Četvrt vijeka od smrti Branka Ćopića

Njegovo ime tada je upisano ne samo u besmrtne srpske pisce, već i među one kojima izuzetan osjećaj za pravdu i pravednost nije dozvoljavao mirenje sa stvarnošću drugačijom od one za koju se borio.

Rođen prvog dana 1915. godine u Hašanima, u Bosanskoj krajini, tadašnjoj Austro-Ugarskoj, počeo je da piše još kao đak Učiteljske škole koju je završio u Banja Luci. Pre Drugog svjetskog rata objavio je zbirke pripovedaka "Pod Grmečom", "Borci i bjegunci" i "Planinci".

U partizanskom pokretu učestvovao je od 1941. godine i tokom rata nastavio sa pisanjem, tako da je prije završetka rata za djecu napisao "Priče partizanske" i zbirku pjesama "Ognjeno rađanje domovine".

Filozofski fakultet završio je u Beogradu i već kao student skrenuo je na sebe pažnju književne kritike. Ona je zabilježila da je Ćopić, „nadahnut i spontan u svom književnom radu, dobar opservator i poznavalac živog narodnog govora, a uz to vedra duha i sa istančanim smislom za humor, lako i brzo osvojio najšire slojeve čitalačke publike".

Pored tri romana:"Prolom", "Gluvi barut" i "Ne tuguj bronzana stražo", poznate su njegove pripovetke "Rosa na bajonetima", "Surova škola", "Odabrane ratne pripovetke", "Izabrane humorističke priče", "Dragi likovi", "Doživljaji Nikoletine Bursaća", a za "Baštu sljezove boje" je dobio Njegoševu nagradu.

Preko petnaest knjiga za djecu, među kojima pripovetke "Bosonogo djetinjstvo" i roman "Orlovi rano lete", svrstavaju ga u jednog od najboljih dječjih pisaca svih vremena sa prostora bivše Jugoslavije.

Teren sa koga je Ćopić pretežno crpio gradju za svoje pripovjedačko stvaralaštvo bio je njegov zavičaj, Grmeč i podgrmečki kraj. U pripovetkama nastalim prije rata najviše su ga zanimali siromašni seljaci, sanjari i prosjaci, djeca, skitnice i nadničari, o kojima je pričao jezikom punim brige i razumijevanja. Ti njegovi junaci su svijet zaboravljenih, usamljenih i odbačenih ljudi koji bezglasno tuguju zbog zla kome ne mogu i ne umiju da se suprostave.

Dobar dio njegovog stvaralaštva u prozi humoristično je intonirao. Humor se nalazi u prirodi i mentalitetu njegovih junaka, koji i u najtežim životnim trenucima znaju da sačuvaju vedrinu duha i nasmiju se sopstvenoj nevolju. Otkrivao je sitne ljudske mane i nedostatke, pa se tako desilo da je o mirnim vremenima pripovjedao s tugom, a o ratnim - vedro i nasmijano.

Djela, kojima je zavrijedio i članstvo u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti i Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, prevedena su na ruski, engleski, francuski, njemački, ukrajinski, poljski, češki, bugarski, slovenački i mađarski jezik.

Cijeli radni i životni vijek nakon Drugog svjetskog rata Branko Ćopić je proveo u Beogradu, ali je vrlo često putovao po Jugoslaviji i evropskim državama.

Iako je pripadao narodnooslobodilačkom pokretu, kao čovjek velikog obrazovanja, osjećaja za pravdu i pravednost, kritički je gledao na stvarnost. Kao jedno od najpoznatijih takvih djela bila je "Jeretička priča" zbog koje je kasnije trpeo velike udare tadašnje komunističke partije na vlasti, državnih organa, pa i samih kolega.

Takvih progona bilo je mnogo, pa je istoričar književnosti Ratko Peković to sabrao u knjigu "Sudanije Branku Ćopiću" koja svjedoči o problemima sa kojima je pisac bio suočen ne samo u književnom životu.

Pretpostavlja se da su ti progoni i nemirenje sa stvarnošću drugačijom od one za koju se borio bili glavni razlog samoubistva velikog pisca. (Tanjug)