Više o ovom filmu pročitajte u novoj kolumni Miška Bilbije.
The Grand Budapest Hotel (2014)
Režija: Ves Anderson
Uloge: Rejf Fajns, Toni Revolori, Adrijen Brodi, Tilda Svinton
Distributer: MCF
Prva stvar koju sam uradio kada sam izašao sa projekcije novog filma Vesa Andersona, bila je vezana za telefon.
Nekoliko SMS-ova sam poslao, sa identičnom porukom:
''Obavezno idi da gledaš Grand Budapest, dok se još daje''.
Poslao sam to čak i nekima za koje vrlo dobro znam šta misle o mojoj ljubavi prema dotičnom reditelju. Ali eto, tako sam se osjećao. To je onaj osjećaj (nepobjedivosti) koji imate poslije odgledanog filma sa Brusom Lijem, ili onaj osjećaj (straha) koji nosite u sebi nakon nekog horora po Stivenu Kingu, recimo. Konja biste zajahali nakon Leoneovog vesterna sa Klintom, ili se i sami uputili u neku udaljenu galaksiju poslije dobrog SF-a. Tako sam se osjećao po završetku ''Grand Budapesta'' – pun elana, nekog dobrog raspoloženja i želje da sa nekim podijelim svoje zadovoljstvo nakon dobre projekcije.
Kod Vesa Andersona, uostalom, nikada nema neprijatnih iznenađenja; svako ko iole prati i poznaje njegovu karijeru, vrlo dobro zna na čemu je svaki put kada se zaputi ka bioskopu u kojem se prikazuje njegov novi film. I utisak koji ste stekli nakon prvog odgledanog Ves Anderson filma, ostaće manje-više jednak i nakon svakog sljedećeg.
Istina, bilo bi pretjerano reći da ovaj Amerikanac nanovo pravi jedan te isti film, mada je i sam jednom prilikom izjavio nešto slično tome. Jednostavno, njegov stil je koliko jedinstven, toliko i lako prepoznatljiv. Precizna, uvijek simetrična kompozicija, kitnjasta scenografija, eksplozija boja u svakom kadru, uvijek spektakularan kasting sa tendencijom konstantnog ponavljanja određenih imena (Bil Marej, Oven Vilson, Džejson Švarcman), likovi koji kao po pravilu nose odjeću za broj manju, ''deep cut'' saundtrek, uvijek prepun zaboravljenih ili zapostavljenih autora ili bendova.
Svejedno je, dakle, da li se Andersonovi junaci nalaze u vodama opasnih okeana, u ruralnoj Indiji, sjevernoameričkim šumama ili srednjoevropskim planinskim predijelima – njegov potpis je uvijek evidentan.
I kad je već tako, onda je jasno da ako ste uživali da sa Stivom Zisuom lovite ajkule ili da sa Fantastičnim gospodinom liscem jurite tuđu živinu, onda ćete sličan užitak imati i prateći avanturu Gustava H, konsirža nekada veličanstvenog hotela smještenog u imaginarnoj srednjoevropskoj zemlji Zubrovki, negdje između dva rata.
U toj avanturi, Gustav (Fajns) nije sam; Zero Mustafa (Revolori, pa Abraham), lobby boy, to jest potrčko, vjerno ga prati od trenutka kada Gustav saznaje da je jedna od stalnih posjetiteljki njegovog veličanstvenog hotela, Madam D. (Tilda Svinton), u svom testamentu preskočila svu svoju rodbinu i baš njemu ostavila svoje bogatstvo, uključujući i jednu neprocjenjivu sliku. Rodbina, naravno, ne pristaje na ovakav rasplet i tu otprilike i počinje jurnjava čiji je ishod od samog početka jasan i nedvosmislen, ali koja će vas svejedno ispuniti osjećajem sa početka ovog teksta.
Andersonov stil, to je već dokazao toliko puta, pristaje uz svaku epohu ili geografsku odrednicu. Ali ova Srednja Evropa i scenario inspirisan pisanjem Štefana Cvajga, austrijskog književnika, možda i najpopularnijeg pisca na svijetu 20-ih i 30-ih godina prošlog vijeka, kao da su naročito prijali Vesu Andersonu. Ponesen vremenom i pričom, on je ovog puta napravio ultimativni češki film, kao iz najboljih dana Jiržija Mencela ili Miloša Formana čak.
U stvari, jako bi me zanimalo kako su ovaj film videli, recimo, svi naši ''češki'' đaci, reditelji koji su dugo vremena predstavljali udarnu iglu srpske kinematografije. Da li su i oni imali utisak kao da gledaju Mencelovu ekranizaciju nekog Hrabalovog romana, ali sa ogromnim budžetom i holivudskim zvijezdama? Ja jesam vala – sve vrijeme sam imao utisak kao da gledam ''Služio sam engleskog kralja'', knjigu za koju smatram da je jedan od najznačajnijih evropskih romana XX vijeka.
Divota je gledati sve ove zvijezde kako uživaju u filmu, što i nije tako česta situacija danas. Iako kod Andersona likovi nemaju tako pažljiv tretman kao neki drugi filmski elementi, Fajns i Revolori uspijevaju da stvore tandem koji kao da odavno poznajemo i volimo. A onda, u nekom drugom planu, iza njih dvojice, marširaju Bil Marej, Ef Marej Abraham, Oven Vilson, Tilda Svinton, fantastični Vilijem Dafo, Džef Goldblum, Adrijen Brodi, Harvi Kajtel, Ed Norton...umorih se, a da nisam ni završio ovu nevjerovatnu listu.
Svi Andersonovi filmovi izgledaju kao velika iluzija, a ovaj naročito. Poigravanje sa epohom i sprdnja sa nadolazećim fašizmom, novi su momenat u Andersonovim filmovima i, ponovo, nešto što neodoljivo podsjeća na ''Engleskog kralja''. Što se mene tiče, respekt prema autoru dobio je i novu dimenziju.
Na kraju, stigao sam kući i momentalno svukao senzacionalno skrojen saundtrek za ''Grand Budapest Hotel''. Po prvi put bez rokenrola ili popularne muzike uopšte. Tu je samo Aleksandar Despla i njegova vizija vremena i atmosfere koji okružuju ovu ludu avanturu.
Slušam i po ko zna koji put se pitam – kako je moguće da ovaj čovjek još uvijek nema Oskara (ima 6 nominacija)? Koga briga, uostalom. Moja jedina briga je – kako sačekati novi film Vesa Andersona.
Ja: *****
(MONDO, Foto: Promo)