Dragan Rolović je čovjek koji je brinuo o divljem djetetu koje je pronađeno u šumi u Bosni i Hercegovini.
Bilo je proljeće 1988. kada je grupa lovaca usred šume u istočnoj Bosni, na tromeđi Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, u čoporu vukova ugledala dječaka koji se kreće četvoronoške i reži. Vučju su družinu ubili, a njega, raščupanog, izgladnjelog, izgrebanog i prekrivenog modricama, skupa s lešinama zvjeri ubacili u kamion i odvezli u civilizaciju.
Niko iz njega nije izvukao ni riječ, ne jer nije želio da govori, već što nije umio. Dječaku nepoznatog identiteta i porijekla, lovci su dali ime Haris, pa i prezime: Pućurica, pa mu tako naprečac odredili identitet, vjeru i naciju, onako kako su mislili da je ispravno pa ga predali mjerodavnim službama koje će ga – daleko od znatiželjne javnosti poslati na resocijalizaciju u Beograd.
Ova istinita priča poslužila je kao inspiracija za igrani film “Ničije dijete” Vuka Ršumovića koji se s venecijanskog filmskog festivala vratio s tri nagrade. Od velikog značaja za ovaj film pokazao se razgovor s jedinim svjedokom vremena, Draganom Rolovićem, čovjekom koji se brinuo o dječaku.
Dijete s drugog svijeta
Dječak-vuk predat je upravo u njegove ruke, u prijemnu kancelariju nekadašnjeg Centralnog prihvatilišta za djecu i omladinu u Beogradu, gdje su vodili svi putevi zabludjelih mališana iz cijele bivše države, mahom zbog sitnih kaznenih djela, provala i džeparenja. Roloviću, tada 25-godišnjaku s tek godinom iskustva u radu s delinkventima, ovaj je delikatan zadatak povjeren upravo zbog inovativnih metoda rada i sjajnih rezultata koje je postizao u kratkom vremenu. Poslije skoro 25 godina od prvog susreta, Rolović se kristalno jasno sjećao svega.
"Kad je stiglo, to dijete je izgledalo kao s drugog svijeta. Bio je visok, krupan dječak, plave kose i plavih očiju, s izrazito dugim rukama. Neprekidno je slinio iz nosa, pokazalo se, zbog hronične upale sinusa... Zapanjujuće bilo je otkriće nakon temeljnog ljekarskog pregleda da maleni nije fizički oštećen ni na koji način. Zdravstveno zapušten, neuhranjen, s ogrebotinama po tijelu, ali bez ozbiljnijih povreda", kaže Rolović.
Premda je njegov uzrast procijenjen na deset godina, Rolović tvrdi da je lako mogao imati i tri više. Kako su se sporazumijevali? Gestikulacijom, odgovorio je u jednom intervjuu 2014. godine.
Samo je režao
"Nije govorio, samo je ispuštao zvukove nalik režanju. Ipak, imao sam utisak da je razumio većinu onoga što mu govorim. Vrlo se malo kretao, uglavnom bi sjedio ili čučao u dvorištu, sklopio ruke oko koljena i posmatrao svijet oko sebe. Kad bi hodao, događalo se da padne pa smo pomislili da ima poremećaj centra za ravnotežu. Poslali smo ga na vještačenje ali ispostavilo se da je razlog banalan, da dječak ne zna da hoda u cipelama", pričao je Rolović i prisjetio se da je Haris u početku neprekidno bdio.
Odbijao je da spava u krevetu, za ležaj je radije odabrao sto, a ponekad bi ga pronašli ispod stola u dnevnom boravku. A prehrana, to je posebna priča.
Jeo sirovo meso
"Jeo je s poda, štiteći hranu, s obe ruke obavijene oko tanjira.Prvih mjeseci nije podnosio kuvanu hranu, a djeca su nam prijavila da iz kante za smeće vadi kosti s ostacima sirovog mesa. Nije znao čemu služi umivaonik pa smo imali veliki problem da ga naučimo higijenskim navikama, kako ga kupati, a posebno sjeći nokte. Kasnije se privikao na stvari, recimo, četkicu za zube, koju je čuvao poput najveće dragocjenosti", dodao je on.
Odgajatelj nije znao da protumači kako se i zašto s Pućketom, kako su ga nazivali, tako snažno povezao Žika, najsnažniji ali i najproblematičniji dječak u domu. Pod njegovom zaštitom, dječak-vuk ubrzo je naučio da posprema krevet, drži olovku, koristi metlu i lopatu ali i kako da se ponaša. Jer, nisu samo vukovi prihvatili tog dečaka, brzo su ga prihvatili i ljudi, pa i zavoljeli, otkrio Dragan Rolović. Tome je prethodio jedan važan događaj.
Susret s rotvajlerom
"Dobro se sjećam toga dana, bila je nedjelja i bio sam dežuran, kad je u dvorište doma uletio rotvajler. Dejca su se razbežala, i tada je iz šetnje naišao Pućke. Ušao je u dvorište pa čučnuo, a pas se zatrčao prema njemu. Svi smo premrli od straha, ali on je ostao sasvim pribran. Ne znam da li mu je dječak nešto šaputao, ali pas se toliko umirio da ga je dječak, vodeći ga za ogrlicu mirnog kao pudlicu, odveo do kancelarije direktora gdje smo ga svezali", prisjetio se Rolović.
Za kratko vrijeme, Pućke se izborio za naklonost ostale djece. Premda su u početku zazirali od njega jer je bio drugačiji, nikad im nije bio meta. Nije dao na sebe i ubrzo je zaslužio poštovanje. Ljude je prihvatio, tehnologiju nikako. Kada je prvi put vidio televizor, toliko se uplašio da su ga, vukući ga za noge, jedva izvukli ispod kreveta.
Ali zato je satima znao da sjedi na suncu i u ruci vrti kliker. Da ih baca u prašinu prema pravilima igre ipak nije uspio jer mu je nedostajala koordinacija pokreta. No, kada mu je magična kuglica jednom upala u wc šolju, razbio ju je kao od šale. Godinu za godinom, odgajatelji su ga naučili da hoda u cipelama, koristi pribor za jelo, upisao se u školu, naučio da čita i piše, izvodi najjednostavnije računske operacije. Samo u jednome osoblje nikada nije uspjelo.
Niko ne zna kako je dospeo u šumu
"S obzirom da je dječak dobro i brzo napredovao, zaključili smo da je u ranom djetinjstvu ipak bio u kontaktu s ljudima. Nikada, međutim, nije ispričao ništa o svom najranijem djetinjstvu, načinu kako je dospio u šumu, svojim roditeljima, tvrdeći da se ničeg ne sjeća. Nikada nismo saznali čiji je i odakle je. Kasnije nas je uvjeravao da se ne sjeća ni prvih dana u domu", pričao Dragan Rolović.
Biće da je, poput zvjeri koje su ga podizale, imao kratku memoriju. Ili je, pak, svoje formativne godine potisnuo u najskrivenije kutke svoje duše?
"Zapravo, nije puno govorio čak ni onda kad je svladao veliki fond riječi", kaže, pa se prisjeća dana kad je četiri godine kasnije Pućke napustio beogradski dom. Jer, kada su krajem 1992. zaduvali vjetrovi rata, djeca su vraćena u republičke centre za socijalni rad iz kojih su dolazili, tako i on.
Napuštanje prihvatilišta
"Odlazak je teško pao i Pućketu i djeci i nama. Radeći s ovakvom djecom, investirate puno emocija. A o dejtetu poput Pućketa da se i ne govori. Na kraju, naslonio je glavu na moje rame, tražeći nježnosti i pažnje kao svako dijete. Kad je otišao, plakali smo svi", sjeća se, dodajući da slučaj dječaka-vuka nije bio zabilježen u medijima.
"Bilo je to neko drugo vrijeme kada su se takve stvari držale ispod površine. Načelno, u interesu zaštite djeteta", kaže.
Svoja sjećanja rado je prenio i reditelju filma, jer kartoteka doma je uništena u požaru koji je izbio 1994, samo godinu dana nakon dječakovog odlaska. Među dosijeima koji su otišli u nepovrat bio je i onaj Harisa Pućurice. Kakve li simbolike: iste je 1994. otišao i Haris, na put bez povratka. Djeca iz doma pričala su da se po povratku u Bosnu opet odmetnuo u šumu, ali u sivomaslinastoj, vojnoj odori. I tako se zatvorio krug. Kažu i to da je poginuo od zalutalog metka. U istoj šumi iz koje su ga izvukli lovci ili nekoj drugoj, u ovoj odori ili onoj, pucajući po svojima, ko god oni bili... Nikad nećemo saznati. Jedini koji je znao bio je Žika, Harisov prijatelj iz doma koji je takođe otišao na put bez povratka.
Niko je ipak postao neko
Sklapanjem mozaika lako se spoznaje da Haris nije dočekao ni punoljetstvo, da je poginuo prije 18. rođendana. Za života, niko ga nije tražio niti je on ikoga tražio, on je bio i ostao “ničije dijete”. Pa, ipak, o njemu se snimaju filmovi, pišu novinski članci: niko je za svog kratkog života ipak postao neko. A priča o Harisu Pućurici, dječaku bez identiteta, ostaje i priča o apsurdu svih ratova, pa i onog krvavog na Balkanu, u kojem je čovjek čovjeku bio čovjek, dok mu vukovi podižu djecu.
No, svi oni koje je duboko potresla njegova sudbina žele da vjeruju da Haris – ili kako god bilo pravo ime divljeg dečaka – punim plućima udiše slobodu i da negdje u planinskim vrletima gdje ga lovci neće pronaći i danas pleše s vukovima.
(MONDO/Večernji list)