Uloga današnjih očeva drugačija je od nekadašnje. Otac je, na primjer, bio taj koji je djetetu davao prezime.
Danas mnoga djeca nose przimena majki. Pojedini muškarci i ne žele da se prihvate očinstva.
Kada je veza kratkotrajna i vanbračna, onda ponašanje prema potomcima u izvjesnim slučajevima biva dovedeno u pitanje. Razumije se, sličnih primjera ima i među onima koji su se zakleli i pred božjim posrednikom ili državnim službenikom.
Zaboravljaju, a trebalo bi da imaju u vidu, ono što je napisao Sigmund Frojd, začetnik psihoanalize: "Ne mogu da se sjetim nijedne veće potrebe u djetinjstvu koja je toliko snažna kao potreba da nas otac zaštiti".
Mocartovo pismo ocu
Najdaži Tata! Ne mogu da pišem poetski, nisam pjesnik. Ne mogu tako umjetnički da rasporedim rečenice da bacaju svjetlo i sjenku, nisam slikar. Ne mogu čak ni jezikom, ni pantomimom da izreknem svoje nazore i misli, nisam igrač. Ali mogu tonovima, muzičar sam. Sutra ću tako cijelu čestitku za ovaj imendan, kao i rođendan kod Kanabriha, odsvirati na klaviru. Za danas Vam, mon tres chere pere, od srca ne mogu poželjeti ništa što Vam svaki dan, i uveče želim: zdravlje, dug život i dobro raspoloženje. Nadam se takođe da ste sada manje neraspoloženi nego dok sam još bio u Salcburgu, jer moram da priznam da sam tome bio jedan jedini uzrok. Sa mnom se loše postupalo. Nisam to zaslužio. Vi ste naravno imali udjela... ali previše. Vidite, to je bio najveći i najvažniji razlog što sam tako žurno otišao iz Salcburga. Nadam se, takođe, da je moja želja ispunjena. Samo moram da završim sa svojom muzičkom čestitkom. Želim Vam da poživite toliko godina koliko je čovjeku potrebno da se ništa novo u muzici ne može učiniti. Sad zbogom. Ponizno Vas molim još malo me volite, a s ovom se ružnom čestitkom zadovoljite dok se u mom uskom i malom kovčežiću razuma ne bude napravila nova pregrada u koju ću moći da stavim onaj razum koji tek treba da dobijem. Ljubim tati 1.000 puta ruke i ostajem do smrti. Najposlušniji sin Volfgang Amade Mocart, 8. novembar 1777. Manhajm
Ma kako značajna njegova uloga bila, moglo bi da se kaže da je tokom jednog velikog razdoblja naše civilizacije otac u značajnoj mjeri bio isključen iz najranijeg djetinjstva sopstvenog djeteta. Običaji su nalagali da trudnica bude "ostavljena na miru". Beba je po rođenju rijetko pružana u ruke ocu. Briga o novo rođenčetu predstavljala je isključivo ženski posao. Bliski odnos zapravo je počinjao onda kada su sinovi i kćerke već bili na početku puberteta, piše "Politikin Zabavnik".
U patrijarhalnim društvima, gdje se prijesto prenosi sa oca na sina, pravi se vertikalna analogija između Boga, oca, ljudi, kralja oca i muškarca, oca porodice i gazde u svojoj kući po božanskom pravu. Takav je pater familias u starom Rimu, simbol apslutnog autoriteta koji ima pravo da odlučuje o životu i smrti svoje djece.
"Sin poštuje oca i sluša gospodara svojega", kaže Biblija koja očinstvu posvećuje značajno mjesto. Simbol je prvenstva koje ističe pisanje riječi otac na hebrejskom, Av, sačinjeno od prvih slova alfabeta, alef i bet. Dok majka ima tjelesnu, zemaljsku i hraniteljsku ukorenjenost, otac je onaj koji je simbol autoriteta i prevlasti, ali i vrline.
Odnos s ocem za dijete je često vrijemo težak i složen. Vrijednost te veze mnogi otkrivaju tek kad postanu zreli ljudi. Ili možda počinju nešto da naslućuju u trenutku kada i sami postanu roditelji. Pojedini psiholozi tvrde da poteškoće u odnosu s očevima nastaju upravo u tim prvim danima, u vrijeme kada su bili (tokom mnogih vekova) izopšteni iz brige oko novorođenčeta. Takav stav bio je posljedica izvjesnih društvenih i kulturoloških načela, ali su psihološke potrebe svakako bile zanemarene.
Bez obzira na to šta nam običaji nalažu, psihološka istraživanja pokazuju da očinski život (posao) počinje u vrijeme kada pupčana vrpca bebice još nije isječena, kad se dijete još nije ni rodilo. Najnovija naučna djela iz oblasti prenatalne medicine pokazuju da se odnosi sa roditeljima uspostavljaju još dok je beba u majčinom stomaku. Fetus je pametan i osjetljiv.
U svakom slučaju, očevi su se tokom posljednjih nekoliko decenija značajno "približili" trudničkom stomaku. Zaronjen u plodovoj vodici, fetus čuje zvukove i prihvata ih kao zvučne nadražaje, a ujedno i kao dodir. Zvuci šalju vibracije, a vibracije ih na izvjestan način masiraju, maze, ljuljuškaju. Brojna istraživanja pokazala su da upravo očev glas djeluje smirujuće na fetus, baš kao da ga je pomazio. U najvećem broj slučajeva, kad otac dodirne stomak trudne žene, fetus koji se čas prije toga ritao, prestane da se pomjera. Umiri se i kao da čeka. Kao da osjeća i prepoznaje dodir te ruke. To je možda prvi "razgovor" koji dijete uspostavlja sa ocem.
Nauka je u značajnoj mjeri pomogla da danas riješi i skine s muškog lica tvrdu, neosjetljivu masku. Naučno je dokazano da, kad dobiju dijete, kod muškaraca opada nivo testosterona, a povećava se nivo oksitocina, zaduženog za osjećanje zadovoljstva, nježnosti i privrženosti. To je jedan od dokaza što očevi odmah počinju da osjećaju neodoljivu slabost prema malim nasljednicima. Posebno ukoliko ga uzmu u naručje.
Tokom djetinjstva otac je najčešći uzor, model ponašanja, posebno za dječake. U njega gledaju, s njim se odmjeravaju. Često preuzimaju očev posao. Počinju da se bave sličnim zanatima ili upisuju slične škole. U skladnim porodicama otac za svoje kćerke ostaje neprevaziđeni heroj. On je taj koji je u stanju da riješi sve. Zadatak oca i jeste da pomogne djetetu da uđe u društvo, što manje ozlijeđeno od drugih. Da mu pomogne da izađe iz prvobitne porodice i nađe načina da jednoga dana stekne i svoju. Tata uči dijete koje su granice i pravila ponašanja kako bi odraslo i postalo uvaženi član društva. U najznačajnijoj mjeri doprinosi samouvjerenosti svojih nasljednika.
Otac je taj koji drugi put siječe pupčanu vrpcu i pomaže djetetu da stupi u svijet odraslih. Jer, ako bi se čekalo da to majke učine - one uvijek svoju zaštitničku ruku stavljaju između djeteta i svijeta.
Primjera za to je dosta. "Bolje je da još ne voziš bicikl. Tricikl ti je bezbjedniji!" Mama usporava, tata ubrzava, kratko rečeno.
Nažalost, između pojedinih roditelja i djece, posebno očeva, tokom djetinjstva i puberteta dolazi do sukoba koji zauvijek ostaju neriješeni. Ti sukobi se pretvaraju u bolnu tačku i onda kada je dijete već odavno odrastao čovjek. Ništa ne biva bolje ni kada roditelj umre. Lakše je oprostiti se od oca sa kojim je bio uspostavljen odnos ljubavi negoli sa tatom sa kojim je dijete bilo u sukobu.
Gubitak oca, prema Frojdu, predstavlja toliko snažno osjećanje bola da se dijete tada osjeća kao da je na izvjestan način iskorijenjeno. Najveći broj odraslih koji su imali različite psihičke probleme u zrelom dobu nekada su bili djeca koja su prerano ostala bez oca. Jer, dijete koje raste bez oca zaštitnika često razmišlja o tome da se čitav svijet ustremio protiv njega. Gotovo nikada nema povjerenja ni u koga, osim u sebe samog. To su osobe koje ne žele da im se iko drugi miješa u rješavanje bilo kakvih nevolja i prepreka. Oni nikada ne traže pomoć.
Poslije svega, nameće se zaključak: mama je uvijek mama, a današnji tata – tata, a ponekad i mama.To dokazuju i svjetske statistike. Čak 87 odsto današnjih (mladih) majki tvrdi da, za razliku od onih u prošlosti, današnji muškarci savršeno mogu da zamijene majku u svim majčinskim obavezama.
(MONDO, Foto: Guliver/Getty/Thinkstock)