Da li je tJelesna kazna znak ljubavi ili mržnje?
Ljudi po pravilu ne razlikuju događaj od njegovog doživljaja. Ponašaju se kao da je doživljaj isto što i događaj. Doživljaj se sastoji iz predstave o događaju i onog značenja koji je osoba pripisala datom događaju, piše Zoran Milivojević za "Politiku".
Zato možemo da kažemo da ljudi ne reaguju na događaje, već na ono značenje koje su pripisali tim događajima. Izgleda da se to odnosi i na tjelesno kažnjavanje djece od strane roditelja. Da li je tjelesna kazna znak ljubavi ili mržnje?
Profesor Kenet Dodž sa Djuk univerziteta dugo se bavio pitanjem odnosa tjelesnog kažnjavanja djece od strane roditelja i kasnije dječje agresivnosti. Kod odnosa agresivnosti i kazne teško je reći šta je uzrok, a šta posljedica, jer često nije jasno da li je agresivnost nevaljalog djeteta uzrok a češće kažnjavanje posljedica, ili je obrnuto.
Koristeći odgovarajuću metodologiju za koju je vjerovao da rješava ovo pitanje, tim profesora Dodža dobio je rezultate koji su im potvrdili tezu da tjelesna kazna doprinosi kasnijem agresivnom ponašanju djece. Kako ni u jednoj saveznoj državi SAD roditeljima nije zabranjeno da tjelesno kažnjavaju djecu, ovaj istraživač se založio za zabranu tjelesnog kažnjavanja.
Kada je dr Dodž htio svoje teze da provjeri na djeci američkih crnaca, dobio je sasvim suprotne rezultate: tjelesno kažnjavanje je smanjivalo sklonost ka nasilju. Ne samo da su crnci češće tjelesno kažnjavali svoju djecu, nego je istraživanje koje je pratilo djecu od vrtića do kraja srednje škole, pokazalo da što je neko crnačko dijete od roditelja bilo više tjelesno kažnjavano, to je bila manja vjerovatnoća da će ono biti nasilno.
Važno je napomenuti da su predmet istraživanja bila normalna djeca i da su roditelji koristili razumno tjelesno kažnjavanje, a ne fizičko zlostavljanje.
Zato iz ovoga ne smijemo da zaključimo da djecu treba što više tući da bi bila bolja. Istraživačima se postavilo pitanje: Zašto je tjelesno kažnjavanje stvaralo probleme bijeloj djeci, a smanjivalo probleme crne djece?
Isti tim je dao i objašnjenje: tjelesnu kaznu treba gledati u sociokulturnom kontekstu u kojem se primjenjuje. Ako se u datoj kulturi i porodici na tjelesnu kaznu gleda kao na nešto što je uobičajeno tokom vaspitanja djeteta, onda i dijete na to gleda na taj način. Ali ako se na razumnu tjelesnu kaznu gleda kao na nasilje i fizičko zlostavljanje djece, onda i dijete to počinje da gleda tako, i cijelu stvar doživljava kao traumu – dokaz da nije voljeno.
U našoj kulturi roditelji tradicionalno pokazuju djeci ljubav, a tjelesnu kaznu koriste kao jedan od prihvatljivih načina kažnjavanja. Zato je u našoj kulturi, u kojoj dvije trećine roditelja koristi razumno tjelesno kažnjavanje, štetno mijenjati kulturni obrazac i u školama djeci nametati da je tjelesno kažnjavanje od strane roditelja u stvari zlostavljanje i nasilje.
(MONDO, Foto: Guliver/Getty/Thinkstock)