Devetogodišnje prepirke oko internih reformi u Evropskoj uniji okončavaju se 1. decembra stupanjem na snagu Lisabonskog sporazuma
Put do ovog dokumenta bio je pun prepreka.
Njegovim usvajanjem Unija je spasla najvažnije odredbe Ustava EU, koji je doživio neuspjeh nakon referenduma u Francuskoj i Holandiji 2005. godine.
Irci, koji su se prvobitno usprotivili ovom dokumentu, u drugom pokušaju su, na referendumu, prije svega zbog globalne ekonomske krize ipak pristali na njegovu primjenu.
Kada su šefovi država ili vlada zemalja članica Unije 2000. godine, nakon četvorodnevne rasprave, dogovorili sporazum iz Nice, bilo je već jasno da taj dokument neće biti dovoljan nakon širenja, jer EU tim dokumentom nije bila dovoljno pripremljena za prijem 12 novih članica.
Godinu dana kasnije, na samitu u Lakenu, usvojena je odluka o izradi novog evropskog ustava, sa ciljem da Unija postane demokratičnija, transparentnija i efikasnija.
Juna 2004. EU je usvojila tekst Ustava, a godinu dana kasnije referendum u Francuskoj i Holandiji spriječio je njegovu primenu.
Tek pod predsedavanjem Njemačke pošlo je za rukom 2007. da se ponovo podstakne proces oko usvajanja Ustava.
Berlinska izjava otvorila je put ka novim pregovorima o reformskom dokumentu, a cilj je bio da se spase što više supstance Ustava.
Tako se odustalo od naziva Ustav i prešlo se na Sporazum, kako bi se izbjeglo održavanje daljih referenduma.
Juna 2007. šefovi vlada i država EU dogovorili su novi reformski sporazum, a najsporniji dio bio je do posljednjeg časa nova raspodjela glasova u savjetu ministara.
Tek nakon dogovora oko komplikovanog prelaznog rješenja Poljska je dala pristanak da se okonča rad na ovom dokumentu, koji je 13. decembra 2007. potpisan u Lisabonu.
Potom su Irska i Češka usporile primjenu ovog dokumenta - Irska zbog negativnog ishoda referenduma, a Češka je zahtjevala izuzetak od Povelje o osnovnim pravima.
Stupanjem na snagu Lisabonskog sporazuma EU je dobila i dvije nove funkcije - visokog predstavnika za spoljnu politiku i predsjednika Savjeta EU.
Sa Ketrin Ešton, kao budućom šeficom diplomatije EU, i Hermanom van Rompejom kao predsjednikom, EU je dobila dva šire nepoznata lica na političkoj sceni koja treba da zastupaju Uniju.
(Tanjug/MONDO)