Mašta može svašta, kažu čak i stručnjaci.
Većina ljudi mašta kada se ispune dva uslova: imaju vremena i nalaze se u stanju mentalne opuštenosti. Tada djeca i odrasli zamišljaju određene predstave, čiji tok obuhvata likove, situacije i radnje.
Tokom maštanja aktivira se onaj stariji dio našeg mozga, koji je odgovoran za zamišljanje – mišljenje u slikama, to jest konkretno mišljenje. A kako mozak ne razlikuje dobro zamišljene slike od slika stvarnosti, one izazivaju stvarne emocije, piše za "Politiku", psihoterapeut Zoran Milivojević
Nekada se maštanje naziva i sanjarenjem, da bi se naglasila sličnost sa sanjanjem i snom koji se nikada neće ostvariti, ipak je maštanje nerazdvojivo od ljudskog stvaralaštva. Maštanjem nastaju nove ideje, uglavnom spajanjem mentalnih slika koje nikada ranije nisu bile spojene.
Kada posmatramo djecu koja maštaju, primjećujemo da ona često maštaju kada im nije zabavno, već pomalo dosadno. U tom smislu maštanje je način da osoba zabavi sebe. Maštanje je kod odraslih ljudi povezano sa psihičkom strukturom koju zovemo "unutrašnje dijete".
Stiče se utisak da je danas sve manje i djece i ljudi koji maštaju. Roditelji sve čine kako djeci ne bi bilo dosadno, nudeći im raznorazne igrice i filmove u kojima su sadržaji tuđe mašte zapakovani u gotovu robu koju treba konzumirati. I umjesto da se dijete aktivno igra vlastitim mentalnim predstavama, zamišljajući ono što mu je važno, ono postaje mentalno pasivni potrošač robe koju mu servira industrija dječije zabave. Umjesto da djeca razvijaju mentalnu sposobnost da vide ono što žele, ona uče da žele ono što vide. Rezultat je da njihova sposobnost zamišljanja, povezivanja i upravljanja mentalnim predstavama, kada odrastu, nije optimalno razvijena.
Kada je realnost teška, neprijatna, monotona ili prazna, ljudi mogu od nje da pobjegnu u sanjarenje, tako da ono može biti psihološki odbrambeni mehanizam. Nekada to može biti sasvim u redu, ali kada osoba, umjesto da se snađe u stvarnom svetu i životu, veći dio vremena provodi u svom omiljenom zamišljenom svijetu, ona je zavisna od sanjarenja.
Društveno potiskivanje mašte jeste proces koji traje. Dokazano je da danas ljudi čitaju sve manje, pogotovo mladi.
Kao što postoji razlika između duhovite osobe i osobe koja dobro prepričava vic koji je čula od drugoga, tako postoji razlika između nečije lične imaginacije i nečijeg stepena konzumiranja zabavnih sadržaja.
Psihobiografska istraživanja pokazuju da su ljudi jakog duha nekada bili djeca koja su maštala.
Nije ljepota, već je mašta ta koja će promijeniti svijet. I zato je mašta opasna.