Iskazom svjedoka u Beogradu je nastavljeno suđenje Iliji Jurišiću, optuženom za slučaj “tuzlanska kolona”.
Na suđenju Iliji Jurišiću, optuženom za napad na kolonu JNA u Tuzli, 15. maja 1992. godine, u ponedjeljka je svjedočio rukovodilac Tima za nestale Republike Srpske Goran Krčmar koji je rekao da su ih lokalne vlasti spriječavale da uđu na groblje kod Trnovca gdje su u masovnoj grobnici bili pokopani leševi nekih vojnika iz "tuzlanske kolone" .
Tužilaštvo za ratne zločine Srbije optužilo je Jurišića da je kao pripadnik rezervnog sastava policije MUP-a Bosne i Hercegovine i kao visoki starješina u Službi državne bezbjednosti anagažovan na poslovima komandnog kadra u operativnom štabu Službe javne bezbjednosti Tuzla, izdao narebu za otvaranje vatre na kolonu 92. motorizovane brigade JNA.
U tom napadu poginulo je više od 90, a ranjeno 33 vojnika i uništen je veći broj vojnih i sanitetskih vozila.
Na današnjem glavnom pretresu, Krčmar je ispričao da su 1999. godine saznali da se na groblju kod Trnovca u blizini Tuzle nalazi masovna grobnica, da su lokalne vlasti zabranjivale da uđu u groblje, a kada im je odobreno, preko masovne grobnice bila su nova grobna mjesta.
Prema mišljenju svjedoka, sahranjivanje na mjestu masovne grobnice je imalo za cilj prikrivanje zločina, tvrdeći da je to njegovo mišljenje i da mu nije poznato ko je to dozvolio.
Kada su počeli sa eshumacijom tih "novih" grobnih mjesta, ispričao je Krčmar, optuživali su ih za "etničko čišćenje groblja", a kada su to obavili "ukazala se masovna grobnica", a da su pomoću DNK analize identifikovali 26 leševa, a dva nisu.
Svjedočio je i nekadašnji načelnik Vojno-medicinske akademije (VMA) iz Beograda Zoran Stanković koji je rekao da ga je vijest o pogibiji vojnika u Tuzli "zatekla"u Sarajevu gdje je bio radi preuzimanja leševa vojnika iz Dobrovoljačke ulice.
Kada se vratio u Beograd, poslije nekoliko dana, odnosno 20. maja 1992. godine sa saradnicima je otišao za Bijeljinu u kasarnu, gdje su bili neki leševi vojnika iz "tuzlanske kolone" i da je od njih zahtjevano da "obrade leševe".
Stanković je kazao da to nisu mogli da urade jer nije bilo tehnički uslova, pa je dogovoreno da tijela koja su trebala da budu sahranjena u Srbiji budu prebačena na VMA u Beograd, a ostala da se predaju porodicama u Bosni.
Prema iskazu Stankovića, 25. maja 1992. godine na VMA je sudsko-medicinski obrađeno devet leševa.
On je rekao da su u to vrijeme na VMA pristizali leševi sa svih ratnih područja i da je moguće da su neki leševi iz Tuzle i kasnije dopremljeni.
Svjedok Branko Simić, tadašnji vojnik koji je preživeo napad na kolonu, rekao je da je oko 14 sati prvi put kolona krenula iz kasarne, da je bio u kamionu sa još šest vojnika, ali da su vraćeni.
Prema njegovom iskazu, ponovo su krenuli oko 19 sati, kada je počela pucnjava, tvrdeći da je "sve praštalo, ali da nije vidio ni ko, ni odakle puca".
Prilikom napada, kazao je Simić, ranjen je, kao i šest vojnika, ali šofer koji je vozio kamion nije bio, pa je uspio da se izvuče.
Simić je rekao da je bio u nesvjesti i da sljedeće čega se sjeća je da mu neko pruža medicinsku pomoć.
Svjedok je dodao da je zatim prebačen u Bijeljinu u bolnicu, gdje je nekoliko mjeseci liječen.
(Tanjug)