Vodeći svjetski mediji pišu o Branku Mataji, gitaristi porijeklom iz bivše Jugoslavije, čija je fascinantna muzika otkrivena u SAD gotovo pola vijeka nakon njenog nastanka!
Rat, prisilni rad, koncentracioni logor, izbjeglički život... Pošto je preživio takve teškoće, nije ni čudo što je muzičar jugoslovenskog porijekla Branko Mataja bio srećan što je mirno živeo u predgrađu Los Anđelesa i pravio gitare po mjeri Džonija Keša i Gedija Lija. Njegova smrt 2000. godine nije privukla pažnju javnosti, a njegova ploča iz 1973. "Tradicionalne i narodne pjesme Jugoslavije" ostala je potpuno nepoznata. Mataja je živio ispod radara, muzičar koji je naizgled svirao samo za sebe. Sada, skoro pola vijeka kasnije, njegova muzika je otkrivena, konačno se reizdaje i izaziva pravu pometnju u Americi, a o Metaji pišu vodeći svjetski mediji!
"Ono što je Branko uradio bilo je drugačije od bilo čega što je neko drugi radio u to vrijeme", kaže Dejvid Jerković, 43-godišnji američki muzičar koji je zaslužan što Matajina muzika danas može da se čuje, dodajući: "Njegovo sviranje ima autsajderski, intenzivan kvalitet i tako je jedinstveno. A njegova studijska tehnika bila je nevjerovatna!"
Jerković je kopao po kutiji u holivudskoj prodavnici polovnih ploča 2005. godine kada je naišao na primjerak "Tradicionalnih i narodnih pjesama Jugoslavije", po cijeni od sedam dolara, piše "Gardijan".
"Izgledao je tako gadno na omotu da sam morao da je kupim. Kupovao sam muziku iz jugoslovenskog doba pošto su moji roditelji iz Hrvatske, ja sam Amerikanac prve generacije, i želio sam da bolje razumijem njihove muzičke korijene. Došao sam kući i stavio ploču na gramofon i..." On zastaje, a zatim kaže: "To je bilo drugačije od bilo čega što sam ikada ranije čuo. Ono što je Branko uradio je da je uzeo te drevne melodije i od njih napravio nešto veoma apstraktno i veoma lijepo."
Ploča "Tradicionalne i narodne pjesme Jugoslavije" objavljena je za malu etiketu; Jerković misli da je u najvjerovatnije u pitanju samoizdanje. Ti i snimci koje je Mataja objavio na kaseti deceniju kasnije objedinjeni su na novoj kompilaciji "Iznad polja i planina" (Over Fields and Mountains), "albumu uzvišene, sablasne ljepote: ambijentalni zvučni pejzaži električne gitare koji se mogu porediti sa onim što su John Fahey, Robbie Basho, John Renbourn, pa čak i Dick Dale uradili, ugradivši melodije i štimove iz narodne, bluz, indijske i arapske muzike." Jerković naglašava da su Matajini eksperimenti sa ehom i tehnikama nasnimavanja revolucionarni i slični onome što su kasnije razvili Lee Scratch Perry i Brian Eno.
"Sve te različite zvukove slagao je na četvorokanalnu magnetofonsku traku sa izuzetnom vještinom i maštom. Brankova muzika djeluje mi pomalo psihodelično, iako znam da to nije bio njegov muzički ukus", kaže Jerković.
Ko je bio taj misteriozni muzičar?
Branko Mataja (1923-2000) rođen je u malom primorskom gradu Bekaru (u sadašnjoj Hrvatskoj), prije nego što se njegova porodica preselila u Beograd. Tu je desetogodišnji Branko napravio svoju prvu gitaru. Tokom Drugog svjetskog rata, sile Osovine su okupirale Jugoslaviju i tinejdžer je prisilno regrutovan u Njemačku za rad u logoru. Nakon što su američki vojnici oslobodili koncentracioni logor u kojem je bio zarobljen, Branko je za američku vojsku radio kao kuhar, berberin i prodavac cigareta i slatkiša. Takođe je svirao gitaru u barovima koje su posjećivali američki vojnici.Ne mogavši da se vrati u Jugoslaviju, Mataja je primljen kao izbjeglica u Velikoj Brotaniji: u početku je živio u kampu za raseljena lica u Jorkširu. Ovdje je upoznao i oženio se sa crnogorskom izbjeglicom Roksandom Radonjić. Postali su britanski državljani prije nego što su 1954. emigrirali u Kanadu, zatim 1963. u Detroit, da bi se konačno nastanili u Los Anđelesu 1964. Mataja je bio odlučan da se fokusira na svoju prvu ljubav: rad na gitarama.
Proveo je duge sate u svojoj radionici, a pošto je sam naučio elektrotehniku i napravio kućni studio, počeo je i sam da snima. Jedini put kada je napustio svoju radionicu na neko vrijeme bilo je, očigledno, za vrijeme gledanja Svjetskog prvenstva. Imao je sina Batu, koji je odrastao u uspješnog biznismena koji je snabdijevao filmsku industriju automobilima.
"Tata je volio da dijeli svoju muziku", kaže Bata, "kada bi ljudi dolazili kod nas, on bi im svirao i njihova reakcija je bila 'vau'. Ali, ono što je svirao bile su popularne pjesme 1940-ih – Nat King Cole, Django Reinhardt, ta vrsta muzike. Iznenađen sam što je snimio ove stare balkanske pjesme jer se ne sjećam da ih je svirao."
Bata takođe priznaje da je bio iznenađen kada su mu Jerković i njegov prijatelj Dag Mekgovan ušli u trag i izjavili kako su oduševljeni muzikom njegovog pokojnog oca. Mekgovan radi za Numero Group, američku izdavačku kuću specijalizovanu za reizdanja, ali je Bata odbio njegove molbe da licencira Brankove snimke.
"Bata je bio zauzet svojim poslom", kaže Jerković, "i nije vidio smisao da mi ponovo izdajemo Brankovu muziku. Dao nam je ono što se ispostavilo da je drugi Brankov album, 'Narodne pjesme Srbije', koji je sredinom osamdesetih sam izdao na kaseti, a mi nismo imali pojma i obavijestio nas o životu njegovog oca, ali je trebalo 13 godine prije nego što smo se konačno našli."
Pošto se penzionisao, Bata je konačno popustio i Jerković, koji vodi studio za snimanje u LA-u, spasio je oštećene trake.
"Teško da ćemo ikada shvatiti zašto je Mataja radikalno rekontekstualizovao pjesme svog djetinjstva; nikada se nije vratio u Jugoslaviju i nisu ga zanimale sektaške podjele koje su razbijale naciju. Možda je pokušavao da se poveže sa svojom majkom", sugeriše Bata, a Jerković se pita da li je Mataja pokušavao da stvori zvučnu vezu sa zemljom iz koje je bio otrgnut kao tinejdžer. "Ukleta" atmosfera koju njegova muzika dočarava omogućava sve vrste interpretacija.
Mataja je, kaže Bata, bio "veoma tvrdoglav i odlučan". Muzika je bila velika ljubav njegovog oca, ali, primjećuje Bata, "nikada o njoj nije razmišljao kao o nečemu što će ga učiniti bogatim. Jednostavno je volio da pravi muziku. Uvijek je izmišljao stvari i eksperimentisao, bio je kao ludi naučnik u svom studiju – a kada je svirao gitaru, bio je u drugom svijetu."
Posetioci njegove radionice mogli su da dobiju LP ili kasetu - i to je bio opseg njegove promocije. Loše zdravlje je primoralo Mataju da prestane da svira gitaru 1990-ih i, depresivan, umro je od srčanog udara 2000. Vrlo lako Branko je mogao da ostane nepoznat, da mladi muzičar nije platio sedam dolara za njegov LP u prodavnici satrih ploča u Holivudu.
"Srećom, bili su uporni", kaže Bata o Jerkoviću i Mekgounu, "sada bih volio da sam to uradio ranije, jer kada čujem ljude kako govore koliko im tatina muzika znači – pa, to je veoma dirljivo. Samo bih volio da je tata živ pa da doživi sve ovo interesovanje i entuzijazam. Rekao mi je jednom: 'Muzika je lijepa – otvoriće ti vrata za koja nisi mislio da će se otvoriti'. I bio je u pravu!"
(Mondo.ba)