Cijeli jedan talas školskih nedoumica zapljusnuo je javnost: da li djeca uopšte treba da rade zadatke kada dođu iz škole?
Zar ne bi možda bilo bolje kada bi profesori od njih odustali?
"Onaj ko uči, ali ne razmišlja, izgubljen je. Onaj ko razmišlja, a ne uči, u velikoj je opasnosti!". Pred ovim riječima velikog kineskog mislioca Konfučija, ustuknuo bi svako, ne samo đaci. I ne samo kada se razmišlja o školskom gradivu. Ili domaćim zadacima... Već o svakom životnom koraku. A školovanje svakako predstavlja vrlo važno razdoblje života.
Neki su za, neki protiv. Ministri, savjetnici, pedagozi... zamišljeni su i ujedno spremni za ljutu raspravu gotovo u cijelom svijetu. Riječ je o odnosu prema školi, učenju i školskim zadacima koje je teško uskladiti s vremenom u kojem živimo. Jer, svima je jasno da nam se život značajno promijenio. Kako u taj prebrzi ritam koji bitno uslovljavaju informacione tehnologije, ubaciti dječje obrazovanje?
Zbog domaćeg nemaju vremena za sport, umjetnost, igru...
Niko nije pokazao koliko su domaći zadaci korisni. Nastavnici ih zadaju, a "neko" ih kod kuće radi (ne zna se tačno ko); neko ih ne radi uopšte, ali to nastavnici, zbog mnogobrojnih obaveza, ne uspijevaju da provjere. S druge strane, ukoliko svaki profesor iz svakog predmeta zada ponešto, šta preostaje učeniku? Koliko slobodnog vremena? Za muziku, sport, umjetnost uopšte, nema vremena!
Cijeli jedan talas školskih nedoumica zapljusnuo je javnost: da li djeca uopšte treba da rade zadatke kada dođu iz škole? Zar ne bi možda bilo bolje kada bi profesori od njih odustali? U Italiji su zabranili zadatke koji su đaci ranije radili za vrijeme raspusta i saglasili se da bi djecu trebalo više podsticati na učenje na drugi način, a ne davanjem zadataka.
Francuski predsjednik Fransoa Oland umiješao se lično: predložio je da broj školskih časova bude raspoređen tako da đaci sve zadatke obave – u školi. Zajedno s nastavnicima, naravno. Kineski pedagozi, predvođeni ministrima, potpuno su zabranili kućne zadatke u prvom i drugom razredu osnovne škole. Značajno su smanjili sve zadatke u višim razredima. Šta reći? Blago Kinezima!
Jasno je to i đacima: domaći zadaci nisu nevolja koja samo njih muči. I život drugih zavisi od toga! Roditelji bi rado da se sve obavi u školi. Ali, ipak brinu da li će to zaista biti obavljeno. I kako.
Evo nekoliko razloga za i protiv školskih zadataka.
Značaj domaćih zadataka u vezi je s poslom koji učenici i njihovi profesori obavljaju u školi. Da bi taj rad bio u potpunosti djelotvoran, trebalo bi da se osjeti povratna veza, odnosno sprega učenika i profesora. Međutm, nastavnici nemaju baš uvijek dovoljno vremena, budući da je gradivo obimno. Zadaci urađeni kod kuće prilika su da se vrednuje đački trud uložen van nastave, odnosno kod kuće.
Nije neophodno da đaci pišu domaće zadatke. Međutim, trebalo bi da znaju čemu oni, zadaci, služe. Na primjer, svakodnevno čitanje priča i pjesama kod kuće veoma je važno za učenike prvog i drugog razreda osnovne škole, pošto će jedino tako naučiti da čitaju! To važi i za računanje. Druga vrlo važna stvar jeste da sami traže put do zanimljivih stvari koje im se pregledanjem i čitanjem knjiga ukazuju. Cijeli novi svijet. Možda će ih nešto posebno privući? Možda će tako otkriti obdarenost za neku oblast? U svakom slučaju, kopanje po knjigama (zašto ne i internetu?) podstaći će ih da još više i dublje traže, da maštaju i postanu samostalniji, piše "Politikin Zabavnik".
Prvo ih naučiti kako se uči
Samostalno pisanje domaćih zadataka jeste važan posao koji ima smisla samo ukoliko su ih nastavnici prethodno naučili kako valja da uče. Na primjer, kako da koriste mape, kako se i šta podvlači iz knjige, šta valja zabilježiti ili pronaći u enciklopediji. U suprotnom, sve je samo bubanje.
Iako bi valjani domaći zadatak trebalo da bude laka i jednostavna stvar koju učenik (bar 80 odsto) može potpuno sam da završi, porodica se često s time ne slaže. Uporno rade sve sa djecom (a ne samo ono što đak ne umije da uradi), sve dok se ova naviknu da bez (roditeljske) pomoći nije mogućno išta obaviti.
Doduše, djeca ponekad i nisu u stanju da savladaju domaće zadatke. Toliko su obimni i teški. I roditeljima je školsko gradivo nepoznato ili nemaju vremena da satima rješavaju ono što su davno zaboravili. Tako pozivaju privatne profesore.
Školski zadaci su jednaki za sve. Ali ne posjeduju svi učenici jednaka znanja iz svih predmeta. Za nekoga je nešto lako, za drugog teško.
Na nastavnicima je da razumiju kakvog đaka imaju pred sobom i da pokušaju da ga nauče osnovama predmeta koji predaju. Oni koji kod kuće imaju veliku pomoć takođe su u značajnoj prednosti. Dakle, bolje je raditi u školi, pod uslovom da se nastavnik svakom đaku prilagodi.
Cijeli školski sistem zasniva se na načelima koja nisu jasno iskazana, već se podrazumijevaju. Kažu: "Ako dobro slušaš nastavnika, više ćeš naučiti". Zaboravlja se da je sposobnost pažnje, a samim tim i slušanja, kod djece u određenom uzrastu veoma ograničena. Dakle, u školi se pokazuje, kod kuće se uči! To je škola koju znamo.
(MONDO, Foto: Guliver/Getty/Thinstock)