"Krčma kod Đure seljaka", "Šifra Blagoje", "Todor Todor", "Džo protiv vulkana", "Džep", "Lenko i burek", "Machine Gun", "Minđušari"... Upoznajte najvažnije aktere kninske rokenrol scene 80-ih i 90-ih godina!
U Kninu je od '92. do '95. nastala skoro nevjerovatne situacija koja je, pored rata, izolacije, sankcija i nestašice struje dovela do pravog buma rokenrola i urbane kulture u "prijestonici" Kninske krajine. U gradu od 15 hiljada stanovnika djelovalo je na desetine bendova i izvođača, koji su probavali po podrumima kuća i zgrada, nastupali po lokalnim kafanama, klubovima i igralištima, takmičili se na festivalima i gitarijadama...
"Grad se pretvorio u geto. Slika je bila gotovo nestvarna, nepojmljiva za to vrijeme i okolnosti. U jeku rata, duplih sankcija, bez struje, u Kninu je u jednom trenutku sviralo desetak bendova! Čak su neki 'prekaljeni' kninski rokeri iz zlatnih vremena gradske scene koji su ili batalili gitaru ili u potrazi za parama prešli u narodnjake, ponovo našli vremena za dobru svirku, sa istim poletom kao u mladim danima", navodi Igor Čeko u knjizi Sanjina Štrpca "Gubitnici sviraju historiju", posvećenoj kninskom rokenrolu.
Kako su se smjenjivale ratne godine, u Kninu se pojavljivao sve veći broj bendova i kombinovale postave već postojećih, a lokalni sastavi su se kao nikad ranije forsirali kroz medije. Knin je u to vrijeme imao fanzin "Ispod zemlje", jedini koji je izlazio za vrijeme rata na tim prostorima, imao je Omladinski radio i nekoliko "andergraund" emisija na Radio Kninu, mnogo više nego što su lokalni bendovi imali prije rata.
"Bilo je sjajno. Kao da se rat dešava negdje tamo daleko. Ali onda, na vrhuncu priče, sve je otišlo u p.čku materinu... Back to reality", navodi Čeko.
U svojoj knjizi, vrijednom dokumentu o tom "izgubljenom vremenu", Štrbac je zabilježio biografije najvažnijih ratnih i predratnih kninskih bendova, sa najslikovitijim imenima na svijetu - "Krčma kod Đure seljaka", "Šifra Blagoje", "Todor Todor", "Džo protiv vulkana", "Džep", "Lenko i burek", "Machine Gun", "Minđušari"...
OD SVETE PANKERA DO MINĐUŠARA
Priča o kninskom rokenrolu počinje krajem 60-ih i početkom 70-ih pojavom sastava "Dinarci", "Kračuni" i "Plave strijele", koji su na igrankama po gradu i okolini svirali obrade Beatlesa i Shadowsa. Sve je manje, više išlo svojom uljuljakanim tokom do pojave Svetozara Jovanovića (alias Sveto Panker), sina vojnog lica na službi u Kninu, koji je krajem 70-ih nastupio sa svojim pank bendom na igralištu OŠ Narodnih heroja – pljujući po publici, na šta mu publika nije ostala dužna.
Talas panka ubrzo je zamijenio talas "new wavea". Među novotalasnim bendovima prednjačili su "Ja", "Fus", "Vulkan", "Lenko i burek", "Transformator", a iznad svih četvorka skrivena iza imena “Krčma kod Đure Seljaka”.
“Krčmari”, vođeni fantastičnom autorskom harizmom frontmena Gorana Kneževića, bili su izuzetno kvalitetan i kreativan bend, koji je muzičkoj sceni bivše SFRJ podario sjajnog saksofonistu Igora Kmetića, koji je svoju muzičku karijeru kasnije nastavio u splitskim “Đavolima”. Negdje u isto vrijeme, polovinom 80-ih, nastaje i “Todor Todor”, po mnogima najkvalitetniji kninski bend, čiji je naziv nastao kao parodija na tada aktuelne “Duran Duran”.
Nekoliko godina kasnije, kada “Todor Todor” ostaje samo kao uspomena u kasetofonima, pojaviće se dva benda zbog kojih će u gradu nastadi velika dilema u smislu ko je bolji – “Machine Gun” ili “Džep”. “Machine Gun” je svojim furioznim i sirovim garažnim rokenrol zvukom izbacivao iz cipela mnoge fanove, a svojim albumom “Put za Nakovo” (1989) u izdanju zagrebačke etikete “Slušaj najglasnije” učvrstio je pozicu jednih od najvećih nada tadašnje rokenrol scene u Jugoslaviji. Sa druge strane, grupa “Džep”, iako je u prijeratnoj fazi bila nadomak snimanju albuma, uspjela je to i da ostvari tek u izbjeglištvu, početkom 1996, kada je objavila ostvarenje pod nazivom “Novi dani”. Interesantno je da je grupa “Džep” svoj muzički put započela kao “kaver” bend svirajući, između ostalih, svoju verziju velikog hita grupe The Clash “Should I Stay Or Should I Go”, koja se u njihovoj izvedbi zvala “Šutaj Stevo – šutaj gol”…
Osamdesete u Kninu ostaće upamćene i po mnogim drugim kvalitetnim autorskim bendovima koji nikad nisu uspjeli da prevaziđu lokalne okvire, među kojima se izdvajaju “Tri drugara”, “MVP”, Nikola Kirić, “The Schorup”…
Početkom 80-ih u ovom gradu su se ustalile i gitarijade koje su se održavale na Kninskoj tvrđavi, igralištu OŠ Narodni heroji i hali sportskog kluba Partizan, da bi početkom rata 90-ih “poprišta” koncerata bili i Tombola, Aeroklub, Brkina prostorija ispod bivše Auto Hrvatske… Većina bendova i ideja za pjesme nastali su na legendarnom kninskom okupljalištu ili korzu zvanom Zidić…
Početkom 90-ih kninska rnr dinamika se ubrzava…
Grupa “Šifra Blagoje” imala je svoju premijeru u ljeto ’92. na igralištu OŠ Narodni heroji, gdje su se prijavili kao ekipa na lokalnom turniru u malom fudbalu. Tu su se fantastično zezali, iritirajući prisutne protivničke igrače svojim kontroverznim pristupom igri, da bi nešto kasnije svoj pankerski stav prema fudbalu preslikali i na područje muzike.
Mejnstrim stranu priče o kninskom rokenrolu držali su “rok reprezentativci Krajine”, u narodnim masama od Dalmacije do Banije, omiljeni “Minđušari”.
“Tri drugara” bio je jedini kninski bend sa ženskim vokalima (!?), koji je neodoljivo podsjećao na ikone britanske neo-psihodelije My Bloody Valentine. Zadnju svirku prije “nasilnog prekida trake”, maja ’95, imao je u kninskom Aeroklubu bend pod nazivom “Džo protiv vulkana”…
Audio snimak nastupa te grupe, čiji je zvuk bio na tragu The Stooges i Hendriksa, kao i snimci većine gore nabrojanih bendova i izvođača zabilježeni su na sjajnoj kompilaciji “Svojom stranom ulice”, antologiji kninskog rokenrola koju možete poslušati OVDJE, a o kninskoj rock sceni snimljen je i zanimljiv dokumentarac pod nazivom “Rocketroll”, koji možete pogledati OVDJE.
Autor knjige “Gubitnici sviraju historiju” u ljeto 1995. i sam je bio dio nepreglednih kolona izbjeglica iz Kninske krajine, koji su pred hrvatskom “Olujom” bili prinuđeni zauvijek da ostave rodni kraj. Upravo su njihove patnje i stradanja natjerali Sanjina Štrpca da napiše djelo posvećeno umjetnosti koja bi trebalo da spaja ljude, a to je kako ističe, muzika.
Akteri priče o kninskom rokenrolu danas su rasuti od Banjaluke i Beograda, do Njujorka, Sidneja, Helsinkija, Pariza, Rekjavika, Londona, Vankuvera, Groningena, Ševeningena… Samo ne tamo gdje im je mjesto.
(Siniša Stanić, Mondo)