Pečurke koje nam mijenjaju pogled na svijet

Ispostavilo se da se na njegovom tanjiru za doručak umjesto šampinjona greškom našla "čarobna pečurka".

Kada su u 16. vijeku prvi španski istraživači pristigli na tle Srednje Amerike, imali su prilike da prisustvuju drevnim religijskim obredima i posmatraju trans u koji su upadali domoroci. Sa putovanja su se vraćali spremni da sa svojim ljudima podijele priče o svijetovima koje su posjetili, mudrosti koje su saznali i poruke od bogova sa kojima su, u takvom stanju, mogli da stupe u vezu.

U svojoj knjizi "Istorija Indijanaca iz Nove Španije", izdatoj oko 1581. godine, Španac Dijego Duran (1537–1588) piše o pečurkama koje su astečki šamani koristili pripremajući se za obredno krunisanje kralja Moktezume Drugog, 1502. godine. Na jeziku Asteka, nahuatlu, ime ove "čarobne" gljive – teonanakatl – značilo je "meso bogova".

I pračovjek bio na drogama?

Arheološka otkrića ukazala su na to da Asteci nisu bili prvi koji su otkrili moći iluzija izazvanih psilocibinom. U sjevernoj Africi, na teritoriji današnjeg Alžira, pronađene su kamene ploče sa crtežima koji ukazuju na to da su još praistorijski ljudi iz perioda mezolita iskusili dejstva halucinogenih gljiva.

Halucinogene pečurke nisu bile jedina prirodna droga koju su drevne srednjeameričke kulture koristile i uz čija su se dejstva stvarale. Ipak, mnogi naučnici i danas tvrde da postoji mogućnost da su upravo one Majama pružile podlogu na kojoj će se graditi prve zamisli o beskonačnosti svemira, novoj mitologiji koja je najednom izrasla iz prethodne meksičke kulture, naroda Olmeka, o galaktičkim procesima i kretanjima i, konačno, o prvom kalendaru.

Nakon poraza Asteka španski konkvistadori zabranili su obavljanje vjerskih obreda, kao i upotrebu bilo kakvih "paganskih sredstava", pa je tako i "meso bogova" na dalje upotrebljavano samo u tajnosti, daleko od svjedoka, piše "Politikin Zabavnik".

Vijekovima kasnije dvoje Amerikanaca doputovalo je u Meksiko da udovolji svojoj znatiželji. Antropolog i etnomikolog Robert Voson (1898–1986) i njegova supruga Valentina (1901–1958) bili su prvi "zapadnjaci" koji su učestvovali u obredima s obrokom u obliku nekoliko grama suvih pečuraka za koje su mještani vjerovali da imaju čarobna svojstva. Ugostila ih je Marija Sabina (1894–1985), koja će postati poznata kao prva pripadnica svog naroda koja je parče ove kulture podijelila sa zapadnim svijetom.

Godine 1957. ova priča prvi put je dospjela u javnost, i to u američkom nedeljniku "Lajf". Osim utisaka, dvojac je sa sobom u Ameriku donio i uzorke ove biljke, koju je zatim ispitao švajcarski naučnik Albert Hofman (1906–2008), poznat svijetu kao "otac LSD-a". Bio je to prvi put da je čarobna pečurka ispitana u laboratoriji.

Tom prilikom izdvojen je glavni sastojak koji ove gljive razlikuje od onih koje su Amerikanci jeli za doručak u svom omletu – psilocin/psilocibin, prirodno nastalo jedinjenje, po strukturi veoma slično serotoninu, poznatom i kao "hormon sreće". Tako su dobile i naziv – Psilocybe mexicana.

Danas uglavnom zabranjene

Danas psilocibinske pečurke rastu u malom broju na svim kontinentima, dok ih je najviše (53 od 200 vrsta) i dalje u Meksiku. U suvom stanju su zabranjene čak i u Holandiji, dok su u pojedinim zemljama, kao što je Austrija, dozvoljene u svježem obliku.

Nadahnut člankom koji je pročitao u poznatom američkom nedeljniku, psiholog Timoti Liri (1920–1996) postaje sljedeći u nizu znatiželjnika koji su u potrazi za misterioznim gljivama otišli do Meksika. Zapanjen proživljenim iskustvom, Liri po povratku osniva "Projekat psilocibin" na Harvardu, istražujući halucinogene droge i ispitujući ih na studentima-dobrovoljcima. Tri godine kasnije univerzitet mu daje otkaz, te se ovaj entuzijazista okreće promovisanju "gljiva ludara" u širokim narodnim masama, iz čega će se kasnije razviti hipi- kultura.

Zahvaljujući svom uticaju i nezaustavljivoj želji da upozna ljude sa psihodeličnim iskustvima kakva je i sam doživio, Liri je tokom šezdesetih i sedamdesetih godina 20. vijeka hapšen bezbroj puta. I pored toga, uspio je u namjeri. Nakon što je u svojoj knjizi objavio da je sedamdeset pet procenata od trista dobrovoljaca koji su probali psilocibin (mahom studenti i profesori Harvarda) ocijenilo iskustvo kao poučno i prosvetljujuće, i ostatak svijeta, prvenstveno pripadnika hipi pokreta, poželio je da se upozna sa čudesnim pečurkama.

Arheološka otkrića ukazala su na to da Asteci nisu bili prvi koji su otkrili moći iluzija izazvanih psilocibinom. U sjevernoj Africi, na teritoriji današnjeg Alžira, pronađene su kamene ploče sa crtežima koji ukazuju na to da su još praistorijski ljudi iz perioda mezolita iskusili dejstva halucinogenih gljiva.

Danas psilocibinske pečurke rastu u malom broju na svim kontinentima, dok ih je najviše (pedeset tri od dvjesta vrsta) i dalje u Meksiku. U suvom stanju su zabranjene čak i u Holandiji, poznatoj po slobodnoj prodaji psihoaktivnih i halucinogenih supstanci, dok su u pojedinim zemljama, kao što je Austrija, dozvoljene u svježem obliku.

Razlog zbog koga je njihova prodaja zabranjena kasno u odnosu na ostale vrste opijata (u pomenutoj Holandiji bile su na legalnom tržištu do 2008. godine) jeste taj što su zabilježena samo dva slučaja predoziranja njihovom upotrebom. Ovaj položaj utvrdile su i nakon što su studije sprovedene u Velikoj Britaniji dokazale da među svim psihoaktivnim supstancama u širokoj upotrebi, uključujući i duvan i alkohol, halucinogene pečurke nanose najmanje štete organizmu, kao i da ne izazivaju fizičku zavisnost.

Ipak, postoji razlog zbog koga su vlasti i najslobodoumnijih zemalja zabranile njihovu upotrebu i prodaju. Iako su drevni šamani u njima našli bogove i smisao postojanja, uticaj koji halucinogene pečurke imaju na svijest može da ima opasan ishod i ispolji se u obliku panike, napada anksioznosti ili tuge.

Američka vlada je 2006. godine finansijski omogućila istraživanje koje se bavilo uticajem i učincima psilocibina i koje je pokazalo koliko se svijest modernih ljudskih bića zapravo malo razlikuje od onih koja su ovom planetom hodala pre više hiljada godina.

Trideset šest visoko obrazovanih ljudi, mahom srednjih godina ili nešto mlađih, pristalo je da pod kontrolisanim uslovima upotrebljava prosječnu dozu od dva do dva i po grama ove supstance. Nakon osam časova, koliko dejstvo obično traje, dvije trećine učesnika ogleda ocijenilo je doživljeno iskustvo kao najznačajniji duhovni trenutak u svom životu.

Kada je ovim ljudima postavljeno isto pitanje dva mjeseca kasnije, njih 79 odsto tvrdilo je da je pomenutih osam časova imalo ogroman uticaj na njihov život i pogled na svijet i da su se njihovo lično blagostanje i odnos prema okolini umnogome promijenili na bolje.

Međutim, osmoro učesnika nije prošlo kroz "duhovno osvešćenje", već kroz agoniju: oni su osjećali strah, praćen napadima panike i paranoje.

Tako je potvrđeno da je uticaj psilocibina na čovjeka potpuno individualan i različit, zavisno od trenutnog raspoloženja korisnika, okruženja i lične ili tuđe sugestije. Od osjećanja vrtoglavice, euforije, radosti, do depresije i ravnodušnosti, korisnici se najčešće slažu u jednom: prije ili kasnije, pojavljuje se potreba za samoispitivanjem na nivou svjesti drugačijem od uobičajenog. Tako mnogi posegnu i za ogledalom.

Susret sa samim sobom pod dejstvom psilocibina bio je veoma raznolik, opet u zavisnosti od samopoštovanja i samopouzdanja koje data ličnost inače gaji. Dok su neki vidjeli sebe kao dijete, drugi su poželjeli da se rukuju sa svojim odrazom, zadovoljni što su "ovo i ono ja" u tako dobrim odnosima, dok su nekima rasli rogovi ili im izlazili raznorazni insekti iz ušiju i nosa. Ovakve i slične iluzije vrlo su česte i mogu da budu pomiješane sa realnošću, kada i dolazi do osjećaja straha ili euforije.

Inače, Liri i Voson nisu bili jedini koji su posjetili Mariju Sabinu tražeći odgovore na životna pitanja. Kada se njeno ime pročulo, kao jedina moguća veza sa drevnom filozofijom Srednje Amerike, desetine ljudi pronašlo je put do Sijere Mazateke na jugu Meksika, gradića u kome je šamanka provela čitav život, a među njima i rok zvijezde Džon Lenon, Bob Dilan i Mik Džeger.

U jednom trenutku stvari su otišle predaleko. Omiljenost Marije Sabine odzvanjala je daleko van seoceta u kome je živjela. Na to su reagovale vlasti Sjedinjenih Američkih Država i 1968. zabranile upotrebu i uzgoj psilocibinskih pečuraka.

Bijesni zbog toga što je malo tržište opijata Marija napravila u njihovom skromnom utočištu, prodajući "domaće specijalitete" stranim došljacima, mještani i sljedbenici spalili su njenu kuću.

Iako su laboratorijska otkrića zasnovana na ispitivanju čarobnih pečuraka doprinjela nauci, razumijevanju ljudskog uma i osjećanju bliskosti sa davnim precima, njihova popularizacija dovela je do iščašenih načina njihove upotrebe. Kako je, već u poznim godinama, rekla Marija Sabina, kajući se zbog svog udjela u tome, "pečurke su trebale da budu dar prirode, koja nam ih je poklonila kako bismo mi nju razumjeli. Naši stari koristili su ih u medicinske i vjerske svrhe, kako bi slavili i shvatili život. Danas, zapadni 'tragači za pečurkama' žele privremeno, lično zadovoljstvo. A to nije razlog njihovog postojanja".

(MONDO)