Odbijao susret s roditeljima: Ovako je Mika Aleksić opisivao odnos sa djecom u školi glume

Vlasnik čuvene škole glume optužen za silovanje i zlostavljanje. Ovako je govorio o djeci i odnosu s njima.

Ovako je Mika pričao o svojoj školi glume, roditeljima sa kojima je odbijao da razgovara i djeci, a kroz školu ih je tokom četiri decenije prošlo na hiljade.

"Dijelim ljude na one čiji je senzibilitet prepoznatljiv u nježnosti, a ne odustaju od toga čak ni kada ih ugrožava. Glumačka senzibilnost ima tu sposobnost da se okrene, preosjetljivost, da ih same uništi. Zdrava ličnost mora da brani tu senzibilnost, bez nje nema glume, a s njom je teško", rekao je on.

Govorio je i da ga i dan-danas zovu odrasli polaznici škole.

"Jave se, naravno da se jave, to je neki sistem življenja... Koga god da danas sretnete sa lakoćom vam ispriča sve najgore i onda ode. To je uobičajena stvar, da ispričate nekome sve što je loše, životno se ispovraćate i odete. To nije normalno, ali ne možeš da se odbraniš od toga, samo oni imaju to pravo. Neki put su besmislice, njima se čini da je to tako stravično prijeteće, a besmisleno je, nije dobra postavka, nisu dobro razumjeli. Osjećaju opasnost a onda shvatiš, ćero, aj se izmakni dva koraka i to će proći pored tebe, jednostavno je", rekao je on.

"Oni nisu djeca, oni su mali ljudi, nama je lakše da ih nazovemo djeca, ali oni jesu mali ljudi. U većini kuća dijete je ravnopravno sa roditeljima, ono odlučuje i može šta hoće, a to ne može, to u životu nikada ne može", rekao je on za RTS.

"Djevojčice su zrelije od dečaka"

Za "Novosti" je Mika pričao o ljubavi i djeci koja "moraju sama da žele da budu tu".

"Ne mogu ovde da budu mali ljudi čija želja da ostanu nije toliko jaka, ili nije njihova već mamina, tatina, bakina. Nikog od njih nisam zvao. Oni dolaze u ovaj studio i moraju da potvrde svoju želju, ako je iskrena. Vremenom shvate da su svi ti zahtjevi potrebni samo njima", pričao je Aleksić  za taj list.

"Djevojčice su po pravilu nešto brže u socijalnom zrenju od vršnjaka, a na emotivnom planu postoji ono što sam primijetio kao razliku - sve više dječaci ispoljavaju nježnost i romantičnost u odnosu na djevojčice".

Ne smije da se laže, u grupi vlada demokratija, poštuje se drugarstvo, nema hvalisanja, samoveličanja, ni ružnog ponašanja. Na čas ne smije da se kasni, dolazi se pet minuta ranije. A kada je neko "lupio glupost, a da ga niko nije ništa pitao", vikao na ulazu u Studio, ide na umivanje. Kada se malo "otrezni", može jasnije da misli. Ima i nepisanih pravila. Dječaci nose košulje, a ne majice i dukseve sa reklamama, a djevojčice su uvijek u suknjama. Nema ni patika. Obavezne su cipele.

"Sve to mnogo je važno za male ljude. Tražim da uče o svom porijeklu, da znaju rodoslov, ko su im bile dede, da li su im bake odlično pjevale, divno mijesile, ili tkale ćilime. Starije grupe obavezno uče folklor. Moraju da znaju i dobro da pjevaju. Od početka učimo dikciju, bavimo se umijećem govora. Osim toga, svaka tri mjeseca moraju da pregledaju zube, jer su važni za govorenje. Ako primijetim devijacije na kičmi, stopalima, obevezno ih šaljem ljekaru. Ukoliko neće, više ne dolaze ni ovdje. Moraju da idu u pozorište, muzeje, na izložbe.... I, prije svega, moraju da nauče da misle."

"Ljubav vam je kao biljka koja je tek iznikla. Mora da se zaliva, da je pazimo i njegujemo dok raste. Svaka ljubav je vrijedna i važna koliko i otkucaji srca. Nema smisla život ako nema ljubavi", govori Mika svojim malim ljudima.

"Nikad ne razgovaram sa roditeljima"

Za "Newsweek" Aleksić je pričao o tome zašto nikada ne razgovara sa roditeljima svojih učenika.

"Roditelji se ponašaju kao vlasnici svoje djece. Ne znaju da se roditeljstvo i uči. U roditeljstvo, i da hoću, ne mogu niti pristajem da se miješam. Osjećaj roditeljstva je uvijek vezan za emotivnu ucjenu. To je dominantan princip koji vlada između roditelja i djece. Na kraju krajeva, ne postoji dobar primjer u svijetu da roditelj može da bude profesor svom djetetu. To je nemoguće. Baš zato što je između ta količina i taj oblik ljubavi. Suština je da se ljubav uči, da se emocije razvijaju i da se mišljenje uči. Taj krug je zatvoren - živiš onako kako misliš. Prije svega moraš da naučiš da misliš, i to je za malog čovjeka otkrivanje stvari. Omogućiti malom čovjeku da nešto otkrije ili ga navesti na taj put umijeće je pedagogije, jer na tom putu on doživljava radost. Onda je učenje lako, spojeno je s takvim zadovoljstvom čak i kad taj mali čovjek otkrije da ringla peče. I to je zadovoljstvo. To uzbuđenje što je nešto saznao je neprocjenjivo."

"Nije problem učenje nego način na koji se uči. A mali ljudi su uvijek spremni da uče, bilo da su 'tupsončići' bilo inteligentni. Pedagog može da izabere i metod igre, kroz koju se lako, ili svrsishodnije, prevazilazi i tegoba, muka odrastanja, tragedija... Može problemom da se barata i kroz pjesmu, i kroz Šekspira, Dučića, Zmaja, Duška Radovića, neki zanimljiv sistem. Važno je samo da se ne ukine radost učenja. A to naša škola neizostavno uradi, jer je tako ustrojena. Takav je kadar, tako su naučeni, odnosno nenaučeni, a to je ozbiljan grijeh. Danas, da biste nešto učili u školi, morate da dobijete odobrenje od roditelja, i to je ta primitivna varijanta u kojoj se roditelji pojavljuju kao vlasnici djece, koji najbolje znaju šta je za njihovu djecu najvažnije: šta da uče, šta da ne uče... Inače, cijelog života sam se gnušao jednog od glavnih 'postulata' roditeljstva da je najvažnije da jedeš, spavaš, hrčeš, da ti je toplo... To nije tačno. Ne prihvatam to. Ne dopuštam da roditeljstvo na bilo koji način uđe u dramski studio."

"Pedagogija ne postoji preko interneta, telefona, papira. Mora da postoji odnos, kontakt, razmjena. Da biste prosudili nečiju moć ili nemoć, emotivni naboj, iskrenost, morate da budete dovoljno blizu, da imate 'naočare', da to vidite u oku. Nemoguće je to napisati. Mora da se osjeti da li su te reakcije prave ili nisu. Ima pravila koja mogu da budu mudra, da budu savjeti, prečice, ali nema ništa bez kontakta. Zašto vam ovo govorim? Ruska škola je jedina koja je ostavila taj princip i ima ta uputstva. Ta škola natjera čovjeka da ono što uči bilježi, piše i videjćete da mali Rusi stalno pišu. Kad zaposlite ruku, vi zaposlite i jedan dio mozga, morate da kontrolišete misao, koju pretvarate u rečenicu, i kad se taj proces ponovi nekoliko puta, dođe do toga da brže, drugačije i tačnije dolazite do rezultata učenja. Odnosno onoga što se zove fiksiranje ili pretvaranje u trajno znanje. Taj recept postoji i nema pedagoga na svijetu koji to ne zna, a primjenjuju ga samo Rusi", rekao je on.

(MONDO)