“Ja ne molim za sebe, kako je suđeno i biće. Ali recite, gospodine, da l' vas peku ove suze, da l' spavate?"
Ti stihovi napisani su nedugo nakon tragedije koja je zavila u crno cijelu Srpsku. Bio je maj 1992. godine. Dah rata već se osjećao na svakom koraku. Ginulo se i rađalo. Ali tamo neka “gospoda”, daleko od Banjaluke, metaka i granata se bez imalo milosti poigrala sa tek rođenim bebama, dozvolivši im da progledaju, udahnu, ali ne i da nastave da dišu.
U bolnici u Banjaluci, 22. maja 1992. umrla je prva beba zbog nestašice kiseonika jer SAD i ostale zapadne zemlje nisu dozvolile dopremanje humanitarne pomoći vazdušnim putem zapadnom dijelu Srpske. Do 19. juna umrlo ih je 12, mahom prije nego što su imena dobili. Svijet nije čuo vapaje koji su probijali i zvučne zidove dok je avion sa bocama kiseonika danima čekao dozvolu za polijetanje koju na kraju nije dobio. Sićušna nedužna pluća nisu izdržala. Bebe su prestale da plaču, ali majke nikada.
"Danas bi mu bio 30. rođendan. Mom sinu. Umjesto da danas pravim tortu i veselim se, ja palim svijeću. Eto", u tih nekoliko riječi, 19. maja, Željka Tubić, majka jedne od 12 zvjezdica skupila je svu bol koju ništa ne može niti da ublaži.
Ni da izbriše.
"Dijete kada se izgubi to je otvorena rana za cijeli život. Živio je samo deset dana. Rođen je u Prijedoru, došli smo kući, ali imao je problem. Trebao mu je kiseonik, upućen je u Banjaluku. U Prijedoru nije bilo dovoljno inkubatora. Završilo se, nažalost, kako se završilo", nastavila je, vraćajući se mislima i srcem u prošlost.
Iz koje, zapravo, nikada i nije mogla izaći. Niti je htjela.
"Nisam se o tome u posljednje vrijeme oglašavala dok je bila korona. Mene i sve ostale majke pogodio je problem kiseonika u vrijeme pandemije. Kada su pričali ovaj kiseonik, onaj kiseonik. Tad, '92. molili smo boga da ima ikakav kiseonik. Bili smo zahvalni kada iz radnje dovezu one boce sa tehničkim, industrijskim kiseonikom. I to je spasavalo živote", reče, zastade na trenutak, pa nastavi drhtavim glasom.
Spas joj je bio i ostao stariji sin koji danas ima 32 godine, a kojem je tada bila potrebna.
"Samo da se nigdje i nikada ne ponovi takva tragedija. Da ubiju bebe koje su nedužne. A za taj zločin, bez presedana, ubiti nekome bebe koje nisu mogle da se brane ni bore za svoj život. Ali... Ni nakon 30 godina niko nikada nije za to odgovarao, a zna se da je Savjet bezbjednosti zabranio letove, da je sve pod zabranom bilo. Pomoć nije mogla stići ni s druge strane Drine", teško je izustila.
Svaki maj i jun su teški, preteški, najteži i za Dragicu Komljenović iz Kneževa. Djevojčicu Dušanu rodila je krajem maja, a umrla je početkom juna jer njena malena, nejaka pluća nisu mogla sama da se izbore za kiseonik.
"Ne znam kako da objasnim taj osjećaj. Nema riječi za to. Vjerovatno bi i oni danas imali svoje porodice, ali eto, mi čekamo taj dan da izađemo na groblje. Zapalimo svijeće, sjetimo se. Da ne zaboravimo. Osjetimo iznova istu bol, osudimo. Bila je to jača sila. Ne daj bože da se ikada ikome više ponovi, bez obzira na vjeru, naciju. Dijete kada ti neko otme iz naručja, kojeg željno iščekuješ... To je... Ne znam... Svaki dan bol je tu i dok gledamo drugu djecu. Te generacije", poručila je.
“Danas je umrla i 12. beba na ginekološko-akušerskom odjelu banjalučkog medicinskog centra. I pored svih apela da se u Banjaluku dopremi neophodan kiseonik, svijet je ostao nijem. Jedinice Prvog krajiškog korpusa kreću u odlučujući proboj koridora. Kako javljaju vojni izvori žestoke borbe se vode oko Cera”, otišlo je u etar tog 19. juna 1992. sa frekvencije “Big” radija.
Osim Željkine i Dragičine bebe, umrla su i novorođenčad Zilhe Delić, Milene Sandić, Safete Medić, Nađe Puškar, Živke Knežević te Dragoslave Jaćimović, Fatime Dedić, Dušanke Đukić, Majde Đuran i Grozde Rauš.
"Ono na šta smo mi, majke, koje smo danas ovdje ponosne i pored bola koji smo doživjele, sa kojim živimo i koji nikada nije čak ni splasnuo, jeste da je smrt naših beba možda promijenila tok istorije u ovim krajevima. To je borcima, policiji, dalo dodatnu snagu i moral da probiju koridor. Ponosni smo da se zove koridor života. I naše bebe su heroji", zaključila je Željka Tubić, koja je danas sekretar Udruženja “12 beba”.
“Uoči komemorativnog skupa na dvogodišnjicu banjalučke tragedije, u organizaciji dnevnih novina 'Glas Srpski' i dizajn studija 'MVM', kojem je prisustvovalo 10.000 Banjalučana prema novinskom izvještaju, građani su dobili poklon-razglednicu sa motivom 12 zvjezdica i ispisanom porukom: Kada zvijezda umre njena svjetlost ostaje u vasioni još milion godina”.
(Izvor: knjiga “Šta su skrivile” Nikola Borković)
Probojem koridora omogućen je novi život, kako je i sam general Vojske RS Momir Talić svojevremeno tih teških dana za cijeli srpski narod rekao: “Hoću koridor do Vidovdana, pa makar bio kozja staza, neću da djeca više umiru”.
Dvadeseta godišnjica tragedije obilježena je 2012. pod nazivom “Nismo vas zaboravili!” U banjalučkom parku “Petar Kočić” upaljeno je tada 12.000 svijeća, a ove godine kada se navršavaju tri decenije od kada su nemilosrdni moćnici ugasili 12 najnevinijih života, majke još očekuju pravdu i da će dobiti status u društvu koji im i pripada.
Godinama unazad, mahom 22. maja, iz Srpske ode nova opomena svijetu o tome šta su uradili tih dana 1992. godine i to sa groblja gdje počivaju i ispred spomenika koji simbolizuje život, majčinstvo i vječni žal za bebama. Tri decenije od stradanja novorođenčadi ove godine biće obilježeno 24. maja.
Slađana i Marko
Slađana Kobas, rođena 18. juna 1992, jedina je preživjela beba u periodu od 22. maja do 19. juna te godine, ali je nedostatak kiseonika obilježio njen život, satkan od trajnog oštećenje vida, mozga i pluća. Imala je 13 godina kada je preminula, a sa posljedicama cijeli život bori se i četrnaesta beba Marko Medaković.
