Monodrama "Kabare sa pjevanjem i pucanjem (pojedinca)", autorski projekat banjalučkog glumca Borisa Šavije, igra u utorak, 17. marta u Narodnom pozorištu Republike Srpske. Spoj je kabaretske forme, autorskog teksta, Brehtove dramaturgije, poezije i muzike.
Predstava, koja otvara teme straha, ćutanja i pristajanja, pokušava da kroz pozorišni izraz progovori o mehanizmima društvenih kriza i odgovornosti pojedinca u vremenu koje često podsjeća na turbulentne istorijske epohe.
Inspirisana poetikom Bertolta Brehta i njegovim angažovanim pogledom na svijet, ova monodrama nastoji da uspostavi dijalog između savremenog čovjeka i ideja koje su nastajale prije više od jednog vijeka, ali i dalje snažno odjekuju u današnjem društvu.
Šavija u predstavi kombinuje elemente brehtovskog teatra, razbijanje "četvrtog zida" i efekat začudnosti, stvarajući scenski prostor u kojem se umjetnost, kritika i lično preispitivanje susreću.
U razgovoru za naš portal, Boris Šavija govori o procesu nastanka predstave, inspiraciji Brehtovim djelom, ulozi muzike u monodrami i razlozima zbog kojih teme straha, ćutanja i pristajanja i danas smatra jednako važnim kao i u vremenu u kojem su prvi put postavljene na pozorišnu scenu.
Koliko je trajao rad na monodrami i koja intimna ideja, ili potreba je bila inicijator za nju?
Rad na monodrami je trajao bezmalo godinu dana. Bilo je dosta pauza i prekida zbog obaveza u matičnoj kući, kojih protekle godine nije bilo malo, i drugih glumačkih angažmana. Od inicijalne ideje da se bavim Brehtom i prvi put, sa producentskom kućom VizART i Zoranom Galićem, konkurišem na konkurs Ministarstva kulture, prošlo je oko godinu dana.
Sama ideja ili potreba počela je da se “krčka” u meni mnogo ranije. Čitajući Brehta, shvatao sam i osjećao, da njegova pozorišna poetika, teme koje ga opsjedaju i način na koji ih obrađuje, drušveni angažman, čovječnost, pronicljivost itd. u svakom smislu zahvataju i duboko korespondiraju sa dobom u kojem živimo. Iako je njegov stvaralački rad počeo prije više od 100 godina, u njegovom opusu sam našao mnogo toga što me intimno, ljudski grije i stvaralački uzbuđuje.
"Kabare sa pjevanjem i pucanjem (pojedinca)" bavi se, kako stoji u najavi, strahom, ćutanjem i pristajanjem. Šta te je podstaklo da baš kroz kabaretsku formu govoriš o tim temama i koliko su one prisutne u današnjem društvu?
Nije to nova tema. Stara je koliko i čovjek. Sve što si pobrojala, uz ekonomski krah i bijedu, bili su preduslovi koji su omogućili fašizmu da kao korov zahvati dobar dio Evrope i odvedu svijet do kataklizme Drugog svjetskog rata.
Breht je bio savremenik i svjedok, neko ko je mehanizme nastupajućeg zla jako dobro razotkrio i raskrinkao.
Kao što Jan Kot zove Šekspira našim savremenikom, tako se meni čini da je i Breht itekako naš savremenik. I on je pisao u vremenu kada je svijet počinjao da divlja i odljuđuje se, i sve što sam čitao me neodoljivo podsjećalo na ono što mi trenutno živimo. Upozorenja stara više od vijeka su, nažalost, primjenjiva i sada, više nego ikad. Meni se, kao antropološkom pesimisti, čini da sve ide dođavola i da svijet srlja u katastrofu, mnogo veću nego što je bio Drugi svjetski rat.
Ima stvari na koje običan građanin ne može uticati, ali ima i onih koje svojom strahom, zbunjenošću, neobavještenošću ili prešućivanjem, svjesno ili nesvjesno odobrava i daje im kard blanš.
Predstava kombinuje tvoj autorski tekst sa fragmentima Bertolta Brehta, poezijom i songovima. Na koji način Brehtov pristup teatru utiče na ovu monodramu i šta si želio da postigneš takvim spojem?
Nisam htio da predstava izgleda kao koncert, veče u kojem gledaoci dobiju program i taksativno prate šta je sve glumac odabrao iz bogatog Brehtovog opusa. Htio sam napraviti neku vrstu organskog dijaloga, preispitivanja, refleksija, žive konfrontacije između glumca i pisca koji više nije među živima, da istresem ispod tepiha i sopstvene slabosti, ali i anomalija doba.
Trudio sam se da se kroz predstavu poigram sa elementima brehtovskog pozorišta, razbijanjem četvrtog zida i efektom začudnosti. Da spojim njegov hladni, rezonerski, razbuđujući pristup sa strašću.
Kako je jednom sam rekao: “Malo je izjava o umjetnosti koje su me dojmile kao ona Majer-Grafeova o Delakrou:
Kod njega je vruće srce kucalo u hladnom čovjeku”
Muzika u predstavi ima ulogu scenskog komentara, a ne samo pratnje. Kako muzika utiče na atmosferu i poruku predstave i šta publika može da očekuje od tog "pjevanja i pucanja" na sceni?
Muzika je, kao i u Brehtovim komadima, isključivo u svrsi dramske radnje, V-efekta, nikako zabave. Služi da poentira, potcrta značenje određenih tematskih cjelina predstave.
Potrudiću se da publika dobije uzbuđenje, da gleda predstavu kao što ću je ja igrati, hladne glave ali vrućeg srca.
Ko su ljudi koji zajedno s tobom stoje iza ovog pozorišnog poduhvata?
Volio bih da se zahvalim svojim saradnicima - producentu Zoranu Galiću, dramatuškinji Radmili Smiljanić, kompozitorki Ireni Popović Dragović, scenografkinji Nađi Sinić, Dušanu Pokrajčiću i momcima iz orkestra, gostu na klaviru prof. Arsenu Čarkiću, ton majstoru Ninoslavu Dobrijeviću - Tikiju, svjetlo majstoru Davoru Pastuoviću, suflerki Svjetlani Vranković i svim onim koji su omogućili da predstava ugleda svjetlost pozornice.
Posebna zahvalnost za podršku Ministarstvu prosvjete i kulture, Fondaciji Fridrich Ebert i Narodnom pozorištu Republike Srpske, koje nam je ustupilo scenu i stvorilo uslove za izvođenje banjalučke premijere predstave.