Sahranjen Momo Kapor

Jednog od najpopularnijih i najčitanijih srpskih pisaca, slikara i novinara Momčila Momu Kapora (1937-2010), došli su da isprate "obični" Beograđani o kojima je kao svojevrsni hroničar neprestano pisao, ali i njegova braća po peru i kičici i ličnosti iz javnog i kulturnog života grada, Srbije i Republike Srpske.

Među nima bili su Lubivoje Ršumović, Nikola Kusovac, Dušan Kovačević, Igor Mandić, Milorad Vučelić, Vuk Bojović, Rada Đuričin, Vojislav Koštunica, Radmila Hrustanović, Kornelije Kovač, Mirjana Bobić Mojsilović, Miloš Šobajić, Slobodan Rakitić, Adam Puslojić, Aleksandar Berček, Olja Becković...

Opelo je služio vladika Atanasije Rakita, koji je potom govorio o njegovom životnom putu, o odrastanju bez majke, o tome koliko je poštovao ljude, prijateljujući sa njima ne pitajući za vjeroispovest, ali da je svoju pravoslavnu vjeru i njene običaje, posebno krsnu slavu svetog Jovana uvijek poštovao i slavio.

Opraštajući se od "sabrata i kuma", srpski veliki pesnik, akademik Matija Bećković rekao je da je smrt Mome Kapora jedinstvena prilika da se vidi je li Beograd živ, ili nije.

"I već na njegovom ispraćaju uvjeravamo se da je još živ 011, i da najvrelijim suzama oplakuje svog omiljenog pisca i najvoljenijeg građanina. Od velike gospode koju je Beogradu podarila Hercegovina, Momo Kapor ostaje među najvećima kao i ponajveći Beograđanin među Beograđanima", rekao je Bećković.

Napisao je koliko jedno udruženje književnika i naslikao koliko cijela likovna akademija, primjetio je on.

"U višegodišnjoj bici sa opakom bolešću upisao se u znamenite hercegovačke junake, mirno gledajući smrti u oči. Više je mislio na svoju redovnu rubriku nego na svoju boljku, i kada mu se uzimao govor i slabio vid nije se odvajao od pribora za crtanje i pisaće mašine”, podsjetio je Bećković.

Do posljednjeg daha, kako je primjetio, zamajavao je smrt.

Podsjetio je, takođe, da je Kapor svojevremeno zapisao da ga istorija nikada nije zanimala i da "njegovo porodično stablo ne ide dalje od njegovih đonova".

"Pa ipak, kada je došlo stani pani i bio primoran da bira samo jedno, ovaj najgradskiji i najmoderniji pisac čiji su đonovi držali korak sa vremenom, ni za blago i slavu cijelog svijeta nije dao ni svoj rodolsov, ni zemljani pod svoje kuće u Mirilovićima", rekao je Bećković.

Momo Kapor, dodao je, bio je od onih ljudi koji ne mogu da ostare i ostao je mladić i u 73. godini.

"Smrt je odnijela ono što je njeno. Dokopala mu se tijela, ali njegovom djelu nije naudila nego ga učinila još vidljivijim i neponovljivijim nego što je bilo", rekao je Bećković kome je Kapor u amanet ostavio da se skupu obrati na njegovoj sahrani.

Prije sahrane u svečanoj Sali Skupštine Beograda održan je komemorativni skup.

Poslije odavanja pošte preminulom umjetniku, gradonačelnik Beograda Dragan Đilas je, kao domaćin skupa, izjavio saučešće porodici Moma Kapora u ime Beograđana koje je umjetnik ovjekovečio u svojim knjigama, na slikama, u feljtonima i novinskim člancima.

"Beograd je za Momu, koji je bio svjetski putnik, bio centar svijeta a svojim stvaralaštvom je proslavio i ovjekovečio njegov duh, kafane, pijace, male i velike žitelje, slave, a Adu je 'otkrio' prije više od pola vijeka", kazao je Đilas i dodao da je "Kapor putujući svijetom u svakome gradu tražio neki kutak koji će da mu liči na Beograd".

Akademik Dobrica Ćosić je, opraštajući se od Kapora, rekao da je on bio umjetnik "koji je svojim svestranim darom duhovno, estetski, životno, uticao na sve generacije rođene u drugoj polovini 20. vijeka".

"Nema jugoslovenske djevojke kojoj nije bila drugarica Ana Mome Kapora niti mladića kome 'Provincijalci' i 'Foliranti' nisu bile knjiga koje su ih učile da postanu Beograđani, nema čitača knjiga na srpskom jeziku koji nije pročitao roman, priču, feljton Kapora o beogradskoj svakodnevnici, napornom miru i posljednjem ratu", podsjetio je Ćosić.

On je kazao da "nije bilo ničeg živog i zanimljivog u Beogradu i svijetu po kome je Kapor putovao a da nije čarobnjačkom lakoćom i majstorskom pripovjedačkom vještionom ispričao i opisao".

Konstatujući da u Srbiji postoje za sada samo dva grada koji imaju svoje pisce: Vranje - Boru, a Beograd - Momu, Ćosić je rekao da je Kapor bio "graditelj Beograda koji se preselio u njegove knjige i slike... On je lirski nostalgičar za Beogradom koga više nema".

Odajući mu priznanje da je svojom "pitomom dobrotom u surovim danima blokade i bosanskog rata darovao ljude vedrinom i nadom", Ćosić je zaključio da u njegovom dobu, od pisaca, jedino su ljudi Desanku Maksimović i Branka Ćopića voljeli kako su voljeli Momu Kapora.

Slikar Miloš Šobajić je izrazio nevjericu što govori na ispraćaju Mome Kapora jer "on je bio sam život" i evocirao je uspomene na njihovo višedecenijsko druženje tokom koga je on očekivao od Moma da mu priča o svojim novim literarnim poduhvatima a ovaj je tražio da mu Šobajić prenosi vijesti o umjetnosti iz svijeta i da mu ocijeni ono što je naslikao.

Kapor će se, za Šobajića, vječito šetati Beogradom kroz gomile nacrtanih kuća, bašta i splavova, a vidi ga i kako dolazi da pogleda spomenik koji će mu njegovi sugrađani jednom podići.

Pjesnik i zemljak Rajko Petrov Nogo obratio se u ime Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske, čiji su obojica članovi, govoreći sa beskrajno puno topline i nježnosti o Kaporovim korijenima, majci koja ga je svojim tijelom spasila da ne pogine prilikom aprilskog bombardovanja Sarajeva 1941. kada je imao samo četiri godine, o ocu, tvrdom Hercegovcu koji mu nije pokazivao za života koliko ga voli i koliko se diči njime, ali je iza njega ostala velika kolekcija tekstova o njegovom sinu kao piscu i slikaru.

Nogo je u svom bliskom prijatelju koga je smatrao bratom prepoznao vječitu glad za ljubavlju koja im je obojici ostala kao djeci podignutoj bez majke.

Odgovarajući onima koji su ga mrtvog optužili da je bio na strani ratnih zločinaca, Nogo im je poručio da se "od kako je svijeta i vijeka ratovalo, a pisci su o tome pisali, posebno ako im u ratu učcestvuje rodbina, odlazili su da svjedoče iz prve ruke".

Momo je iz rata, kako je precizirao Nogo, izvukao pouku da je njegov život beznačajan u odnosu na epske razmjere patnje naroda uz koji je ostao kada je bio oklevetan.

Glavni i odgovorni urednik nedeljnika NIN Veselin Simonović se oprostio u ime redakcije čiji je bio najčitaniji i najomiljeniji saradnik i koji je ovom nedeljniku ostao vjeran od šezdesetih do smrti.

On je istakao da su tekstovi koje je Kapor napisao za NIN čitava knjiga eseja o vremenu u kome smo živjeli i ostaju kao svjedočanstva o našim naravima, vrlinama i manama.

Na komomorativnom skupu Kaporova prijateljica, dramska umjetnica Rada Đuričin, izgovorila je jedan monolog iz predstave "011" kojom je obišla svijet, pročitani su odlomci iz nekih Kaporovih tekstova, puštena je pjesma njegovog druga Arsena Dedića koji je bio jedan od više stotina ličnosti koje su oputile saučešće njegovoj porodici.

(Tanjug/MONDO)