U odbranu Radovana Karadžića, pred Haškim tribunalom danas je svjedočio bivši obavještajni oficir Vojske RS Radomir Radinković.
Radinković je izjavio da je prema Muslimanima i Hrvatima u zarobljeničkom logoru na Manjači 1992. bilo postupano u skladu sa propisima.
Radinković je izjavio da "niko nikada nije naredio da se prava ratnih zarobljenika krše" i da je "sve bilo učinjeno da se ona zaštite". Vođstvo Republike Srpske, takođe, nije naredilo "maltretiranje ni likvidacije" zarobljenika.
Za ubistvo dvojice zarobljenika, svjedok je kazao da su ih počinili "na svoju ruku" vojni policajci protiv kojih je bio pokrenut krivični postupak, a "osuđeni su posle rata".
Tadašnji predsjednik RS i vrhovni komandant njenih oružanih snaga, Karadžić (68) optužen je, između ostalog, za progon Muslimana i Hrvata širom BiH, koji je u sedam opština imao razmere genocida.
Tužiteljka Kerolin Edžerton predočila je svjedoku, u unakrsnom ispitivanju, nalaze međunarodnog Crvenog krsta da je u logoru bilo "apsolutno nedovoljno" hrane i da su opšti životni uslovi bili loši. Ne samo da su zarobljenici bili smješteni u bivšim štalama, "nego je prema njima postupano kao sa životinjama", tvrdila je zastupnica optužbe.
"Ne bih se složio, tvrdim da je za većinu zarobljenika u tom trenutku pružano najbolje što se moglo", odgovorio je Radinković.
On je potvrdio da je među zarobljenima bilo i maloljetnika kao i oboljelih staraca.
"Vlasti koje su ih hapsile vjerovatno su procijenile da i njih treba da se smakne, iz kojeg razloga - ne znam ... Mi smo procjenjivali da treba da idu iz logora, bilo u treće zemlje ili bilo gdje".
Tvrdnju tužiteljke da su civili iz opština Ključ, Prijedor, Sanski Most hapšeni "nasumično" i prebacivani na Manjaču "samo zato što nisu Srbi", Radinković je negirao.
Svjedok je potvrdio da su se 24 Muslimana iz Sanskog Mosta u leto 1992. ugušila u kamionima kojim ih je srpska policija prebacivala na Manjaču kao i da je jedan broj zarobljenika bio ubijen ispred kapija logora. Za to je, međutim, okrivio civilnu policiju koja je zarobljene sprovodila.
Upitan zašto vojne vlasti u logoru nisu učinile ništa da zločine spriječe, Radinković je ponavljao da je vojska bila zadužena za obezbjeđenje unutar logora i da nije mogla intervenisati van ograde gdje je nadležna bila civilna policija.
Drugi današnji Karadžićev svedok Simo Miškovića, koji je 1992. bio predsjednik Srpske demokratske stranke u Prijedoru, izjavio da nije znao ni za kakav plan da se Muslimani i Hrvati trajno uklone zločinima i genocidom i da "nikada za to nije čuo u SDS".
Srpsko preuzimanje vlasti u Prijedoru krajem aprila 1992. bilo je, po svjedoku, neophodno da bi se spriječio "pogrom" nad Srbima. I izbijanje rata, mjesec dana kasnije, bilo je posljedica napada muslimanskih paravojski.
Odgovarajući na pitanja tužiteljke Katrine Gustavson, Mišković je potvrdio da je vlast preuzetu u skladu sa uputstvom koje je Karadžić u decembru 1991. dao opštinskim odborima SDS.
Na podsjećanje da su srpske snage napale sela u okolini Prijedora u maju 1992. iz kojih je veliki broj civila prebačen u logore, Mišković je izjavio da je "do te reakcije došlo posle incidenata, a ne iz čistog hira".
Svjedok je potvrdio i da je sa drugim srpskim političkim liderima iz Prijedora posetio logor Omarska, ali je negirao svoju raniju izjavu da su muslimanski zarobljenici koje je video među kojima je bilo i žena, izgledali "bolesno i loše". Kazao je i da su "pjevali srpske i četničke pjesme", ali da "ne zna da li su bili prisiljeni".
Iako je tvrdio da Omarska nije bila logor nego "istražni centar", svjedok je prihvatio da je "iznenađujuće" bilo to što niko među brojnim zarobljenima nije bio optužen ni za šta.
Upitan da li je znao za ubistvo 200 zarobljenih u logoru Keraterm u leto 1992, Mišković je odgovorio: "Ne znam ni sada, prvi put to čujem".
Karadžić, koji se brani sam, sutra će dodatno ispitivati Miškovića.
(Beta)