Mi u MONDU mislimo ovako!

Kraj godine je vrijeme kada svi nešto biraju, proglašavaju, glasaju, nagrađuju, osuđuju...

Pa, što ne bismo i mi? Nismo ovo ranije radili, ali sada smo dali sebi malo oduška!

Cijele godine pisali smo Vam o sportskim događajima, izvještavali sa istih, fotkali, snimali, intervjuisali za Vas... Na kraju burne 2013. godine odlučili smo da i mi napravimo naš mali izbor. Svi mi koji radimo u sportskoj redakciji MONDA, bez obaveza prema bilo kakvoj formi, postavili smo sami sebi četiri pitanja i odgovorili na njih.

Igra je bila zamišljena tako da svako odgovori bez mnogo razmišljanja i vaganja. Na "bum"!

1) Sportista godine;
2) Ekipa godine;
3) Rezultat godine;
4) Podvig godine;
5) Potez godine.

Evo, mi mislimo ovako! :)

MIRJANA ŠEGAN

Foto: Petar Stojanović/MONDO


1) Lens Armstrong. U najnegativnijem smislu, naravno! Čovjek kome se cijela planeta divila deceniju i duže, koji je pomjerio mnoge granice nakon uspješne borbe sa kancerom i biciklista koji je bio sinonim za uspjeh, javno je priznao da se dopingovao. Zauvek je suspendovan, oduzete su mu sve medalje, uključujući i sedam osvojenih na prestižnoj trci "Tur d'Frans", ali je to blaga kazna za najsofisiciraniji i najorganizovaniji doping koji je sprovođen u istoriji sporta. Kada je riječ o najvećem uspjehu glas dajem Ivani Španović i Emiru Bekriću. Bronzane medalje u skoku u dalj i trci na 400 metara prepone, osvojene na Svjetskom prvenstvu u Moskvi, daleko su najveći uspjeh srpske atletike.

2) Rukometašice Srbije. Tim, koji realno nije imao "štofa" za velika djela, uspio je da se izbori sa velikim očekivanjama javnosti u Srbiji (koja uvijek cilja SAMO zlato), enormnim pritiskom, pobijedi čak i veliku Norvešku, olimpijske, svetske i evropske šampionke i to u meču "biti ili ne biti" i stigne do srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu.

3) Teniseri - Rafael Nadal, Novak Đoković i Endi Marej i to baš tim redoslijedom. Nadal, ne samo da se vratio na teren poslije teške povrede i duge pauze (neki eminentni stručnjaci su čak izjavljivali da je to kraj njegove karijere), već je osvojio 10 turnira, od čega dva grend slema i preuzeo prvo mjesto na ATP listi. Đoković je osvojio sedam turnira, a četvrti put u karijeri i titulu na Australijan Openu i proglašen je najboljim igračem od strane ATP. Marej je osvojio samo četiri trofeja u 2013, ali i Vimbldon, najprestižniji grend slem na svijetu, pred svojom publikom i postao prvi Britanac poslije 77 godina kome je to pošlo za rukom, nakon Freda Perija 1936. Kraljica ga odlikovala, sa pravom.

4) Bez premca Nataša Kovačević. Devojka - heroj! Poslije teške saobraćajne nesreće, nakon koje joj je amputiran dio noge, pokazala je svetu šta znači biti pravi sportista, borac i poslala poruku svima da volja i želja za životom, kao i velika ljubav, mogu pobijediti sve nedaće.

5) Kislingov fantomski gol! Glavni sudija meča Feliks Brih priznao pogodak fudbalera Leverkuzena Štefana Kislinga na meču protiv Hofenhajma, iako ga on nije ni postigao. Zahvaljujući nepostojećem pogotku, Leverkuzen pobijedio sa 2:1, igrač se izvinio, svi vidjeli da je u pitanju greška, a Sportski sud Fudbalskog saveza Njemačke stavio tačku na taj događaj presudivši da je sve bilo regularno, odbivši žalbu Hofenhajma da se meč ponovi. Možda i ne bi bilo čudno da se sve nije desilo u Bundesligi, gdje sve uvijek fercera po propisima...

IVAN BOGUNOVIĆ

Foto: Petar Stojanović/MONDO


1) (J)usein Bolt. Ne mogu mu ništa ni protivnici, ni Svjetska antidoping agencija, koja je uspjela da "stane na rep" nekim njegovim zemljacima. Na Svjetskom prvenstvu u Moskvi glatko je osvojio prva mesta na 100, 200 i 4x100 metara, iako nije bio na svom najvišem nivou. Sa posljednjih pet velikih takmičenja (tri SP, dva OI) ima 14 od mogućih 15 zlatnih medalja. Ta jedna mu je izmakla zbog nepravilnog starta, a ne zato što je neko bio brži. Nezabeležena dominacija.

2) Fudbalski klub Bajern Minhen. Prvaci Evrope, prvaci Njemačke, osvajači njemačkog Kupa, evropskog Superkupa i Svjetskog klupskog prvenstva. Nijedan poraz u domaćim takmičenjima za čitavu godinu. Samo dva poraza u Ligi šampiona - 0:2 od Arsenala, poslije pobjede od 3:1 u gostima (osmina finala) i 2:3 od Mančester sitija u posljednjem kolu grupne faze, posle vođstva od 2:0. Oba rezultata mogu da se pripišu preranom opuštanju, poslije 99 odsto obavljenog posla. Pri tom su između dve sezone promijenili trenera, što su bile veće šanse da će im naškoditi, nego koristiti.

3) Bajern - Barselona 7:0, poslije 180 minuta polufinala Lige šampiona. Barsa u tom trenutku nije bila aktuelni prvak Evrope, ali je stilom igre i brojem osvojenih trofeja - počev od 2006 - postala merna jedinica za kvalitet i lepotu fudbala. Neki timovi su uspjevali da je zaustave, ali je niko prije Bajerna nije totalno nadigrao. Dvadeset trećeg aprila na Alijanc areni je započeta, a prvog maja na Nou Kampu dovršena neformalna primopredaja vlasti u evropskom fudbalu.

4) Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine. Velika je stvar za tako malu i nesložnu zemlju da se nađe na Svjetskom prvenstvu, najznačajnijem globalnom sportskom događaju poslije Olimpijskih igara.

NIKOLA JANKOVIĆ

Foto: Petar Stojanović/MONDO

1) Rafael Nadal. Vratio se poslije osam mjeseci pauze bolji i jači nego ikad. Ne samo da je bio dominantan na šljaci, nego je i mjesecima bio neporažen na betonu, podlozi koja je "pripadala" Novaku Đokoviću. Vrhunac Rafine dominacije vidjeli smo na US Openu kada je porazio Noleta u finalu, a potom mu je uzeo je i prvo mjesto na ATP listi. U jednom trenutku imao je skor 42-1, potom i 22-0, godinu je završio kao "Broj 1", sa deset titula, skorom 75-7 i zarađenih 14,5 miliona dolara samo od tenisa. Jedini koji mu je parirao bio je Đoković (imali su 3:3 tokom godine).

2) Borusija Dortmund! U 2013. ovaj klub osvojio je samo jedan, najmanje bitan trofej - Superkup Njemačke, ali je osvojio sve moje simpatije. U godini u kojoj je Bajern Minhen uzeo sve što je mogao, a Borusija bila hronično druga, izazov na koji su Bavarce stavili Jirgen Klop i njegovi momci bio je obrnuto srazmjeran njihovoj finansijskoj, organizacionoj i logističkoj moći. Igrali su divan fudbal, pokupili simpatije svih onih koji se po prirodi stavljaju na stranu slabijeg i ponizili Real Madrid trenera Žozea Murinja rezultatom 4:1 u polufinalu Lige šampiona. Šteta za ono finale na "Vembliju".

3) Olimpijakos protiv Reala sa "minus 17" do 100:88 za drugu uzastopnu titulu prvaka Evrope! Koliko rezultat Olimpijakosa, impresionirao me je i individualni rezultat Vasilisa Spanulisa koji je prvo poluvrijeme završio sa 0 poena, a onda u drugom ubacio 21. Zajedno s njim probudio se cijeli tim, pa je Olimpijakos postao tek treći klub od uvođenja Fajnal-fora koji je odbranio titulu.

4) Kada je legendarni kapiten Intera Havijer Zaneti, 28. aprila ove godine, doživio jednu od dve najteže povrede u svijetu fudbala - kidanje Ahilove tetive (druga je kidanje ukrštenih ligamenata kolena), malo ko je vjerovao (pa i ja) da će on uspeti da se vrati fudbalu. Jednostavno, Argentinac je tešku povredu i operaciju doživeo u 40. godini života. Ali... Podišla me je jeza kada sam ga vidio na terenu u tom plavo-crnom dresu već 9. novembra. Čovjek se u 41. godini vratio na teren i zaigrao za Inter u meču sa Livornom. Nevjerovatan podvig!

5) Svi potezi predsjednika Fudbalskog saveza Srbije Tomislava Karadžića. On je kao Alberto Tomba provezao slalom bez greške između svih prepreka koje su mu se našle na putu i volšebno prošao kroz cilj na kraju 2013. kao i dalje aktuelni predsjednik Saveza. Iako je sam sebi oročio mandat do decembra i tako spriječio fudbalski "Peti oktobar", podržavanjem kandidature Dejana Stankovića (koja se nije dogodila), Tole je kompletnoj sportskoj javnosti zaludio mozak i 2014. dočekao tamo gdje je rekao da neće - na čelu FSS.

VLADIMIR SUKDOLAK

Foto: Petar Stojanović/MONDO

1) Nikada nisam volio ovakve ankete, pogotovo ne u tako izjednačenoj godini po sportskim dostignućima kao što je bila 2013. (Zar nije svaka takva?). Ali pošto moram da se odlučim, nemam dilemu - sportista godine je atletičar Emir Bekrić. Osvojio je medalju za Srbiju (za moje kriterijume vrlo bitan podatak) na Svjetskom prvenstvu u polusprinterskoj disciplini i to je nevjerovatan uspjeh. Samo nedelju-dvije prije odlaska u Moskvu pričao sam s momkom i tom prilikom mi je rekao da mu je želja da u Rusiji istrči rezultat za finale, a u Riju da osvoji medalju. Nisam vjerovao šta govori... Evo, nekoliko mjeseci kasnije koristim priliku da mu se izvinim zbog nepovjerenja! (Da, znam da je bilo i onih za boljim rezultatima, ali oni nisu naši J)

2) Hmm... Postoji nekoliko kandidata, ali bih, možda najviše zbog svježeg utiska, izdvojio žensku rukometnu reprezentaciju Brazila. Južna Amerika ima prvog šampiona planete u rukometu! Djevojke su uspele usred Evrope i Beograda, protiv domaće selekcije i 20.000 protivničkih navijača, da po prvi put osvoje medalju na velikom takmičenju i to najsjajniju na Svjetskom prvenstvu. Brazilke su pobijedile sve i iza sebe zasluženo ostavile sile poput Norveške, Danske, Mađarske.

3) Pojedinačno - Rafael Nadal. To što je Španac radio od povratka na teren poslije neugodne povrede je do sada neviđeno u svjetskom tenisu. Takođe, rezultat godine za mene je i sedma uzastopna titula prvaka Srbije za FK Partizan, odnosno činjenica da su crno-bijeli uspjeli da se izjednače po broju šampionskih titula (po 25) Zvezdom prvi put od 1965. godine. Da se razumijemo, samo iz tog razloga!

4) Posebno mjesto u ovoj anketi zaslužila je HRABRA košarkašica NATAŠA KOVAČEVIĆ. Njena djela i borba sa hendikepom su nevjerovatni! Fudbalska reprezentacija BiH, često osporavana i više puta ismijana, napravila je podvig istorijskim plasmanom na Mundijal. Nas u Brazilu neće biti, ali hoće Bosanaca... ako ne zakasne kao njihov selektor Safet Sušić nedavno na žrijeb.

5) Sportski potez godine po pravilu podrazumeva spektakularan gol, koš, poen, dribling... Međutim, pored mnoštva sjajnih poteza kojima se svijet divio u 2013, odlučio sam se za jedan koji je zgrozio ljubitelje sporta. Moj "junak" je napadač Al Vahde iz Abu Dabija i zove se Sebastijan Tagljabue. Argentinac je pokazao do sada najdrastičniji primjer nepoštovanja fer pleja. Možda je jači utisak to što je kod šuta pogodio golmana, kao i njegovo popravljanje opreme i blentava faca poslije pogotka.

MLADEN ŠOLAK

Foto: Petar Stojanović/MONDO

1) Toni Parker. Još jednom se odrekao slobodnog ljeta, odmora i provoda, da bi predvodio reprezentaciju do prvog zlata. Prvi je izlazio na parket prije utakmica, posljednji odlazio. MVP Evropskog prvenstva. Svaka čast.

2) Timovi godine: FK Bajern i BVK Crvena zvezda. Osvojili su sve dostupne trofeje, postali prvaci država, osvajači nacionalnih kupova i šampioni Evrope. Dovoljno da im se oda priznanje.

3) Bez mnogo razmišljanja, pobjeda U-19 reprezentacije u finalu kontinentalnog prvenstva. Rečenica: "Srbija je prvak Evrope u fudbalu" još mnogima zvuči čudno. Mitrović i ekipa su zaslužili da budu istaknuti.

4) Partija Robert Levandovskog protiv Reala u polufinalu Lige šampiona. Postigao je četiri gola! Do te večeri su ga poznavali samo oni koji prate fudbal, poslije toga cijela Evropa.

5) Na mikro planu - gol Miloša Jojića u derbiju, za titulu. Koliko god naši timovi bili preslabi i za drugu ili treću evropsku ligu, taj meč je mnogima u zemlji bio bitan, a Jojić je bio heroj. Na makro planu, naravno, Emir Bekrić. To Srbija još nije imala. Bravo, majstore!

JOVAN TERZIĆ

Foto: Petar Stojanović/MONDO

1) Emir Bekrić. Ostvario je istorijski uspjeh na Svjetskom prvenstvu u Moskvi, osvojivši bronzanu medalju u trci na 400 metara sa preponama. Bio je jedini Evropljanin u finalu i na nevjerovatan način u finišu trke uspeo da prestigne nekoliko takmičara i kroz cilj prođe kao treći. Sa vremenom 49,37 sekundi u polufinalnoj trci oborio je nacionalni rekord. Bekrić, takođe, ponašanjem i izjavama predstavlja primjer mnogim sportistima, iako mu je tek 22 godine.

2) Bajern Minhen. Osvojili su su pet trofeja u 2013, a promjena trenera nije se osjetila. Nastavili su da igraju vrhunski i već na polovini sezone praktično obezbijedili novu titulu u prvenstvu Njemačke.

2) Rafael Nadal. Vratio se na teren poslije sedmomjesečne pauze zbog povrede (čak se pominjalo da bi mogao da završi karijeru) i sezonu završio kao prvi na ATP rang listi. Mnogi će reći da je Novak Đoković u boljoj formi, ali konačan rezultat je ono što se računa i zbog toga glas ide Nadalu.

4) Nataša Kovačević i Erik Abidal. Oboje su pokazali nevjerovatnu upornost i sportski duh. Poslije nesrećne sudbine koja ih je zadesila, nisu se predali, već su se potrudili da nastave tamo gdje su ih saobraćajka, odnosno bolest, prekinuli.

5) Prelazak Mesuta Ozila iz Reala u Arsenal. Igra bolje nego ikad i uticao je da Arsenal poslije mnogo, mnogo godina konkuriše za titulu.

SREĆNU NOVU GODINU I VAMA I NAŠIM SPORTISTIMA ŽELE ROMI, BOGUN, NIXON, SUKI, ĐOMLA I TERZA!

(MONDO)