Članovi folklorne grupe iz Obale Slonovače došli na gostovanje u Vršac i poželjeli tu da ostanu.
Među 45 osoba, koliko ih je trenutno smješteno u Centru za azil Republike Srbije u Banji Koviljači, najviše je državljana Obale Slonovače, Iraka, Nigerije, Gruzije, Palestine, Etiopije i Jermenije.
Među njima je i sedmoro djece školskog i predškolskog uzrasta. Većina njih želi da ubuduće živi u Srbiji, ali ima i onih koji pokušavaju da odu u neku od zemalja razvijenog Zapada.
Stanarima su obezbjeđeni smještaj, ishrana, a za djecu školskog uzrasta i nastava, tri puta nedjeljno.
Kako su objasnili predstavnici Visokog komesarijata UN za izbjeglice, uspostavljena je saradnja i s lokalnom osnovnom školom, pa su djeca, koja su naučila srpski jezik, tu i pohađala nastavu.
Vlada Srbije je i zvanično preuzela upravljanje Centrom od UNHCR-a, tako da ovom ustanovom od 15. decembra ove godine upravlja Komesarijat za izbjeglice, a sredstva za rad obezbjeđuju se iz državnog budžeta. Stupanjem na snagu Zakona o azilu 1. aprila ove godine, Srbija se obavezala da će preuzeti brigu o budućim tražiocima azila. Njihovim statusom se prethodnih 30 godina bavio UNHCR.
Kako objašnjava Žak Stakenborg, otpravnik poslova Kancelarije Evropske komisije u Beogradu, EK je od 2000. godine uložila 650.000 evra za potrebe azilanata, od čega je 225.000 evra uloženo u renoviranje i opremanje objekta u Banji Koviljači.
Stanari s kojima smo razgovarali kažu da su lijepo smješteni u Centru, ali nadaju se da neće čekati još dugo do preseljenja u željene zemlje i početak “normalnog života“. Vrijeme najčešće provode uz televizijski program i šetnje banjskim parkom.
Jaser (21) živi ovde već godinu i po. Jedan je od 19 tražilaca azila za odlazak na Zapad. Kako kaže, iz rodnog Iraka je došao zbog rata i želi da ode u SAD. Njegov brat Samer (18) na slabom, ali razumljivom srpskom dodaje da su tu s roditeljima i da će svi zajedno ići u Ameriku, ali ne znaju kada. Dodaje da ima prijatelje među ljudima smještenim u Centru, ali da u Banji Koviljači nema mnogo sadržaja koji bi bili zanimljivi mladim ljudima.
"Ne dešava se ništa posebno, mali je grad, nije kao Beograd. Tamo takođe imam prijatelje", priča Samer za Danas. Dodaje da ponekad kupuje novine, najčešće Danas i Blic, i tako uči srpski. Međutim, kako ističe, zbog očekivanog preseljenja u SAD važnije mu je da dobro savlada engleski.
Ahmad (18), Kurd iz Iraka, živi u Centru godinu i tri mjeseca. Čeka preseljenje u Kanadu. Ovde je sam. Majka i sestra su mu, kaže, ostale u Iraku i neće mu se pridružiti. Otac mu nije živ. Kaže da ne želi da priča o Iraku i dodaje da slobodno vrijeme provodi u Centru, gledajući iračke i francuske TV kanale.
"Ponekada prošetamo, ali nam se uglavnom sve svodi na TV, ishranu i spavanje", sa osmjehom zaključuje mladi Kurd.
Zanimljivo je da u Centru boravi 19 ljudi iz Obale Slonovače, a svi su članovi kulturno-umjetničkog društva koje je sredinom godine nastupalo u Vršcu na Festivalu folklora.
Nakon toga, jedna grupa se vratila kući, a ovi mladi ljudi odlučili su da traže azil u Srbiji i ostanu tu da žive. Kažu da nisu htjeli da se vrate u svoju zemlju iz političkih razloga, jer su „na strani opozicije“. Sada čekaju rješenje o zahtjevu za azil.
U Centru trenutno nije gužva - od 88 mjesta popunjeno je njih 45. U ovoj trospratnoj zgradi postoje odvojene sobe za žene, samce i porodice. Hrana se služi u obližnjem lokalnom restoranu, ali na svakom spratu postoji i mala kuhinja, pa stanari mogu sami da spremaju obroke.
Nemaju ograničenja u slobodi kretanja.
Nekoliko prostorija u centralnom dijelu zgrade namijenjeno je društvenim aktivnostima, kao što su obdanište, TV soba i kancelarija za sastanke. Izvršni partneri UNHCR-a redovno posjećuju Centar i pružaju različite psihosocijalne usluge tražiocima azila i organizuju posebne programe za djecu.
(MONDO)