Dželati su, ne tako davno, uživali status državnih službenika. Karlo Dragutin Hart na poslu je uvijek nosio frak, cilinder i rukavice, bio je predmet stalnog interesovanja javnosti, često je govorio za novine i bio svojevrsna estradna zvijezda...
/Piše Siniša Stanić/
U prošlosti dželati su imali „važnu“ državnu funkciju egzekucije zlih i neposlušnih, ali su u isto vrijeme bili i društveno izopšteni, a svaki fizički kontakt sa njima smatrao se nečasnim. Međutim, od polovine 19. vijeka ovaj posao postaje priznato zanimanje, pa se krvnici počinju voditi kao obični „državni službenici“. I pored toga, oni su i dalje bili marginalizovani i tabuizirani, zbog čega počinju da „ukrštaju familije“ i vjenčavaju se između sebe, što dovodi do stvaranja čitavih dželatskih dinastija, naročito u centralnoj Evropi.
Tadašnje države su ih najčešće regrutovale među strvoderima (šinterima), a krajem 19. i u prvoj polovini 20. vijeka oni postaju prave estradne zvijezde! Njihovi memoari prodaju se u ogromnim tiražima, a njihov svakodnevni život privlači pažnju nezasitih medija.
Javnost je prema njima osjećala kombinaciju prezira, straha i morbidne znatiželje, a lik dželata posjedovao je neke stereotipne osobine – najčešće sklonost ka alkoholu, ali i skrivenu „unutrašnju dobrotu“ koja je duboko potisnuta zbog posla kojim se bavi. Dželat starog kova prikazivan kao mišićavi lik sa sjekirom i vrećom na glavi, dok se moderni dželat već pojavljuje u fraku, sa polucilindrom i bijelim rukavicama...
Najčuveniji krvnik Kraljevine Jugoslavije, sa 108 obješenih osuđenika, bio je Karlo Dragutin Hart, koji je svoj zanat naučio od svojih prethodnika Alojza Sajfrida i Florijana Mauznera.
Karlo Dragutin Hart rođen je 28. jula 1879. u srezu Karlin u današnjoj Češkoj. U Sarajevu se obreo poslije Prvog svetskog rata kao demobilisani austrougarski vojnik, a svoje ime Karlo kasnije je “posrbio” u Dragutin.
Odmah poslije rata u Sarajevu je počeo da povremeno asistira tadašnjim samostalnim dželatima – Sajfridu i Mauzneru (od kojih je svaki držao svoj „rejon“ - Mauzner je radio u Mostaru, a Sajfrid u Banjaluci), da bi 1922. postao zamjenik dželata. Nakon Mauznerove smrti, Hart je postavljen na njegovo mjesto, a nakon što je i Sajfrid umro Karlo Dragutin Hart je postao glavni egzekutor Kraljevine Jugoslavije.
(Inače, Hartov prethodnik i „idol“ Alojz Sajfrid bio je veoma živopisan i neobičan lik – volio je umjetnost, svirao je citru, slikao akvarele, a najnevjerovatniji podatak u njegovoj biografiji je da je vršio posao dželata kako u Austrougarskoj, tako i u kraljevini Jugoslaviji! Postavljen za privremenog krvnika (provisorischer Scharfrichter) za BiH 1886. godine, da bi nakon deset godina bio unaprijeđen u stalnog krvnika. Dok je primao platu od Austrougarske, između ostalih, pogubio je trojicu učesnika Sarajevskog atentata Veljka Čubrilovića, Miška Jovanovića i Danila Ilića. Posljednju egzekuciju prije penzije obavio je 1922. godine kada je objesio Aliju Alijagića, člana Socijalističke radničke partije Jugoslavije. Banjalučki pisac Ranko Risojević objavio je 2004. godine roman „Bosanski krvnik“, inspirisan pričom o Alojzu Sajfridu, a ova knjiga prevedena je na nekoliko svjetskih jezika.)
Dragutin Hart u svemu je podražavao svog velikog učitelja Sajfrida – sa sobom je uvijek nosio kofer sa crnim frakom, bijelim rukavicama i cilindrom, koji je naslijedio od Sajfrida. Ispod uredno složenog odijela bili su spakovani konopac i crna maska za osuđenika.
JA NISAM KRIV ZA TVOJU SMRT
Najviše pogubljenja obavio je na vješalima Kazneno-popravnog zavoda u Sremskoj Mitrovici. Nakon što bi nekoga objesio žrtvi bi se poklonio i izgovorio: „Ja nisam kriv za tvoju smrt!”
„Lijevom rukom držim osuđenika, desnom mu omču prebacujem oko vrata i crnu masku preko glave. Apsolutna je tišina, svi prisutni skidaju šešire. Pomoćnik tada izbije stolicu ispod osuđenika, hvata ga za noge i trzajem povlači ka zemlji. Stojim iza merdevina i povlačim omču. Uzimam pogubljenog za ruku. Pratim puls i kada ustanovim da srce više ne kuca, skidam rukavice, bacam ih pod noge obješenog i kažem: 'Ja nisam kriv za tvoju smrt!'“, opisivao je Hart.
Ostalo je zabilježeno da je Karlo Dragutin Hart, kao pomoćnik Alojza Sajfrida asistirao 1925. u Osijeku na pogubljenju čuvenog razbojnika Jove Stanisavljevića Čaruge i njegovog saradnika Pavla Prpića "Velikog". Čaruga se, kako je kasnije Hart pričao, u početku držao hrabro, ali je tokom čitanja presude postajao sve nervozniji i uplašeniji, da bi dželat na kraju morao da ga vuče do vješala, jer se žestoko opirao.
U privatnom životu Hart se nije mnogo razlikovao od bilo kog činovnika. Bio je oženjen i imao četvoro djece. Uvijek se u javnosti predstavljao kao brižan roditelj, pa je jednom, po povratku u Sarajevo iz Zagreba gdje je 1929. objesio četvoricu razbojnika, prekinuo razgovor s novinarom da bi djeci kupio igračake i slatkiše. Inače, na toj četvorostrukoj Zagrebačkoj egzekuciji Hart je bio vidno nervozan, pa mu je jedan od osuđenika Mijo Vrbanić, prije nego što ga je Hart objesio, rekao: „Drhću ti ruke, daj da ja tebe objesim“.
U jednom intervjuu Dragutin Hart je novinarima priznao da ne podnosi da gleda krv i da mu se koža naježi kada ga žena natjera da kolje piliće. „Kod kuće bavim se domaćinstvom. Imam lijepu kućicu, a oko nje baštu sa cvijećem. Vidite, ja mnogo volim cvijeće“, rekao je Hart.
Svoj posao zvaničnog krvnika obavljao je sve do njemačke okupacije Jugoslavije 1941. godine, a od tog momenta njegovo ime skoro bez ikakvog traga iščezava iz medija. Desetak godina nakon rata dao je još jedan intervju dopisniku Politike, da bi se upokojio u dubokoj starosti, na internom odjelu koševske bolnice u Sarajevu.
(Siniša Stanić, Mondo)
Pratite Priče iz naftalina i na facebooku!
