Korak na "ludi kamen"

Najranija zajednica veoma se razlikovala od današnje. Naši preci bivali su zajedno zarad zaštite i opstanka. Neki istoričari vjeruju da su prvi brakovi u stvari bila grupna vjenčanja, odnosno međusobno povezivanje plemena, a mnogo kasnije muškarci i žene bivali su zajedno u parovima.

Stari obredi vjenčanja veoma se razlikuju. Svaki narod ima neke jedinstvene običaje. Tako, recimo, u Grčkoj bračni par za vrijeme obreda u pravoslavnoj crkvi nosi vjenčane krune vezane crvenom trakom, jevrejski par na dan vjenčanja ne jede i ne pije, dok se u Japanu obred završava tako što mladenci ispiju tri gutljaja sakea, piše "Zabavnik".

Vjenčani prsten ili burma najstarije je obilježje braka. Običaj potiče iz drevnog Egipta. Pošto je za narod pored Nila krug bio simbol vječnosti, zalog za trajnu ljubav i neraskidiv zajednički život oblikovan je u prsten. Egipćani su ga nosili na domalom prstu lijeve ruke jer su vjerovali da vena na ruci tog prsta ide pravo do srca.

Gotovo svaka civilizacija od Egipta naovamo koristila je prsten kao simbol bračnog dogovora. I stari Grci su ga smatrali simbolom neraskidive ljubavi, dok su Rimljani bili manje romantični. Iako su i oni vjenčano prstenje, iskovano od gvožđa, nosili na domalom prstu lijeve ruke, ono nije bilo simbol ljubavi za cijeli život već pravo svojine muža nad ženom.

Tokom istorije pravio se od upletene trave i kože, klesao iz kamena, topio i oblikovao od raznih metala, nosio se na obe ruke, i na srednjem i domalom prstu. Od 13. vijeka postao je sastavni dio hrišćanskih vjenčanja, a od 19. vijeka zlatan. Ustalio se na domalom prstu jer je sveštenik tokom obreda izgovarajući reči "u ime Oca, Sina i Svetoga duha" uz svaku svetost dodirnuo po jedan prst ruke - prvo palac, potom kažiprst, pa srednji prst, da bi uz izgovoreno "amin" stavio prsten na domali prst. Neki narodi, poput Amerikanaca, Meksikanaca, Italijana, Brazilaca nose ga na lijevoj ruci, dok ga drugi, naročito pravoslavci, nose na desnoj.

Vjenčanica ili vjenčana haljina upriličena je danu koji treba da se pamti. Najčešće je bijela ili neke svijetle boje, raskošnog kroja. U prošlosti nije izgledala tako. Mlade su se odijevale skromno, u najljepšu haljinu koju su već imale. U srednjem vijeku na Starom kontinentu u modi su bile vjenčanice zelene boje, u vrijeme Marije Stjuart (1542-1587) bile su ljubičaste. Bijelu vjenčanicu uvela je britanska kraljica Viktorija (1819-1901). Kad je na vjenčanju 1840. godine stala uz princa Alberta u skladnoj bijeloj haljini, izgledala je baš onako kako dolikuje jednoj kraljici. I poslije više od vijeka i po tako kraljevski i carski želi da izgleda svaka mlada.

Veo koji nevjesta nosi na glavi nije samo modni detalj već trag prošlosti. Ima dvojako simbolično značenje. Nekada se vjerovalo da veo na licu štiti mladu od zlih duhova i daje magičnu snagu vjenčanim poklonima, a simbolično obilježava potčinjenost i pokornost mužu.

Buket cvijeća takođe je dio naslijeđa. U rimsko doba buketić ili vjenčić bio je napravljen od ljekovitih biljka koje su tjerale zle sile i uroke, kasnije od raznog cvijeća koje je simbolizovalo plodnost. Cvijeće i danas ima posebno značenje u mnogim kulturama. Tako na Havajima mladenci za sreću i blagostanje nose vjenčiće.

Ni automobilske sirene kojima se najavljuje prolazak svadbene povorke nije ništa drugo do zamjena za zaštitna zvona, klepetuše, udaraljke kojima su se u raznim krajevima svijeta u davna vremena od mladenaca tjerali zli duhovi.

Svadbena torta, ma kako izgledalo da je savremeni dodatak veselju, takođe je običaj iz starih vremena. Potiče iz drevne Grčke gdje su mladenci sjekli kolač od meda i susama kao zalog za "sladak" bračni život, bez trzavica i razmirica.

Ipak neke stvari su se tokom vremena i promijenile, podaci kazuju da se u razvijenim zemljama više od polovine sklopljenih brakova, čak 51,9 odsto, okonča razvodom, a na "ludi kamen" muškarci ne staju prije tridesete godine. Najviše brakova sklopi se i poništi u Sjedinjenim Američkim Državama. U Belgiji je najmanje svadbi, a u Južnoafričkoj Republici najmanje razvoda.

I burma, najstarije obilježje braka, sve ređe se viđa na rukama bračnih drugova. Stalno ili povremeno nosi ga oko 74 odsto žena i 60 odsto muškaraca. Često se pozajmljuju za sam čin vjenčanja a u slučaju drugog ili trećeg braka uopšte se ne kupuju. U zlatarskoj industriji iz godine u godinu bilježi se pad potražnje vjenčanog prstenja.

(MONDO)