Mozaik je u modi, već vijekovima

Danijela Hen za svoj posao treba ogromno strpljenje. Na dugačkim stolovima radionice u Minhenu tek se nazire konačni uzorak napravljen od svetlozelenih i tirkiznih komadića stakla. Danijeli će biti potrebno oko dva mjeseca, i oko 160.000 komadića stakla koje je ručno rađeno u italijanskom Muranu, da bi stvorila mozaik koji je naručen za jednu saunu.

Njen šef je Mihael Majer i naročito je ponosan što nastavlja porodičnu tradiciju: "Izuzetno je važno nastaviti s tradicijom i ne dopustiti da ona izumre." On sam je u mladosti krenuo u Italiju, mjesto gdje su mozaici od drevnih vremena ukrašavali palate i dvorove, da nauči taj zanat i da onda preuzme firmu koja danas broji četrdesetak saradnika.

Njegova porodica počela je još 1847. da proizvodi skulpture, a od 1860. započeli su i sa bojenjem stakla. Veoma brzo postali su slavni u čitavom tadašnjem svijetu, tako da su njihova djela još u devetnaestom vijeku ukrašavala kancelarije i aule u Londonu, Parizu ili Njujorku. Naravno da je njihove usluge zatražio i tadašnji vladar Bavarske, kralj Ludvig II za svoje pompezne građevine koje je gradio širom te zemlje.

Nakon radova koje je osnivač firme, Jozef Gabrijel Majer stvorio u poznatom dvorcu Nojšvanštajn, bavarski kralj je lično dao majstoru dozvolu da svoju firmu nazove Kraljevska Bavarska dvorska umjetnička radionica (Königlich Bayerisch Hofkunstanstalt). Taj naziv nosi i danas, iako je u međuvremenu taj proizvođač mozaika poznat prije svega engleskim imenom "Mayer of Munich“ (Majer iz Minhena).

Bojenje stakla i proizvodnja mozaika još uvijek je glavni posao tog preduzeća. Svaki mozaik se, u načelu, prvo sastavi u radionici u Minhenu i onda se ponovno rastavi da bi se konačno ugradio negdje u svijetu. Na pitanje o cijeni, majstor nerado daje odgovor. Ona zavisi od materijala i posla koji će biti potreban da se stvori mozaik - broj kamenčića tu nije presudan.

Zato Mihael Majer mora da otprilike izračuna broj radnih sati po kvadratnom metru kako bi, bar donekle, mogao da odrediti cijenu mozaika: "Kod ručnog rada uvijek je teško reći cijenu i da li će se na kraju posao isplatiti“, žali se majstor. Na kraju se novi vlasnik ili arhitekta, gotovo po pravilu sete još nekog detalja koji bi željeli u mozaiku. "Mi zato pokušavamo da sve te naknadne uvrstimo u našu kalkulaciju tako da se sve ipak može izračunati i naplatiti", kaže Majer za DW.

Video.

Iako umijeće koje njeguje ta dvorska umjetnička radionica potiče iz davnih vremena, posla za Majera i njegovu ekipu ima sve više. U modernoj arhitekturi se staklo sve više koristi, a danas postoji i niz novih metoda kojima se staklena površina obrađuje. Staklo se peskari, nagriza kiselinom, gravira, na njemu se štampaju željeni uzorci... Sve to se radi i u radionici u Minhenu.

Među radnicima je i Franko Notonika koji obrađuje staklene površine već skoro dvadeset godina: "Ono što je fascinantno jeste da uvijek počinjemo od početka. Moramo da se pouzdamo u umjetnika koji je zamislio čitavo djelo i to kako da ga onda stvorimo. To je uvijek pipkanje u mraku."

Uopšte, umjetnici i arhitekte su rado viđeni gosti u radionici u ulici Zajdelštrase u Minhenu. Majstori vole da čuju nove ideje i upoznaju nove načine kako da nešto učine. Zato u kući čak postoje i stanovi koji umjetnicima stoje na raspolaganju dok rade u umjetničkoj radionici.

Kada je riječ o umjetnicima, bilo je mnogo slavnih, a bilo je i mnogo mladih umjetnika kojima su i djela stvorena u radionici pomogla na putu ka slavi. Nema malo kolekcionara, poput umjetničke zbirke koncerna "Alijanc" (Allianz) čija kustoskinja Sabine Mele izričito traži djela mladih autora kako bi im dali priliku u karijeri.

Arheolozi pronalaze mozaike koji su stari i više od hiljadu godina. Njemačkom majstoru teško je da ocijeni, koliko će njegova djela da traju, ali se u svakom slučaju trudi da potraju bar nekoliko decenija. U mnogim zemljama svijeta, pa tako i u Sjedinjenim Američkim Državama mnoge stanice podzemne željeznice, aerodromi i crkve kriju mozaik koji je stvoren u Minhenu.

I privatne osobe naručuju mozaike za svoje domove, ali Majer kaže da su mu najvažnije narudžbine javnog sektora. Doduše, i u Njemačkoj se štedi i sve manje gradi, ali tu postoji propis po kojem se jedan odsto od ukupne sume predviđene za finansiranje izgradnje neke javne zgrade mora potrošiti na djela vizuelnih umjetnika.

Zato su javne narudžbine presudne za opstanak te firme, ali su i majstorima Dvorske radionice nekako draže: samo tako svako može da vidi ono što je nastalo u radionici koja njeguje tradiciju već gotovo dva vijeka.

(MONDO)