Samarićani, vjerska grupa koja datira iz biblijskih vremena i ubrzano nestaje, otvorila je svoju malu zajednicu za nevjeste iz istočne Evrope.
Pet mladih žena iz Rusije i Ukrajine doselilo se prethodnih godina u samarićansko selo na vrhu planine Gerizim, kako bi se udale za lokalne muškarce i tako udahnule svježi život u zajednicu koja je gotovo uništena genetskim bolestima izazvanim činjenicom da su se generacijama u njoj sklapali brakovi između srodnika.
Husni Koen, 69-godišnji starješina sela, rekao je da ti brakovi nisu idealni, jer uvijek postoji rizik da novopridošli odluče da odu, ali je dodao da zajednica koja se svela na svega 360 ljudi, zapravo ima
malo izbora.
"Ako je ovo jedino rješenje za naš problem, moramo da krenemo ovim putem. Samarićani nemaju dovoljno žena za udaju, tako da ne mogu našim mladićima da kažem da se ne žene i ne zasnivaju porodicu", naveo je Koen.
On je, međutim, upozorio da ukoliko se novoustanovljene porodice ne priklone samarićanskoj veri i tradiciji, onda je budući opstanak cijele zajednice u opasnosti.
Broj Samarićana je dodatno smanjen odlukom 10 žena iz te zajednice da se posljednjih godina udaju van nje, zbog čega su ekskomunicirane. Danas na jednu Samarićanku dolaze tri muškarca.
Zbog ograničenosti izbora potencijalnih partnera, uobičajeno je za Samarićane da se žene u okviru svojih porodica, ponekad čak i sa prvim rođakama. Kao rezultat toga, samarićanske bebe se rađaju sa mnogim tjelesnim defektima, imaju genetske bolesti u mnogo većem broju od prosjeka.
Samarićani su hiljadama godina živeli na Svetoj zemlji. Najpoznatiji su najvjerovatnije po priči o dobrom Samarićaninu iz novozavetnog Jevanđelja po Luki. Samarićani vjeruju da su posljednji izdanci Izraelaca koje su Asirci protjerali 722. godine prije nove ere. Njihova vjera je bliska judaizmu i oni duboko poštuju jednu verziju Starog zavjeta, ali nisu Jevreji.
U četvrtom i petom vijeku, mislilo se da je broj Samarićana dostigao 1,5 miliona ljudi, ali vjerski progoni i teške ekonomske prilike u kojima su živjeli, skoro da su ih do ranog 20. vijeka desetkovali.
Danas postoji 750 Samarićana, podijeljeni u dvije zajednice: jedna je u izraelskom gradu Holonu, nedaleko od Tel Aviva, a druga je blizu grada Nablusa, na planini Gerizim, na Zapadnoj obali. Ta planina se smatra
najsvetijim mjestom Samarićana, gdje svake godine proslavljaju Uskrs.
Samarićani su počeli da se vjenčavaju izvan svoje zajednice prije oko 40 godina. U većini slučajeva, pripadnici holonske zajednice vjenčavali su se sa izraelskim partnerima.
Stanovnici Gerizima tek su se nedavno okrenuli Evropi, a da bi upoznali potencijalne partnerke, koriste se i starim i novim sredstvima, poput agencija za poznanstva i skajpa.
No, s druge strane, žene koje postanu dio samarićanske zajednice, moraju mnogo da se prilagođavaju, od ishrane, u kojoj im je dozvoljeno da jedu samo meso životinja koje je ubio samarićanski sveštenik, do strogih ograničenja tokom menstrualnog perioda, kada sedam dana ne smiju da dodirnu ništa u kući, a ako majka dođe u kontakt s djecom, mora da ih okupa prije nego što ih otac dodirne.
Poslije rođenja djeteta, žena ne smije sa mužem da opšti 40 dana ako rodi dječaka, a 80 dana, ako rodi djevojčicu. Subotom, kada je dan za odmor, žene ostaju kod kuće, dok se muškarci mole u sinagogi.
A da bi uopšte mogla da se uda, to mora da odobri sveštenik, a žena prije same ceremonije mora da provede nekoliko mjeseci učeći drevnu Toru, samarićansku svetu knjigu, koja se pomalo razlikuje od
jevrejske Tore.
Za 26-godišnju Ukrajinku Alju Evdokimovu, međutim, za sada je sve dobro. Ona je napustila domovinu, došla u samarićansko selo prije dvije godine i udala se, i do sada nije imala prigovore.
No, prva koja je došla među Samarićane, bila je Ukrajinka Aleksandra Kraskuk (28), prije 10 godina. Njen muž, 50-godišnji Vada, pronašao ju je preko jedne telavivske agencije za poznanstva, pošto nije uspio da se oženi nijednom Samarićankom. On je vidio Aleksandrinu sliku, i potom otputovao u Ukrajinu da je upozna.
Njeni roditelji nisu baš bili presrećni zbog razlike u godinama između nje i budućeg muža, ali ona je ipak odlučila da okuša sreću, i odseli se na Zapadnu obalu, gdje i danas živi, i sa Vadom ima trogodišnjeg sina.
(Beta AP Foto Ilustracija Guliver Getty Thinkstock)
