Institucija Ombudsmana za djecu RS nedavno je završila istraživanje o vršnjačkom nasilju među srednjoškolcima u Republici Srpskoj koje će biti prezentovano u Narodnoj skupštini. Sa Ombudsmanom Gordanom Rajić pričali smo o gorućim problemima u ovoj oblasti.
Već godinama unazad vršnjačko nasilje je prisutno u dječijem odrastanju. Zašto je to tako, gdje smo pogriješili kao društvo i šta možemo promijeniti? I da li možemo?
Da, pa ono što se često moglo čuti u posljednje vrijeme, jeste da se, kad se priča o nasilju, priča da je to nešto što je postojalo i ranije. Jeste, postojalo je ranije i postojaće vjerovatno i u budućnosti, ali se zakonodavac, kada govorimo o nasilju, opredijelio i stavio formulaciju nulte tolerancije, što znači da ne treba tolerisati bilo kakav vid nasilja. I mislim da aktivnosti svih subjekata zaštite, svih institucija, ustanova, koje se ne samo bave djecom, nego na bilo koji način imaju dodira sa tom oblasti, treba da teže ka tome. Znači da se o tome priča i da se radi na unapređenju te oblasti.
Ono što je ključni problem, po mom mišljenju, jeste što nemamo zvanične podatke o nasilju, a to znači da mi ne znamo da li je nasilje u porastu, koji oblici su dominantniji u odnosu jedni na druge, gdje se to nasilje češće dešava, da li u ruralnim, u gradskim sredinama, koji je to uzrast kada se javljaju prvi oblici nasilja, koja vrsta nasilja je najviše zastupljena i sl. Mi bez jedne takve baze podaka, ne možemo uopšte da uradimo kvalitetnu analizu i samim tim da utvrdimo koji dio u sistemu ne funkcioniše i šta je to što trebamo mijenjati. Baza je definisana Protokolom o postupanju u slučaju nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja djece koje je donesen čak prije deset godina, a baza pritom nikad nije uspostavljena.
Ko je nadležan za uspostavljanje te baze? Postoji li neki konkretan razlog zašto se na njeno uspostavljanje čeka toliko dugo?
Dobro pitanje. Protokol je nastao kako bi povezao te subjekte zaštite i da se tačno definiše šta je čija nadležnost, šta ko treba da uradi kad dođe do saznanja da se negdje nasilje desilo i kako da međusobno zajedno funkcionišu, odnosno ko koga obavještava, šta ko preduzima i sl. Po tom Protokolu Ministarstvo porodice, omladine i sporta je bilo zaduženo za vođenje te baze, međutim, ona nikad nije uspostavljena i postoje samo podaci za nekoliko godina, ali se nisu redovno ažurirali niti objavljivali na njihovom zvaničnom sajtu kako je zapravo i bila obaveza po protokolu.
Važno je isto tako reći da je glavna služba za reviziju ove godine radila reviziju učinka baš u vezi nasilja i čini mi se da je glavni revizor izjavio da će u posljednjoj nedjelji decembra biti dostupni rezultati te revizije. Jedna od primjedbi koju je on istakao jeste upravo to da nema saradnje ni dobre koordinacije između Ministarstava i da im se nekako nadležnosti prepliću, te da nije jasno definisano šta ko radi. Biće interesantno pročitati taj izvještaj i vidjeti šta je zapravo preporuka tim organima kad je u pitanju ova problematika.
Nedavno ste uradili istraživanje među srednjoškolcima u kojem ste ipak došli do određenih rezultata. Možete li nam reći nešto više o tome i uporediti sa stanjem u osnovnim školama?
Da, istraživanje je provedeno među učenicima srednjih škola. To su znači učenici stari od 15 godina, zato što etički kodeks propisuje jasne procedure i pravila kada radite jedno takvo istraživanje. Za mlađi uzrast je neophodno pribaviti saglasnost roditelja i onda to u velikoj mjeri komplikuje stvar. Ono što je takođe bitno je da je u pitanju bio online upitnik. Tako da smo imali negdje oko 5.700 djece koja su učestvovala u toj anketi. 10 odsto njih je reklo da je u toku ove školske godine, znači u toku prvog polugodišta koje još uvijek traje, bilo žrtva nekog oblika nasilja. A njih 20 odsto je bilo žrtva nasilja u toku školovanja. Nisu to zvanični podaci, opet napominjem, ali negdje ako uzmemo u obzir i ove prijave koje mi dobijamo i koje se odnose na nasilje, možemo reći da je to negdje približno nekoj realnoj cifri. Ono što smo još otkrili je da je jedan od dominantnih vidova nasilja ignorisanje, odnosno socijalna isključenost.
Što se tiče osnovnih škola, moram da primijetim da imamo mnogo prijava na nasilje, čak i više nego u srednjim školama, ali kažem, baš zbog tog etičkog kodeksa i vremena kojim smo bili limitirani, sa obzirom da izvještaj planiramo predstaviti u Narodnoj skupštini, bazirali smo se isključivo na učenike srednje škole, ali svakako da situacija nije ništa bolja u osnovnim školama.
Koliko je bitna uloga roditelja i škole po pitanju odgovornosti za vršnjačko nasilje. Da li je potrebno da svaka škola ima psihologa i da se djecom više radi kako bi shvatili posljedice?
Svakako da bitnu ulogu imaju roditelji, većinu toga nosimo iz kuće, iz porodice. Važno je napomenuti da se djeca ponašaju po modelu. To znači da će raditi ono što vide od nas, a ne ono što im kažemo. To je negdje, da kažem, uobičajen način kako djeca funkcionišu, bar tako kažu stručnjaci. Škola ima vaspitno obrazovnu ulogu, znači vaspitna je na prvom mjestu. I to bi, po meni, bila samo jedna nadogradnja. Znači ono što započne i traje kod kuće se nadovezuje u školi. Bitna je i ta saradnja između roditelja i škole. Da ako roditelj ima nekakav problem ili ne zna kako da se nosi s nekim problemom, zna da može da se obrati u školu i da ukaže na nešto, a s druge strane, ako nastavnik, učitelj, profesor primijeti kod djeteta neku promjenu, da skrene pažnju roditelju i da zajedno pokušaju da pomogu. Tako da smatram da ta uloga nikada ne treba da bude podijeljena već je saradnja zapravo ključna.
Nakon tragedije u Beogradu Vlada Srpske je donijela određene mjere sa ciljem zaštite djece i sprečavanja vršnjačkog nasilja. Da li se te mjere uopšte provode i koliko su efikasne?
Ja koliko sam shvatila, oni su donijeli program nekakvih mjera i sad bi trebalo do kraja godine da ta resorna Ministarstva podnesu izvještaje šta je urađeno po tom pitanju. Ispratićemo to, jer me jako zanima šta je učinjeno u tom smislu. Svakako da smo mi davali određene prijedloge i sugestije, ali i preporuke ministarstvu, čak i prilikom donošenja zakona, međutim nisu usvojene. Jedan od tih prijedloga je bio da se donese jedinstveni pravilnik o disciplinskoj odgovornosti, jer situacija je trenutno takva da svaka škola svojim aktom uređuje pravila ponašanja. Pa ono što je recimo u jednoj školi zabranjeno, u drugoj je dozvoljeno. Mislim da time ne šaljemo dobru poruku djeci, da moraju imati jedinstveni stav o tome šta je dobro, a šta ne.
Evo, slična je situacija sa mobilnim telefonima. Bile su neke preporuke da se ograniči ili zabrani njihova upotreba u obrazovnim ustanovama, tako da sad imamo situaciju da u nekim školama uopšte ne smiju da koriste ni da nose telefone, u drugima je to dozvoljeno. Mislim da to nije dobro i moramo imati o svemu jedinstven stav, pa tako i u tom pitanju.
Sve ovo što ste mi do sada rekli navodi na zaključak da sve mjere koje su donesene i nemaju baš nekog efekta. Trebamo li mijenjati zakone, protokole…?
Znate šta je tu problem? Prvo, potrebno je revidirati postojeće akte koji definišu ovu oblast kao što je taj Protokol, jer nije dobro da imamo protokol deset godina, a da on za tih deset godina nije doživio svoju punu primjenu. Sama činjenica da ćemo donijeti novi ne znači ništa ako ćemo ga primjenjivati kao i ovaj stari. Znači, osim što je potrebno revidirati postojeće akte, potrebno je i osigurati njihovu punu primjenu. Problem je i u tome što su postojala dva protokola i drugi protokol o vršnjačkom nasilju u svojim prelaznim i završnim odredbama ne sadrži nijednu odredbu o stupanju na snagu. Dok je ovaj prvi objavljen 2013. u Službenom glasniku time je bio dostupan svima, drugi postoji samo na sajtu Ministarstva prosvjete. Ne zna se da li je i kad stupio na snagu, za mene kao pravnika nije. A dosta je u koliziji sa pravilnikom koji je na snazi.
Većina škola nema pravnika, pa kad treba da se preduzmu određene mjere u slučaju nasilja, prvo dolazi do zablude oko toga šta i kako da primijene. I to uvijek ostavlja mogućnost da napravite grešku, a greška u tom procesnom smislu dovodi do toga da odluka o izrečenoj vaspitno-disciplinskoj mjeri konačno bude poništena. Iako se nasilje desilo, iako se zna da je učenik odgovoran za to, baš zbog tih procedura koje su nejasno definisane, ta odluka pada. I šta se onda dešava? I roditelji i dijete koje je izvršilo nasilje stiču utisak da su u pravu, a žrtva da jednostavno neće dobiti adekvatnu reakciju. Time stvaramo jedan začarani krug i to je ono što mi stalno ukazujemo Ministarstvu prosvjete. Ali njihov je stav da nije isto i ne može isti biti pravilnik u školama koje imaju 1000 učenika i u školama koje imaju 10 učenika. Za mene je to kao kad kažete da imate krivični zakon i da se negdje u nekom selu krađa neće kazniti, a recimo u gradu hoće. Mislim da to nije dobar pristup i meni to objašnjenje nije logično.
Da li ste imali slučajeve da škola “zataška” slučaj vršnjačkog nasilja?
Jedan primjer sam nedavno spominjala i to je predmet koji je trenutno aktivan u instituciji. U pitanju je jedna osnovna škola. Imali smo prijavu na vršnjačko nasilje, škola je sazvala multisektorski tim, bili su prisutni i predstavnici Centra za socijalni rad i njihova odluka je da tu nema elemenata vršnjačkog nasilja. S druge strane, kada smo pitali policiju šta je urađeno, oni su rekli da je podnesena krivična prijava protiv maloljetnog lica zbog nanošenja teških tjelesnih povreda. I sad se postavlja pitanje kako je moguće da s jedne strane kažu da se nasilje nije desilo, a s druge strane imate pokretanje krivičnog postupka. To samo govori koliko ne želimo da shvatimo ili nismo u stanju da se bavimo tim pitanjima na pravi način. Iako se vršnjačko nasilje može desiti bilo gdje, ne mora biti samo u školskom dvorištu i dalje imamo odgovore škola gdje kažu da se to nije desilo za vrijeme nastave i da oni nisu nadležni.
Koji su neki od najgorih primjera vršnjačkog nasilja s kojima ste se susretali posljednju godinu?
Imali smo slučaj gdje su se učenici potukli ispred jedne osnovne škole. Njih par je istuklo svog vršnjaka, tako da je on završio na hitnoj. U tom slučaju, ne znam šta mi je bilo brutalnije, da li ta činjenica da su te tjelesne povrede bile takve da su zahtjevale bolničko zbrinjavanje ili grupica koja je sve to posmatrala i nije odreagovala. Čak su i djevojčice samo posmatrale, ne samo dječaci i niko apsolutno nije odreagovao, ni pokušao da to prekine. Niko mu nije prišao da vidi šta se dešava, nego je slučajni prolaznik naišao I odvezao do urgentnog centra. U našem istraživanju smo srednjoškolce pitali I to pitanje, a njihov stav je da ih se to ne tiče.
Možete li za kraj napraviti kratki rezime, šta je to što je Ombudman za djecu radio ove godine?
Ono što je novina u našoj instituciji je da od prošle godine koristimo zakonsku mogućnost da, kada su u pitanju neke značajne teme, kao što je prošle godine bio Dom Rada Vranješević i zlostavljanje koje se desilo tu, a ove godine nasilje, sačinimo poseban izveštaj i da upoznamo širu javnost tako što ga predstavimo u Narodnoj skupštini. To je nešto što ombudsman za djecu nije nikada dosad koristio.
Takođe, unaprijedili smo saradnju sa medijima, dosta pričamo o, ne mogu reći samo o problemima, nego prosto o stanju u oblasti prava djece. Posebno sam ponosna što smo unaprijedili saradnju sa djecom, pa smo tako od nekih desetak radionica i susreta sa djecom to podigli na jedan mnogo viši nivo, pa su sad u pitanju stotine i stotine djece. Takođe, stalno pričamo o participaciji ili učešću djece u svim aspektima života, a nikada to nismo ni sami primjenjivali u praksi. Evo, ovaj izveštaj je dokaz da mi to i radimo, jer je to izveštaj gdje smo djecu pitali ima li nasilja. Znači, niko do sada nije razgovarao sa djecom o toj temi na takav način. Kada smo ih pitali u ovom izvještaju na koji način bi željeli da uče ne samo o nasilju, nego i o nekim drugim pravima, rekli su da su to radionice. A to u suštini znači da oni imaju nekako aktivnu ulogu u tome. Znači ne samo da mi dođemo i nešto pričamo, nego da oni budu uključeni u te aktivnosti. I evo nadam se da ćemo u budućnosti nastaviti tim putem i da ćemo nekako što više uključiti djecu u te procese donošenja odluka i politika koja se njih tiču.
(Mondo)