Desetka ili "cener"

Dok se znao neki red i dok su bogovi hodili fudbalskim terenima, po brojevima na leđima se znalo ko su "pravi" igrači, ko su "krljatori", ko služi trenerima za trku, a ko zabija golove.

Desetka ili "cener" Foto: Guliver/Getty images/Denis Doyle

Sve je nekad bilo mnogo jednostavnije jer su brojevi igrača u klubovima i reprezentaciji bili od 1 do 11, a ne k'o sada.

U to vrijeme nisi mogao da odabereš recimo seksualni broj "69" poput Biksentea Lizarazua u Bajernu, "1+8" Ivana Zamorana u Interu ili pak da odabirom broja "88" izazoveš kontroverze i dobiješ optužbe da veličaš Hitlera i nacististički režim kao što se "birvaktile" desilo golmanu Điđiju Bufonu.

Nit' si mogao da uzmeš "nulu" kao Marokanac Hičam Zeroali u Aberdinu ma da ti sto puta prezime znači ništicu!

"Kec "je bio golman, dvojka i trojka bekovi, petica centarhalf, četvorka zadnji vezni, šestica je bila zadužena da proturi loptu do umjetnika sa brojem 10, a ovaj ako ne može baš sam da napravi slalom kroz protivničku odbranu i zatrese mrežu, da centarfora sa brojem devet pogodi centaršutom u trepavicu negdje u srcu kaznenog prostora.

A tamo će već neki Husref Musemić da "trzne" glavom.

I osmica je takođe bio strašan igrač, umjetnik s loptom, ali opet njegova umjetnost je doživljavana u tadašnjoj javnosti kao recimo književnost u odnosu na rokenrol. Znao je i mogao da bude maher, ali opet zbog halabuke napravljene oko ovog što nosi "cenera" nije mogao da dođe do posebnog izražaja.

Artisti su nosili desetke, a svi ostali su bili niža klasa... Pa sjetite se samo Pelea, Dijega Maradone, Georga Hadžija, Lea Mesija ili kod nas Piksija Stojkovića, Mlinarića Marka, Moce Vukotića...
Doduše, i u ta "praistorijska" doba fudbala samo jednom igraču je bilo dozvoljeno da bude najbolji, umjetnik, strijelac, da s cigaretom odšeta s terena ili "dimi" u svlačionici a da ne nosi "desetku".

Ali care, on je Johan Krojf i njemu je sve bilo dozvoljeno pa i da nosi "14-icu" ako mu je ćeif, uz naravno Engleze, koji su stvarno Englezi i ne prave se takvi.

Kod njih je "desetka" ustvari sedmica i sve što je valjalo na terenima na Ostrvu na leđima je nosilo taj broj, od Džordža Besta, Kenija Dalgliša, Erika "Velikog" Kantone, do Dejvida Bekama i na koncu Kristijana Ronalda, dok je bio na "Old Trafordu"...

Tokom odrastanja mi se nismo puno pravili Englezi već smo priželjkivali da na dresu nosimo "cenera", ali smo prećutno znali da u raji taj broj pripada samo Zudi, koji je jedini kasnije napravio i profesionalnu fudbalsku karijeru, igrajući između ostalih i za Čelik i nekoliko hrvatskih klubova.

Majstorski je znao da pogleda, stane, proslijedi, napravi dribling, fintom "slomi kičmu" protivniku i sam zabije ako je trebalo, a gotovo nikad nije želio da bude posebno istaknut i hvaljen. Draže mu je bilo da spoji špica sa golmanom ili servira na tacni nekom iz "drugog plana" nego da sam zatrese mrežu i zato smo ga najviše voljeli.

Konkretno, meni je u tim dječijim izmaštanim svjetskim i evropskim prvenstvima "spakovao" barem 70 odsto golova, koji su tokom odrastanja bili važniji nego svi čuperci plavi na planeti. Dok naravski, nismo ušli u čudo puberteta kao što je to svojevremeno opjevao Đole Balašević.

Sudbina je htjela da baš u gradu tog "panonskog mornara" na dočeku jedne Nove godine kao srednjoškolac, ponesem i ja tog "cenera" na leđima, iako potpuno nevezano za fudbalsku magiju.

Nebojša Šatara Foto: MONDO/Vedran Ševčuk

Jedne od tih adolescentskih godina, moj jaran Pipe i ja smo odlučili da „najluđu noć“ umjesto u Beogradu sa ostalim društvom provedemo lutajući po novosadskim ulicama i obilazeći kafane i pabove koje nisu naplaćivali ulaz jer za isti nismo imali love.

U Dunavskoj ulici, u jednom pasažu na samom ćošku, nalazio se prvi pravi pab na spratu i odlučili smo da tamo probamo upasti iako je tada važio za jedno od najboljih mjesta u gradu. Na naše iznenađenje, na ulazu nisu stajale gorile jer je još uvijek bilo prerano, oko devet uveče, pa smo se stacionirali za šank i lagano cijevčili piva.

Par sati i više nego par piva poslije odlučili smo da „iznenadimo“ druga koji je Novu godinu riješio da dočeka u društvu svoje djevojke i da zajedno s njima proslavimo dolazak novog kalendara.

Sišli smo ispred nekim zamotanim stepenicama i stali ispred donjih vrata da obučemo jakne i kapute, a u tom trenutku ispred nas stadoše četiri djevojke i jedan mladić i glasno upitaše: "Koliko košta upad?".

"Sto dinara", odvalim ja, poluozbiljno uz unezvjereni Pipetov pogled.

"Zar nije malo puno, šta imamo za tu lovu", upitala je jedna od djevojaka.

"S obzirom da je novogodišnja noć, imate konzumaciju od jednog pića po želji, a ostalo morate da doplatite. Mnogo je ljudi, svi slave", rekoh rezignirano i slegoh ramenima, a srce krenu žešće da mi lupa jer sam tek tada shvatio da moja glupa šala nije shvaćena kao takva.

"Pa dobro", rekoše i počeše da broje novac.

"Meni fali deset, imamo ukupno 490 dinara", reče mladić kratko podšišan i obučen u zelenu spitfajer jaknu sa Jaser Arafat maramom i sunčanim naočarima na glavi.

Pipe me samo gledao i čekao moju reakciju, ali i davao signal očima, kao ajde "nema veze", a malo je reći da je ostao "osupnut" što bi rekli u Hrvatskoj, kad sam odgovorio da NE MOŽE.

"Žao mi je ulaznica košta stojanku, a cener je cener", rekoh, i u tom trenutku sam shvatio da ozbiljno uživam u igrokazu. Baš kao Piksi, onomad kad je iz kornera pogodio u "vječitom derbiju".

Darko Pančev, Dragan Stojković Piksi, Robert Prosinečki i Dejan Savićević Foto: MN Press Darko Pančev, Dragan Stojković Piksi, Robert Prosinečki i Dejan Savićević

Kroz glavu mi je prostrujalo da nas mogu skužiti nabildani "đetići" sa gornjih vrata i da se nikako nećemo dobro provesti u tom slučaju, kad jedna od djevojaka prekide neugodnu tišinu:
"Daću ja još deset dinara za tebe, a ti ćeš mi vratiti u ponedjeljak".

Tada sam "prelomio" da idemo do kraja i da dribling pretvorim u pogodak jer tih 10 dinara je bilo današnje vrijednosti "plafon" pola marke, što je čak i iz moje izbjegličke perspektive bila sića.

"Nisu nikakvi ljudi kad gledaju u po' marke, zaslužuju da im priuštimo nezaboravne doživljaje u najluđoj noći, što uostalom svi žele. A ovu godinu će sigurno zapamtiti", rezonovao sam u sebi, uzeo pare i poslao ih na gornja vrata, gdje su ih dočekali pravi izbacivači koji su od 22 časa stvarno naplaćivali ulaz u pab.

Ne znam, šta se poslije desilo jer smo na kraju Dunavske sjeli u taksi i odvezli se kod druga i njegove djevojke sa superkul pričom.

P.S. Nisam palčevima pokazao na "cenera" na leđima, ali sam se sjetio jarana Zude i njegovih bravura na igralištu.

Ostale vijesti