Na današnji dan, 6. novembra 1787. u Tršiću rođen je Vuk Stefanović Karadžić (preminuo u Beču 7. februara 1864), reformator srpskog jezika, sakupljač narodnih umotvorina i pisac prvog riječnika srpskog jezika.
Karadžić je svojevremeno zabilježio i seriju narodnih izreka posvećenih ženama, koje su prvi put objavljene u knjizi "Srpske narodne poslovice" 1849. godine. Ove izreke danas govore o ne baš laskavom odnosu prema ženama u srpskoj tradiciji.
Ovo su neke od tih izreka...
– Ako Turčin pogine, buli drugi ne gine.
– Da joj zašiješ usta, na stražnjicu bi progovorila. (kaže se za lajavu ženu)
– Do groba: lele! a od groba: ko će k mene! (kada sahrani muža)
– Dobro je nekad i (pametnu) ženu poslušati.
– Žena pijanica – gotova bludnica.
– Žena se uzda u plač, a lopov u krivokletstvo.
– Žena će samo onu tajnu sačuvati koju ne zna.
– Ženi, zmiji i mački ne treba vjerovati ni kada su mrtve.
– Ženu, djecu i psa treba biti i hraniti.
– Ženu, pušku i konja može čovjek pokazati, ali u naruč ne davati.
– Kada žena plače pitaj je šta hoće.
– Lajava žena, često puta bijena.
– Lakše je sačuvati zeca na gori nego ženu na domu.
– Ne daj kobile u najam, niti puštaj ženu na sajam.
– Nemoj biti ljuta da ne budeš žuta, već budi dobra da ne budeš modra. (prijeti poneki čovjek svojoj ženi)
– Ni u moru mjere, ni u ženi vjere.
– Opasala se jezikom k’o kuja repom. (kaže se za lajavu ženu)
- Žene su da zbore, a ljudi da tvore
- Žena i zmija se u glavu udaraju.
- Gori je ženski jezik no turska sablja.
- Gdje žena buči tu muž muči.
(Mondo)