi i da će da se nastavi prvenstvo. Znam da smo posebno u prvim danima gotovo svakodnevno dolazili na Banjicu. Nisu bili treninzi dva puta dnevno. Tu smo počeli da se dovijamo, krenula je nestašica goriva, nije bilo prevoza, sve je bilo drugačije. Vrlo brzo smo se mi organizovali i igrala se nezvanična Liga mira. Gledamo se gdje može da se otputuje, ko je voljan. Ne sjećam se da se vodila tabela, ali smo igrali smo sa Metaloplastikom, Šamotom, meč sa beogradskim prvoligašima, sa Obilićem, Starim Gradom, u Šapcu... Mi smo i trenirali, igrali utakmice mira, obilazili, bilo je protestnih skupova, nosili smo mete, bili na ulici, bili na mostovima... Kod nas su tada preovladavali naši razlozi. Vjerovatno je to bila naša volja i želja. Niko nas ni na šta nije tjerao, a nijedan poziv nismo odbijali. Ja se sjećam imali smo jednu inicijativu, čak smo otišli na Trg Republike da se informišemo u centar za prijavu dobrovoljaca. Toliko smo bili bijesni i frustrirani i ljuti na te nevidljive napade odozgo", priča Goran Cmiljanić za MONDO.
Na pitanje zašto nije odbio da sudi utakmice koje su igrane pod vazdušnom opasnošću, jedan od naših najpoznatijih sudija Slobodan Višekruna ima jednostavan odgovor.
"Mi smo sa zadovoljstvom išli svi tamo. To su stvari koje se dešavaju i ja uopšte nisam razmišljao da se plašim. Nemam razloga da se plašim, ako je sudbina takva da nešto treba da se desi, ono će se desiti. Morao se nečime narod baviti. Ako se ne bude to igralo šta ćemo onda postići? Svi smo tu dolazili sa velikim zadovoljstvom i sudili i igrali te utakmice. To je bilo dobro što je na taj način organizovano, jer da nije bilo toga šta bi ta djeca, ti momci, igrači radili. Ne bi znali šta bi od sebe", priča nam ovaj stari rukometni vuk.
Samim igračima je dvije i po decenije kasnije to možda i najljepši rukomet koji su igrači. Čista igra iz ljubavi prema sportu, svom narodu i pravdi.
"Moje sjećanje tih utakmica je bilo da je to bila zaista demonstracija svega onoga što bi sport činilo još ljepšim da nema krajnjeg cilja - pobjede. Ko god je tu došao, došao je sa dobrom namjerom. Da se okupimo, da se sretnemo, da zajedno prevaziđemo brigu i strah, da prkosimo zajedno. Svi smo se u tim utakmicama trudili da damo najbolje od sebe. Da igra bude tu, a sa druge strane da jedni druge pričuvamo, pazimo, da budemo zaista fer plej u svemu i da sam rezultat bude u drugom planu", ističe Cmiljanić.
"To su priče za malu djecu"
Partizan uz pivo i titulu dočekao NATO bombe: "Mi igramo, evo gađajte", prvi put otkrivamo kako je zaista bilo
"Živi priča da je ove sportske strane priče najsvjesniji bio i najprisebniji sa strane Partizana Dragan Stevanović čuveni Munja", priča nam Cmiljanić i ističe da je tadašnji generalni sekretar Partizana jedini bio svjestan mogućih posljedica ako se meč ne završi.
Sudija Slobodan Višekruna se u godinama nakon svega naslušao priča o tome da se na poluvremenu znalo da je Partizanu neophodno da završi meč zbog titule.
"To nema blage veze sa životom, to su priče za malu djecu. Da li je to neko znao od ekipa ja neću reći ni da ni ne. Ali nas kao službena lica niko nije obavijestio i mi smo završili utakmicu do kraja. Partizan je zahvaljujući tome što je odigrana ta utakmica postao prvak države jer da nije odigrana onda ne bi imao ta dva boda. Da je to sve rađeno smišljeno, to nema blage veze. Ko je o tome razmišljao? Te momente priče zato što je ta utakmica završena Partizan je prestigao druge timove. Ko je u tom momentu razmišljao na tu temu? Pa da nam je rekao nešto bi mi preduzeli, možda i prekinuli utakmicu. Uvijek će neko dodati da su gledali da se završi utakmica po svaku cijenu da bi Partizan bio prvak. To nema blage veze niti je o tome ko pričao niti je znao bilo šta oko toga. To je jedina prava istina."
26 godina kasnije nećemo vam ustuknuti
Havijeru Solani Srbi ni tada ni sada nisu mislili ništa dobro. A oni koji su u Španiji igrali rukomet su teško u godinama nakon svega mogli saigračima da objasne kako je to igrati pod bombama.
"Nisu mogli da vjeruju, kao da im pričaš o nekom filmu. U inostranstvu je drugi pogled na sve to, druga propaganda. Ja lično nisam ulazio u te političke priče jer sam otišao u Španiju, a u tom trenutku neću zaboraviti predsjedavao je NATO-om Španac Havijer Solana, ali je bilo nevjerovatno. Za njih, za sve", priča nam Dalibor Čutura i ističe da će svojoj djeci probati da što više približi šta se tada desilo:
"Moja ćerka već puni 14 godina i sa njom može da se razgovara o ozbiljnijim stvarima. Naravno da treba da znaju, meni je supruga Španjolka i ja vrlo je bitno za svaku porodicu, za svako dijete da zna odake dolazi. Koja je istorija, koja je tradicija, kulturne vrijednosti. Pogotovo iz tih miješanih brakova kao što je moj slučaj. Tako da mi je cilj da djeci prenesem sve to, da znaju istoriju, kulturu i sve svog oca i svoje zemlje."
A kako se danas osjeća kada se sjeti tih dana?
"Vjerovatno danas svi mi nekako osjećamo neku vrstu tuge, jednostvano nemoćan si. Zakon jačega, nepravda", kaže Čutura, a Višekruna se nastavlja:
"Mi smo zemlja koja je pretrpjela mnoge nedaće. Toliko smo nastradali kao narod sa bombardovanjem, sa ratovima da je dobro da smo se uopšte oporavili poslije svega toga. Druge zemlje u okruženju su gradile novo, a mi smo morali i da gradimo i da ono što je bilo srušeno ponovo obnavljamo. Djeca su to osjetila i dan-danas ima posljedica od osiromašenog uranijuma. Narod lakše dobija bolesti, karcinome, velike su posljedice na naš nedužni narod oko svega toga. Nikada neću opravdati bilo kakvo bombardovanje nedužnih."
Za kraj poruka završićemo ovu priču riječima našeg sagovornika Gorana Cmiljanića. Sve je rekao, da ne dužimo. Volite rukomet i Srbiju i sve će biti kako treba.
"Dan danas ogroman osjećaj nepravde malog čovjeka. Kako na kraju XX vijeka, na ulasku u XXI da neko bombarduje metropolu, da bombarduje državu. To je takav osjećaj nepravde i prirodno je valjda da čovjek uradi sve što mu je na umu dostupno. Da pokaže i iskaže da je protiv toga. Naš stav je bio da igramo i - evo gađajte. Ako gađate bolnice, ako gađate vozove, to je nekako bilo potpuno normalno. Nikakvog tu herojstva nije bilo nego sve drugačije nekako neobično bi bilo."
26 godina kasnije, pamtimo. 26 godina kasnije, još umiremo zbog svega što su nam tada uradili. 26 godina kasnije i dalje nas niste pobijedili.
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!
(MONDO, Nikola Lalović)