Iza vrata prestoničkih mehana ostale su priče koje se teško uklapaju u romantične razglednice nekadašnje varoši.
Utorkom i petkom ulicama starog Beograda prolazile su žene u večernjim haljinama, sa upadljivom šminkom i pažljivo namještenim frizurama, dok su ih pratili žandarmi. Njihovo odredište bile su ljekarske ordinacije, a obavezne preglede pratili su pogledi i pogrdna dobacivanja prolaznika. Taj prizor otkriva dio istorije prestonice u kojem su se preplitali prostitucija, siromaštvo, policijski nadzor i strah od polnih bolesti.
O životima tih žena mnogo više govore službeni spisi nego njihove lične ispovijesti. U policijskim izvještajima ostajali su podaci o racijama i privođenjima, dok su ljekarske evidencije bilježile njihovo zdravstveno stanje. Kako su dospjele u sobe iznad kafana i šta su u njima preživljavale, često je ostajalo izvan zapisnika.
Iza kafanskih vrata se trgovalo
Tragovi ove djelatnosti u 19. vijeku vezuju se za Zemun, naročito Ribarsku ulicu, ali i za prometne beogradske krajeve uz pristaništa i trgovačke puteve. Savamala i Dorćol, uključujući Vidinsku i Ulicu cara Dušana, postali su dio te istorije, koja se potom širila i na druge dijelove varoši.
Za pojedine žene put do prostitucije počinjao je potragom za bilo kakvim poslom. Ratovi, gubitak porodice i neimaština ostavljali su udovice i djevojke bez sigurnih prihoda. U kafanama su nalazile zaposlenje u kuhinji ili na posluživanju, ali i sredinu u kojoj su vlasnici lokala i podvodači koristili njihovu zavisnost od zarade i smještaja.
U rekonstrukcijama tog vremena opisuje se kako su djevojke iz unutrašnjosti seosku odjeću mijenjale haljinama koje su stvarale privid raskoši. Iza takvog izgleda, međutim, stajala je eksploatacija: gazde su ih gostima nudile u sobama iznad kafana, ponekad za iznos koliko je koštao obrok.
Istoričarka umjetnosti Marija Stojić i publicista Velimir Đurguz bavili su se ovom temom pripremajući izložbu „Iza sedam brava: kurtizane i kupleraji u Beogradu u XIX i početkom XX vijeka“. Njihova istraživanja približila su javnosti i prizore odlazaka žena na preglede pod žandarmskom pratnjom.
Mušterije ostajale u sjenci, žene u evidencijama
Dok su žene bile izložene kontroli i javnom ponižavanju, identiteti njihovih gostiju znatno su rjeđe izlazili na vidjelo.
Bilješke nekadašnjeg šefa beogradske policije Tase Milenkovića upućuju na to da je među posjetiocima bilo i imućnih i uticajnih ljudi. Njihova imena, međutim, nisu dosljedno zabilježena. Tako je u sačuvanoj slici tog svijeta ostala očigledna neravnoteža: o ženama se pisalo kao o predmetu nadzora, dok su mušterije često ostajale neimenovane.
Novinske hronike povremeno su izdvajale i pojedine žene, među njima onu poznatu kao „Mala Julče“, kao i gošće iz Austrougarske koje su u Beogradu boravile po dvije sedmice.
Država uvodila pravila, ljekari obavljali kontrole
Kako je prostitucija postajala sve prisutnija, vlast je pokušavala da je kontroliše propisima, naročito zbog širenja zaraznih bolesti.
Ministarstvo unutrašnjih djela donijelo je 10. decembra 1871. godine raspis koji predstavlja važan korak u njenom administrativnom uređivanju. U narednim decenijama pravila su mijenjana, a 31. jula 1900. donijeta su nova Pravila o regulisanju prostitucije. Poslije Prvog svjetskog rata, od marta 1919, u Beogradu su važila Privremena pravila za suzbijanje veneričnih bolesti.
Zdravstvene kontrole bile su jedan od najvidljivijih dijelova tog sistema. Za odlazak žena na preglede odgovarali su vlasnici lokala, dok je nadzor pripadao i gradskom fizikusu, ljekaru zaduženom za javno zdravlje.
Kontrola njihovog zdravlja, ipak, nije značila i zaštitu od podvodača, loših uslova života ili ponižavanja kojem su bile izložene.
Racija na Terazijama i bjekstvo do Pančeva
Propisi nisu iskorijenili tajnu prostituciju. Policijski izvještaji bilježili su noćne potjere, skrivene susrete i pokušaje bjekstva.
U izvještaju terazijskog kvarta iz 1900. godine opisana je racija u kojoj je uhvaćeno deset podvodačica i pet djevojaka zatečenih u društvu uglednih građana. Još pet žena uspjelo je da umakne.
Dvije su pobjegle prema Savamali, dvije ka Varoškom kvartu, dok je jedna stigla do Pančeva. Iste godine velika racija na Vračaru završila se bez privedenih.
Prostitucija se vremenom sve više odvijala i u privatnim sobama i na skrovitim mjestima, izvan lokala koje je policija lakše nadzirala.
Zatvaranje javnih kuća nije okončalo prostituciju
Međuratni period donio je nove zabrane i promjene u sprovođenju propisa. Posebno važan bio je Zakon o suzbijanju polnih bolesti iz 1934. godine i prateći pravilnik, kojim je predviđeno zatvaranje javnih kuća i oduzimanje dozvola ženama koje su se bavile prostitucijom.
Zabrane su ovu djelatnost dodatno potiskivale iz vidljivih gradskih prostora. Ostajale su iznajmljene sobe, posrednici i žene čija egzistencija nije postajala sigurnija promjenom propisa.