Progovorila Jovanka Broz

Udovica bivšeg predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita, Jovanka Broz izjavila je da je protiv svoje volje dovedena u neuslovnu "privremenu" kuću na Dedinju u kojoj i danas živi i da već devet godina nema na usluzi automobil koji joj je neophodan kako bi mogla da ode i kupi namirnice, ili da ode kod rođaka i prijatelja u posjetu.

"Ne mogu da putujem gradskim prevozom u ovim godinama, a kola sebi ne mogu da kupim, jer za njih nemam para", rekla je Brozova u ispovijesti koju objavljuje "Politika".

"Opirala sam se da dođem u ovu kuću, ali ništa nisam mogla da uradim", rekla je Brozova.

"Kuću sam upoznala 1945, jer je tu bio štab Gardijske brigade, dok sam čekala da mi naprave propusnicu da uđem u Beli dvor - bila je to lijepa porodična kuća na lijepom mjestu".

"Drugi put sam ušla u nju 1961. godine uoči Beogradske konferencije nesvrstanih zemalja, obilazeći, službeno, sve kuće koje su bile pogodne da u njima odsjednu gostujuci šefovi država.

Adaptaciju je radila vojska. Htjeli su da je pretvore u hotel, ali je poslije prepravke postala ni hotel ni vila. Adaptirana je tako da izmedu ostalog ima i tri sobe i tri kupatila, kako bi gosti imali svoju intimu. Naravno, tada nisam mogla ni da naslutim da će mi jednog dana biti 'dom'", navela je ona.

Spolja impozantna kuća, u lijepom ambijentu Dedinja, preko puta kompleksa Belog dvora, unutra liči na sve samo ne na dedinjsku vilu, piše "Politika".

U zidovima kuće je vlaga, otpali malter, dotrajale vodovodne i električne instalacije.

U ispovijesti Brozova je rekla da je mjesec dana poslije Titove smrti, juna 1980. godine, došao Sergej Krajger i rekao da joj neće dati da ostane u kući u Užickoj 15, jer će ona biti Titov spomen-muzej.

"Pri tom mi je naglasio da ne smijem ništa da ponesem iz kuće. Pogledala sam ga i pomislila: znači, mojih 35 godina života i rada ne vrijede ništa - prisjeća se ona početka svog stradanja.

Prema njenim riječima general Ivan Dolničar, u međuvremenu je naredio da se zaplijeni i njena garderoba koju su držali u nekoj garaži ili magacinu dvije, tri godine, tako da je dosta toga propalo.

"Iza tog, zuluma, jer to se ne može nazvati drugačije, stajao je Stane Dolanc, i sve to skupa bilo je strašno", navela je Brozova.

"Zamolila sam da me ostave u kući ... dok mi ne nađu neki smještaj, odakle me neće svaki čas seliti, ali nije se oglasio, nije htio da mi pomogne".

"Već prve zime u ovoj kući, noću oko tri, četiri sata, probudila me je voda koja mi se sručila u spavaću sobu. Nedugo zatim voda je poplavila i podrum.

Javila sam se advokatu Fili Filoti da mi pomogne, da se nekom obrati da se riješi taj problem. Pozvao je čovjeka koji je u međuvremenu na čelu službe koja vodi računa o državnim kućama zamijenio onog koji me je dočekao, izvjesnog Ružića, koji je na taj poziv odgovorio konstatacijom 'da izmišljam'", navela je ona.

" Zbog toga je Fila nazvao Banovića, tadašnjeg državnog tužioca, i rekao mu za vodu i Ružićev odgovor. Tek je reagovanje državnog tužioca natjeralo Ružića da dođe.

Zatekao me je u podrumu u gumenim čizmama... Naravno, povjerovao je svojim očima, ali i pored obećanja ništa nije uradio. Eto tako je taj Ružić jedno vrijeme rukovodio kućom.

Ona je rekla da ne zna kuda su pare za adaptaciju odlazile, jer se ti nije ništa ulagalo.

Brozova t se prisjeća da se jedan od zaduženih za kuću bio Mićo Aleksić.

"To je bilo vrijeme Slobodana Miloševića, koji mi je poslao potpredsjednika vlade Jugoslava Kostića, dva pravnika, jednog zapisničara i Aleksića.

Kostić mi je rekao da dolazi u ime Miloševića i o meni govorio sve u superlativima, te da sam zadužila ovu državu i narod, te da sam na najbolji način predstavljala zemlju... pa će mi zato ovu kuću adaptirati i pokloniti.

Dao mi je zadatak, rok od 15 dana, da se popakuju stvari kako bi se kuća pripremila za renoviranje, što sam ja i učinila".

Poručio mi je i da će doći stručna komisija koja će kuću pregledati i procijeniti šta treba raditi, o čemu imam dokument. Poslije dva dana kod mene je došla Cica Knežević, s kojom sam razgovarala tri puta.

Treći razgovor između Jovanke Broz i Cice Knežević bio je preko telefona, kad je Brozovu obavijestila da se radovi zbog sredstava odlažu za 15 dana.

"Sve je to bila velika laž, kao i Cicina rečenica da ce Slobodan Milošević biti moj donator, valjda da ne bih protestovala što se u to vrijeme Milošević useljavao u Užičku 15, gdje je bilo mnogo Titovih i mojih privatnih stvari", rekla je Brozova.

Svi pokušaji da se kuća osposobi za normalan život nisu urodili plodom, a kuća udaljena jedva pedesetak metara od Maršlata, od udara bombe pomjerena je 1999. godine iz temelja.

"Za moje probleme se prije oko dvije godine, iz čisto ljudskih pobuda, zainteresovao ministar za ljudska prava Rasim Ljajić, koji je, čim se upoznao sa stanjem u kući, insistirao na tome da se odmah uradi grijanje.

To je i učinjeno, za samo osam dana, koliko je bilo potrebno da se uradi priključak na toplovod koji je svih tih godina bio na samo nekoliko metara od ove kuće", istakla je ona .

"Sad je mnogo, neuporedivo bolje nego kad nisam imala nikakvo grijanje i kad sam zime provodila u kući u kaputu i rukavicama, ali nažalost, zbog nekog kvara koji majstori nisu uspjeli da pronađu, grije se samo donji sprat, a u isto vrijeme postoji i problem sa dolaskom tople vode iz toplane, pa kubik tople vode dnevno odlazi negdje u temelje", dodala je ona.

(MONDO)