Jadranka Stojaković za MONDO: Tito volio "Sve smo mogli mi“

Legendarna kantautorka Jadranka Stojaković, čija je izvedba pjesme "Što te nema“ uvrštena među deset najljepših etno pjesama u Evropi, izdala je ovih dana za Croatia records svoj novi album "Daleko“.

Nakon 23 godine provedene u Japanu, ona je odlučila da se vrati u svoje rodno Sarajevo, jer se, kako kaže "poželjela našeg jezika i humora“, ali ju je u međuvremenu zadesila velika nesreća. Prije dvije godine, nakon pada na koncertu u Japanu, dijagnostifikovana joj je podmukla bolest – "bolest motornog neurona“, poslije čega je ostala prikovana za invalidska kolica.

Međutim, njenim nevoljama tu nije kraj – ona sada ne može da povrati svoj stan u Sarajevu, pa je slavna umjetnica prinuđena da zadnjih godinu dana živi od banje do banje. Posljednjih pet mjeseci nalazi se na liječenju u banji Slatina kod Banjaluke, gdje za MONDO priča o novom albumu, životu u Japanu, svojim planovima i svojim pjesmama.

"Croatia records je ovih dana objavila moj novi album ’Daleko’. Na albumu se nalaze obe pjesme koje su me  proslavile - ’Sve smo mogli mi’ i ’Što te nema’ , ali nove verzije zvuče malo ’urbanije’. Na albumu je  malo starih, malo novih pjesama, a stare su obučene u nove haljinice. Album je snimljen u Rovinju, sa ekipom sjajnih mladih muzičara“, kaže na početku razgovora za MONDO Jadranka Stojaković.

Za naslovnu pjesmu "Daleko plove brodovi“ u banji Slatina snimljen je spot čija se premijera  očekuje u ponedeljak na nekoj od hrvatskih televizija.

"Album se zove ’Daleko’, upravo po ovoj pjesmi koja zvuči malo dalmatinski, pošto mi je baba Dalmatinka, pa i ja volim te dalmatinske pjesme. Ispalo je kao za Larin izbor (smijeh). Pošto trenutno ne mogu nigdje da putujem, moja prijateljica – banjalučka pjevačica Maja Tatić, mi je predložila da spot snimimo ovde u Slatini. Spot je režirao Goran Ratković – Gogson, a snimljen je u sobi za fizikalnu  terapiju. Gogson je mnogo simpatičan lik, napravio je u spotu taman koliko treba drame, toliko je jednostavan, a toliko dobar da ti nije dosadno četiri minute koliko traje pjesma“, priča Jadranka u svojoj sobi u banjskom paviljonu, koju je adaptirala u kućni studio. Tu su pored klavijatura i laptopa naslonjeni jedno na drugo šargija i električna gitara.

Na pitanje da li se vraća u Sarajevo, i kako se razvija situacija oko njenog stana Jadranka odgovara:

"Dobila sam ponudu od kantonalne vlade za korištenje jednog drugog stana na Ilidži, ali ne znam u kakvom je stanju, vjerovatno bi ga trebalo adaptirati, a moje stanje mi to ne dozvoljava. Trenutno mi je zdravlje najvažnije, a inače, željela bih da se vratim u svoj stari stan, i da ga sredim po svom ukusu. Do daljeg sam ovde u Slatini. Takođe, trenutno hvatam sve moguće informacije o načinima mog izlječenja. Čula sam za neku rusku kliniku koja koristi terapiju uz pomoć matičnih ćelija. Još se ništa ne zna konkretno, ali mi je želja da ne oklijevam, nego da probam sve moguće, jer ova moja bolest može da ide dalje, što znači da jednog dana možda ne budem mogla pomaknuti ni mišića, ni jezika.“

Ipak, ova hrabra Sarajka, i pored toga što je ušla u sedmu deceniju života (rođena 1950), ne gubi nadu i životni elan – pored izdavanja albuma, ona je prihvatila mjesto muzičkog producenta u novoosnovanoj muzičkoj produkciji televizije RTRS.

"Dobila sam posao muzičkog producenta na RTRS-u, gdje bih trebala da im pomognem sa svojim iskustvom u produkciji mladih novih zvijezda. Prvi produkt naše novosnovane muzičke kuće je etno grupa Iva, čiji je CD ekskluzivno promovisan na sajmu knjige u Beogradu. Direktor produkcije je Slobodan Vidović, koga znam još sa televizije Sarajevo, a u ekipi je i Maja Tatić, kao muzički urednik, koja je super pjevačica i super čovjek. Trenutno istražujemo mlade grupe, a interesantan nam je, recimo, bend Grasshopers, sa kojima planiramo snimanje probne pjesme“, otkriva Jadranka za MONDO.

Stojakovićeva je započela svoju jedinstvenu muzičku karijeru još krajem 60-ih godina. Neki od njenih najvećih hitova iz tog perioda su pjesme „Muzika je svirala“ i „Čekala sam čekala“, koju je komponovao Goran Bregović, a tokom kasnih 70-ih počela da obrađuje bosanske sevdalinke i starogradske ljubavne pjesama, kao i da obrađuje poeziju Desanke Maksimović u novom muzičkom aranžmanu.

U tom periodu čak ju je i Tito zvao da mu svira i pjeva na rođendanu.
"U Bugojnu, negdje drugom polovinom 70-ih, svirala sam za Tita. Znam da je to bilo prijatno veče, i da su se mnogi tresli od treme pred Titom, iako su bili veći od njega, mislim rastom. To veče sam prvi put pila viski koji mi je Tito lično nasuo. Bio moj prvi nastup pred Titom, svi smo bili u panici... ali znam da je Tito volio ’Sve smo mogli mi’“.

Jadranka Stojaković napisala je i uvodnu temu 14. Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine, a od 1988. živjela je i radila u Japanu, gdje je ostvarila zapaženu muzičku karijeru.

"Kad sam došla u Japan prvih par mjeseci, samo se treslo! A svi sjede lijepo za večerom, idu čaše lijevo-desno, ja već pod stolom, oni svi mrtvi ladni, i kažu – ne Jadranka, ne brinite ništa, ovo će tek za 20 godina, tek tad očekujemo ogroman zemljotres...I tako bi! Oni su znali već tada! Kad sam došla u Japan i pjevala im svoje nove i stare pjesme, I dođem do ’Sve smo mogli mi’ a Japanci plaču, a ne znaju ni jednu riječ šta znači. Kasnije ih pitam – što plačete, kažu – ne znamo da li od sreće ili tuge“, priča uvijek nasmijana Jadranka.

Inače, njena interpretacija pjesme po tekstu Alekse Šantića "Što te nema“ uvrštena je među deset najljepših etno pjesama u Evropi.

"Ovu pjesmu sam tokom karijere snimila u pet šest verzija, a jedna od boljih verzija  je ona snimljena samo za japansko tržište, sa čuvenim gitaristom Miroslavom Tadićem. Na snimku se čuje neko čudno škripuckanja, koje proizvodi mašina koju je Tadić izmislio“, priča kroz smijeh Stojakovićeva.

Ona kaže da pri nastanku kompozicije prvo stvara melodiju, pa tek onda tekst.

"Ako štimam gitari ili ako štimam šargiju, nešto već izleti, neki otvoreni kod – i krene nešto. Rijetko kad pravim muziku nakon teksta, jedino ako su neki pjesnici u pitanju. A Japan je loše uticao na mena, pa sad lakše pišem na engleskom nego na svom jeziku.“

Kaže da joj je od svega u Japanu najviše nedostajao naš humor i naš jezik.

"Ovde u Slatini pacijenti su super, u svakoj ekipi imaš po dvoje-troje spadala, da se kreveljiš po cijeli dan, tako da promuknem od smijeha. Drugačije kad se čovjek šali na svom jeziku, a to mi je nedostajalo svo to vrijeme, ta duhovitost naša, tako da svih tih 23 godine kompenziram na ovaj način, da se viđam sa pacijentima i komšijski razgovaram, na terapijama“, kaže na kraju razgovora za MONDO jedna i jedina - Jadranka Stojaković.

Mi joj, naravno, svim srcem želimo brz oporavak, i da nas ponovo obraduje i rasplače svojim jedinstvenim glasom i prelijepim melodijama!

(Siniša Stanić, MONDO)