Slikovito rečeno, ganuti smo kada nešto "dodirne" našu dušu ili naše "srce".
Neki ljudi zaplaču dok gledaju određenu scenu u nekom filmu. Suze su znak da doživljavaju snažnu emociju, da je data scena u njima nešto pokrenula. Ti isti ljudi često imaju teškoću da definišu i imenuju šta tačno osjećaju. Zbunjuje ih što su suze i plakanje povezani sa tugom, a date scene nisu žalosne. Pravo ime za ovo osjećanje je ganutost.
Osoba koja je sposobna da osjeti ganutost pokazuje da je sposobna da u svijetu oko sebe prepozna dobrotu, ljepotu i plemenitost. Što osoba češće doživljava spoljašnji svijet kao takav, to će i češće da doživljava osjećanje ganutosti.
Zato na osnovu toga koliko često se doživljava ovo osjećanje možemo da zaključimo kako savremeni čovjek doživljava svijet oko sebe, piše Zoran Milivojević za "Politiku".
Da bi čovjek reagovao i na one pozitivne događaje u svijetu oko sebe, a na koje ne gleda samo u smislu ostvarenja njegovih egoističnih ciljeva, potrebno je da ima izvjestan stepen emotivne osjetljivosti. Problem sa ovom osjetljivošću je što je ona opšta, tako da ne možemo da postignemo da smo manje osjetljivi na negativne stvari, a da zadržimo osjetljivost na pozitivne. Kada se smanjuje osjetljivost na negativno, smanjuje se osjetljivost i na pozitivno.
Opšti je zaključak da je savremeni čovjek postao relativno neosjetljiv na one događaje koji ga se ne tiču neposredno.
Razlog za smanjenje osjetljivosti tražimo upravo u njegovoj izloženosti negativnim događajima i odbrambenom povećavanju praga za draži koje kod njega izazivaju nelagodnost. Nije toliko riječ o negativnim događajima u stvarnom životu, već o negativnoj slici svijeta koju nam svakodnevno serviraju mediji u borbi za našu pažnju.
Unoseći TV aparate u svoje domove, unijeli smo svakodnevne slike o raznim vrstama tragedija širom planete. Televizija je prvooptužena za porast ravnodušnosti i svojevrsnu "idejoafektivnu disocijaciju" savremenog čovjeka – pojavu da nas strašne slike više ne uzbuđuju. Taj trend se danas nastavlja, tako da dok večeramo možemo na TV da gledamo kako patolog siječe ljudski mozak i zaviruje u raščerečeno tijelo.
Te slike kod mnogih ne izazivaju reakciju gađenja koja bi omela unošenje hrane, tako da i ne protestuju kod emitera, već se mire sa situacijom.
Savremeni čuvari senzibiliteta "slovenske duše" su kategorije osjetljivih: djeca i žene. U potrazi za plemenitim, osjećanje ganutosti možemo da doživimo u literaturi. Nedostatak ovog osjećanja u savremenom životu ukazuje da smo se suviše zatvorili, da zbog odbrambene ravnodušnosti gubimo kvalitet življenja.
(MONDO)