"Najrođeniji" iz Budakove ulice

Mostar, proljeća Gospodnjeg, 2019. godine...

"Najrođeniji" iz Budakove ulice Foto: MONDO/Nebojša Šatara

Ne mogu vam ništa posebno reći o slavnim danima Veleža niti o čuvenom BMV-u (Bajević, Marić, Vladić), poneku riječ bih umio da napišem o triju Kajtaz, Kodro, Tuce iz osamdesetih kada se osim u mostarskim pekarama "kifla" mogla poručiti s desne i lijeve strane stadiona "Pod Bijelim brijegom".

Ali neću o tome mnogo "drviti" osim što bih poželio "rođenima" da se ove godine vrate u Premijer ligu Bosne i Hercegovine, ali i u svoj fudbalski hram iako znam da se bez velike kataklizme preseljenje iz Vrapčića neće desiti. Ostaće "rođeni" na istočnoj strani Mostara i dalje, ali će svi Mostarci vječno pamtiti bravure Blaža Sliškovića u crvenom dresu sa zvijezdom petokrakom.

Ostaće Baka upamćen i po maestralnom engleskom jeziku, kao i uspjesima na klupi Zrinjskog, vrzmalo mi se po glavi dok sam se vozio prema kišnoj prestonici Hercegovine, gdje mi je osim muke da pronađem parking, zapao za oko ogroman grafit na posljednjem spratu neke sive zgrade: "Zavadi pa vladaj".

Ko god da je autor, bio je u pravu i više nema nazad, odnosno naprijed, dok ne ukinemo tešku istoriju i uvedemo u škole predmet poput "Radovanje tuđoj sreći", kako je svojevremeno predložio Laka, pa onda sačekamo da buduće generacije odrastu, što je očigledno utopija.

Smjestio sam se u vilu u starom dijelu grada, ostavio stvari i potom preko Krive ćuprije turistički prošetao do Starog mosta i mogao samo da konstatujem da su i dalje lijepi mostarski dućani, kako je opjevano u sevdalinkama, mada je i u njima sve manje zanatlijskih proizvoda, a sve više kineske robe.

A i Kineza nimalo ne nedostaje, baš kao ni Španaca, Italijana, Japanaca, Rusa, Turaka, a posebno Arapa, pa mi Banjaluka iz mostarske perspektive izgleda kao kasaba u kojoj strani jezik sve rjeđe mogu da čujem na ulici ako ne računamo Slovence i onih 40 "britanskih špijuna".

Letimično sam pogledao cijene suvenira i baš sam se iznenadio koliko je grafika sa motivom Starog mosta jeftina, praktično džaba - pet evra. Koleginici naglas to rekoh, kad se ubaci prodavac komentarom da našem narodu nije skupo, ali, dodao je uz psovku, strancima jeste.

"I to posebno ovima sa istoka, koji uvijek obaraju cijenu i traže da im proizvod praktično pokloniš", naglasio je dućandžija.

Nebojša Šatara Foto: MONDO/Vedran Ševčuk

Nekoliko desetina koraka dalje, načuo sam živahan razgovor između prodavačica o rodbini koja živi negdje "tamo dole". Pomislim kako su ljudi zbog rata, neimaštine ili sumorne perspektive odselili u tuđi svijet i sad se jedino "skajpom" vide sa svojim najmilijima, kad ona reče: "Dole u Bosni...".

Bokte, koliko je ta Bosna njoj daleka zemlja!? Da ne bude zabune, u istočnom dijelu je mjesto radnje, gdje su većina Bošnjaci, pa pretpostavljam da je i ona, ali je njen identitet hercegovački. To me je oduvijek fasciniralo kod Hercegovaca, ponosni su na svoje "kamenito porijeklo", bez obzira da li su Hrvati, Bošnjaci ili Srbi.

Neretvu i njenih 50 nijansi zelene ne vrijedi opisivati, jer takvu ljepotu niti mogu niti umijem da opišem. Samo blenete k'o tele u šarena vrata i maštate kako bi ljeti skočili u tu hladnu vodu, ali ni za živu glavu, to ne bih učinio sa nekog od brojnih mostova. Dole na obali ima nekakva kamenita plaža, plafon visine jednog metra, e s nje bih se odvažio, pa makar bilo k'o u Obodin frižideru.

Brzo vas i ta zamišljena hladnoća vrati u realnost, ali i tragovi posljednjeg rata, koji su takođe izuzetno vidljivi, i to po principu "svako sa svakim". Postoji od muzeja rata i genocida, preko grafita da se ne zaboravi i ne oprosti Srebrenica, pa do kratera od granata na samim ulicama.

Dotabanah do "razgraničenja" sa zapadnim dijelom, tamo gdje "stoluju" Hrvati i tu me dočeka ogroman bilbord "Srbija, budućnost nas spaja". Ima tu neke simbolike, meščini.

Mostar Foto: MONDO/Nebojša Šatara

I po dogovoru poslije šetnje i objeda, kolega novinar je domaćinski pozvao u kafanu "No flash", gdje je birkvaktile radio kao konobar, u periodima kad nije imao posao u zajedničkoj muci, pardon, struci.

Pab je u Ulici Mile Budaka, broj 82.

To vam je inače ustaški ministar iz doba zloglasne Nezavisne Države Hrvatske, koja je poznata po ljubavi prema razlomcima kad su u pitanju Srbi. Cilj im je bio da trećinu mog naroda pobiju, trećinu rasele i trećinu pokatoliče, a usput i sve Jevreje i Rome, ali i Hrvate koji se nisu uklapali u njihov fašistički svjetonazor.

Bilo je dakako u Mostaru pokušaja da se izmijeni naziv ulice, ali uvijek je lakše gledati preko tuđeg plota, pa priupitati Banjalučane otkud njima ulice četničkih vojvoda Uroša Drenovića i Rade Radića ili Sarajlije šta im dođe Mustafa Busuladžić, nego razmišljati o Budaku ili pak Juri Francetiću, komandantu Crne legije, čiji se "sokak" nalazi par stotina metara dalje. S obzirom da se Budak "križa" sa Ulicom Alekse Šantića, sarkastično primjetih da je srpski pisac makar u društvu kolege pjesnika.

Prezabavno je bilo u toj kafani, nikoga nije bilo ni najmanje briga o ratu, Srbima, Bošnjacima, Hrvatima, omladina se družila, "cugala" i slušala rokenrol 80-ih. Možda je za moj ukus bilo i previše Galije, Bajage i Dejana Cukića, ali ajde...

S obzirom da ne pijem alkohol već neko vrijeme, popio sam tri različita soka - od ribizle, ananasa i na kraju večeri breskve, dok su kolege ljuštile piva taman da ućeife, a da se ne napiju k'o majke, što je kod konobara izazvalo malo čuđenje. Valjda je "cuganje" u opisu posla novinara, a kad sam mu odgovorio da mi brani vjera, samo se nasmiješio i potom samoinicijativno donio meze na račun kuće.

Rastali smo se u prijateljskom tonu, otišli na spavanje i u vili u starom dijelu grada, htjedoh da zapalim cigaretu pred spavanje, kad shvatih da sam zaboravio upaljač. "Zipo" crni, poklon od sina za 35. rođendan, nisam gubio ni kad sam se žestoko opijao jer je uvijek bio u malom džepu farmerica. Tzv. deviznom.

Smišljao sam pola noći objašnjenje i izvinjenje sinu iako sam kontaktirao ljude iz paba s pitanjem da li su našli upaljač, misleći naravno da od toga neće biti ništa.

Kad...

Konobar je ostavio upaljač za šankom, možete doći po njega, glasila je poruka, što sam poslije doručkovanja voćne salate i učinio.

Htjedoh da ljude iz Budakove 82 makar počastim pićem kako bih im barem malo zahvalio, ali bila im je dovoljna priča o sinovljevom poklonu. Koliko god to zvučalo glupo i patetično, oni su mi vraćanjem tog malog simbola privrženosti između oca i sina u tom trenutku bili k'o "najrođeniji".

A nisu bili "rođeni", već "plemići" i ma koliko meni lično, Velež bio draži od Zrinjskog.

Ne vjerujem da bi ustaški "pjesnik" i ministar bio ponosan na njihov potez, ali bi vjerovatno malčice zaigrao brk tvorca one "Ostajte ovdje" mada više na njegovom Brankovcu nije ostalo djece sa srpskim imenima, ni na prste jedne ruke.

Uzdahnuo sam i pogledom uhvatio obnovljenu Sabornu crkvu Svete Trojice, koja je srušena i zapaljena na samom početku proteklog rata, a da za to nikad niko nije odgovarao.

Na povratku ka mjestu gdje smo odsjeli, a koje je u vlasništvu čovjeka koji je snimio rušenje Starog mosta od strane Hrvatskog vijeća obrane, naletio sam i na Tutinu ulicu, a taj Mladen Naletilić pravosnažno je osuđen i za, između ostalog, rušenje Starog mosta. O istorijo, i Bogu si teška, a kamoli nama.

P.S. Sjeo sam u kola, odvrnuo "Smak svita" i krenuo prema "dole".

Pročitaje sve kolumne ŠataraŠ

Ostale vijesti