Izvjesno je da ni u ovoj izbornoj godini, kada za to tođe vrijeme tokom predizborne kampanje, nećemo gledati glavne kandidate za važne funkcije kako debatuju licem u lice. Istražili smo uzroke i posljedice ovog fenomena.
Televizijski dueli i debate nekada su bili vrlo gledan medijski format, a onda su potpuno iščezli sa najvećih televizija u Srpskoj.
Tri vodeće televizije u RS trenutno ne bi mogle okupiti u istom studiju političke neistomišljenike, jer će jedna od strana vjerovatno reći da ne želi sarađivati sa tim medijem i da na njemu nema odgovarajući tretman. I to je tako već nekoliko godina.
Na ovdašnjim televizijama emisije sa više sagovornika djeluju kao skup istomišljenika koji se, ukoliko su vješti, nadopunjuju, a ukoliko nisu samo ponavljaju prethodno rečeno. Sučeljavanje mišljenja moguće je vidjeti na prnjavorskoj "K3 televiziji", koja je jedno od poslednjih mjesta na koje će se odazvati gosti iz svih političkih stranaka i ukrstiti stavove.
Drugi izuzetak su mediji u Federaciji BiH, pa tako imamo paradoks da dva politička rivala iz RS, po pitanjima koja se odnose na političku scenu RS, sukobljavaju na ni manje ni više nego na Federalnoj TV, koja bi logikom imena i prostora sa koje dolazi većina njenih gledalaca, trebala da se bavi temama iz FBiH.
Tako mediji u FBiH postaju "neutralan teren" dok se za medije u RS šalje poruka da nemaju dovoljan kredibilitet za nešto poput jednakog tretmana za dva suprotstavljena mišljenja.
"Birači često ne mogu da izgrade objektivan stav o određenim kandidatima baš zato što ih ne vide u uslovima jedne dinamične rasprave sa protivničkim kandidatima. Mediji primarno zavise od svojih vlasničkih struktura i oni prate politike koje im naloži njihov menadžment. To su zakonitosti tržišta. Takva situacija često dovodi do negiranja jednih, a podržavanja drugih medija od strane političkih aktera u zavisnosti od toga koja im medijska kuća odgovara sa stanovišta njihovih politika. Ovo se reflektuje i na građane koji se, posebno u vrijeme kampanja, plebiscitarno opredjeljuju za neke od medija, ne želeći uopšte da slušaju one koje smatraju protivničkim 'taborom'. To nam govori o odsustvu političke i medijske pismenosti pa stoga ne treba da čudi što već godinama nemamo odgovarajuće tv. duele sa visokom gledanošću", kaže Vlade Simović, profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci.
Začetak problema leži u tome da su se političari prema pojedinim medijima počeli ponašati kao prema subjektima u političkoj areni. Tako se početkom 2013. godine pojavio tonski zapis u kome Milorad Dodik psuje vlasnika "BN televizije" Vladu Trišića.
Od tada pa do danas članovi SNSD uglavnom bojkotuju gostovanja na BN televiziji, uz izuzetak tadašnjeg gradonačelnika Banjaluke, Igora Radojičića, koji je imao živi studijski nastup u aprilu 2018.
Zanimljivo je da je Dodik sredinom 2013. prilikom otvaranja nove bolnice u Bijeljini taj događaj nazvao pobjedom, a u nabrajanju šta je sve pobijeđeno bila je i "BN televizija koja stalno laže". Čitavu kampanju 2014. Dodik je prozivao BN, a u knjizi u kojoj su sabrani njegovi predizborni govori, BNTV se pominje češće nego lideri protivničkih stranaka.
Sa druge strane, tadašnji opozicioni "Savez za promjene" je sredinom 2015. bez posebne najave počeo da bojkotuje RTRS. Duže od godinu dana se nisu pojavljivali na javnom servisu, potom su se pojedini lideri počeli odazivati na pozive u pojedine emisije. Izbjegavanje RTRS i dalje traje ukoliko u opozicionim redovima ne smatraju odgovarajućim format koji su zamislili na RTRS, dok je bojkot ATV, od kraja 2018. i promjene vlasničke strukture prilično čvrst.
Opozicionari će nezvanično reći da im ne pada na pamet da gostuju u debatama gdje sama postavljana tema, a potom i selekcija pitanja njih postavlja u nepovoljniji položaj u samom startu.
"Mediji su jedno od glavnih sredstava u nadmetanju između glavnih političkih subjekata. Zbog toga i ne čudi što su političke stranke ili pojedinci često negativno nastrojeni prema medijima koji im ne pružaju zadovoljavajući politički okvir. Takva situacija svakako loše utiče na kvalitet političkog diskursa i medijskog predstavljanja političkih stranaka jer svaka od njih u velikoj mjeri zauzima svoju komfornu medijsku zonu bez velikoga straha od kritičke oštrice medija", smatra Stefan Vukojević, docent na Filozofskom fakultetu Univerziteta Istočno Sarajevo.
On dodaje da postoje i gore situacije, u kojima ne postoje mediji koji zagovaraju različite stavove, pa nema ni prilike da drugačija mišljenja dođu do javnosti.
"Čini mi se da su odsustva ukrštanja argumenata, ideja i stavova samo posljedica relativno zadovoljavajućeg pluralizma u političkom i medijskom prostoru. Šta bi bilo kada taj pluralizam ne bi postojao? Onda ne samo da ne bilo ionako skromnog prostora za političku raspravu već bi postojao samo zvanični dogmatični narativ... Izostanak duela svakako utiče na kvalitet političkog suprotstavljanja, ali veoma popularni TV dueli i debate su samo jedan manji segment cjelokupnog političkog nadmetanja. Postoje i drugi oblici političkog suprotstavljanja koji se nude na uvid građanima", tvrdi Vukojević.
Smatra da izostanak popularnih duela može uskratiti javnost za sat ili dva medijskog spektakla, ali u širem smislu to ne ostavlja značajnije posljedice, ako govorimo o njihovom uticaju na opredjeljenja glasača.
"Kod nas je veoma mali broj kolebljivih glasača na koje bi potencijalno takvi događaji imali uticaja, a apstinetne politika ili ne zanima ili ne pronalaze dovoljno zadovoljavajuću političku opciju kojoj bi dali glas".
Jedan trend ne ide u prilog debati ili sučeljavanju mišljenja: brojne platforme na internetu omogućile su da do javnosti možete doći na način na koji želite, bez upadica "sa strane". Brojni internet mediji obično pružaju prostor pojedinačnim sagovornicima, koji tako dobijaju prostor da mišljenje iznose bez oponiranja.
Slično se dešava kod brojnih tradicionalnih medija kod kojih možete zakupiti prostor i time dobiti i pitanja koja želite. Sve to dovodi do stvaranja zone komfora iz koje se političarima ne izlazi.
Par pokušaja da se „uspostavi dijalog“ nisu dali poseban rezultat. Nakon duela Stanivuković – Kovačević krajem prošle godine na RTRS, imali smo par manje zapaženih i na tome je javni servis stao.
Ideje da se sučeljavanje stavova čuje na panelima i okruglim stolovima koje organizuju udruženja ili slični subjekti obično prođu nezapaženo. Političke stranke takve pokušaje vide kao prostor na koje će poslati predstavnike stranačke omladine ili članove koji su rangirani ispod stranačkog vrha.
Neiskusniji tako vježbaju svoj javni nastup, dok iskusniji biraju ugodnu poziciju gdje su u emisijama sami nasuprot novinara, posebno ako su sigurni da im ni njihova pitanja neće teško pasti.
(MONDO)
