• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Fidel, Čavez i terorista Buš – ideologije besmrtnog Maradone: Od božje ruke do tajnih operacija - zbog ovoga je najveći!

Prije godinu dana umro je Dijego Armando Maradona, čovjek koji je osim fudbala svuda sa sobom nosio i ideju. Prie 5 godina 25. novembra umro je i njegov prijatelj, državnik kome se divio. Ono što je jedan radio na terenu, drugi je uradio revolucijom. Ovo je priča o tome.

 Izvor: MONDO/Strahinja Stojanović/Profimedia

To da li je neko talentovan i odličan fudbaler je prilično provjerljivo i podložno analizi i brojkama. Ali da bi ušli u legendu, da bi se o vama pričalo godinama poslije kraja karijere, potrebno je nešto više.

Koliko je samo fenomenalnih fudbalera zaboravljeno? Koliko je samo osvajača titula, koliko je samo najboljih strijelaca rijeka istorije odnijela pravo u zaborav?

Možda će vas zanimati

Dijego Armando Maradona je u cijeloj igračkoj karijeri osvojio 12 trofeja. Lionel Mesi je do svoje 33. godine uspio da uzme tri puta više pehara, a opet, nikada neće dostići ni približnu slavu u domovini. Nikada se neće desiti da se navijači Boke i Rivera plačući grle zbog nečega vezanog za Lionela Mesija?

U čemu je stvar?

Dijego Armando Maradona nije bio samo fudbaler, on je bio ideja. Čista ideologija. On je bio čovjek u kome se ogleda Južna i Latinska Amerika, u kome cijeli globalni jug vidi svoju sudbinu.

"Ja sam ljevičar u svakom smislu. Ja sam za napredak moje zemlje, za poboljšanje standarda siromašnih, da bi imali mir i slobodu. Ne možemo biti kupljeni, mi smo ljevičari u nogama, mi smo ljevičari u rukama, mi smo ljevičari u glavama. To ljudi moraju da znaju, moraju da znaju da mi pričamo istinu, da hoćemo jednakost i da ne želimo američku zastavu preko nas", rekao je jednom prilikom.

Argentina je uvijek bila zemlja nade, ali za većinu svojih stanovnika ta nada je bila lažna. Samo ime ukazuje na to – država je dobila ime po nalazištima srebra (argentum na latinskom) kojih uopšte i nije imala, jer je srebro dolazilo iz obližnje Bolivije.

Milioni doseljenika iz Evrope dolazili su u potrazi za boljim životom i za El Doradom, avanturisti su željeli da se brzo obogate, a mnogi grešnici da otpočnu novi život. U takvom okruženju malo toga je moglo da sve te skupine Evropljana i domorodaca, Italijana i Španaca, Poljaka i raznih drugih Slovena, skupi u jednu naciju i pod jednu zastavu.

Od svega je to najbolje uradio fudbal. Donijeli su ga engleski doseljenici, ali su Argentinci ubrzo riješili da ne žele da igraju po bogataškim pravilima. Dok su Britanci igrali na urednim, velikim travnatim terenima, Argentinci su morali da se snalaze na neravnim poljanama, gradskim ulicama i trgovima.

Dok su Britanci trčali i smatrali dribling za nepristojno razmetanje i nesmotrenost, mladi argentinski proleteri su u gužvi ulica u masovnim mečevima morali da nauče da driblaju, jer inače nije bilo načina da se prođe do gola.

Dugo je Argentina imala državnike, fudbalere, velike pisce i umjetnike, ali tek se 1960. godine u Lanusu rodio čovjek koji je bio personifikacija ne samo cijele jedne zemlje već cijelog globalnog juga. Taj čovjek bio je Dijego Armando Maradona.

DIJEGITO – DRŽI GLAVU IZNAD GOVANA!

Rođen u porodici ribara iz delte Parene, mladi Dijego je vrlo brzo naučio da mora da uradi samo jednu stvar:

"Dijegito, samo drži glavu iznad gov*ana", vikao mu je stric, kada je kao dječak upao u otvorenu septičku jamu u svom naselju i tu nesrećnu epizodu jedva preživio.

Peto od osmoro djece, čim je mogao da bude svjestan toga, osjetio je bijedu. Kada su se preselili u Buenos Ajres situacija je postala nešto bolja, ali su svi morali da donesu nešto u kući. Mladi Dijego je radio sve što je mogao da pomogne. Otvarao je vrata taksija po gradu, prodavao sekundarne sirovine i skupljao foliju sa omota cigareta kako bi je kasnije prodao.

Sve je počelo na tim blatnjavim i strašnim ulicama sirotinjskih kvartova, njegova ideologija i njegov fudbal koji su neodvojivi. Vraćajući se kući on bi žonglirao sa narandžom jer nije mogao da priušti sebi loptu, zgužvao bi novinu i šutirao bi je, napravio bi krpenjaču i snašao bi se. Kao što se i kasnije snalazio na terenu i nogama, a bogami i rukama.

Struje i vode nije bilo u kvartu Vilja Florito, ali nasilja i bijede je bilo itekako. I otvorenih septičkih jama. Njegova porodica je po cijeli dan pokušavala ono što je Dijego pokušavao kada je upao u septičku jamu – da drži glavu iznad.

maradona Izvor: Anadolija/Alessio Paduano

Uspijevali su i to jedva. Za razliku od mnogih slavnih sportista, Dijego to nikada nije zaboravio. To ga je definisalo kao igrača, ali prije svega kao čovjeka. Čak i dok je bio profesionalni fudbaler, nije bježao od kontroverznih izjava i inicijativa, nije bježao od toga da preuzme odgovornost za nešto što možda i nije morao.

Kao što Novak Đoković sada u tenisu pokušava da se izbori za prava onih manje plaćenih, oni koji od sporta jedva preživljavaju, to je isto probao i Maradona.

Iako nam sjajna svjetla televizije pokazuju samo slavu i bogatstvo, istina je da ogromna većina fudbalera živi teško, a da je Dijego još krajem devedestih probao da oformi sindikat profeisonalnih fudbalera.

"Ideja za sindikat mi je došla jer sam želio da pomognem igračima koji su manje slavni od mene", rekao je 1995. godine.

Za razliku od velikana poput Pelea, pa zašto ne reći i Mesija i Ronalda u današnje vrijeme, on se nije plašio za svoju reputaciju. Godinama je ponavljao da je FIFA "mafija", a na kraju smo svi vidjeli šta se desilo sa Sepom Blaterom.

Boka Juniors je skoro bankrotirala dok je skupila četiri miliona dolara da ga dovede iz Argentinos Juniorsa, a Barselona je dala 1.2 milijarde pezeta za njega. Napoli nije imao novca da ga priušti, pa su navijači morali da skupljaju dobrovoljne priloge kako bi se Barseloni platili 10.5 miliona dolara.

Sve to nije promijenilo Dijega. Cijeli svijet je želio njegovo prijateljstvo – od filmskih zvijezda do pripadnika napuljske mafije, ali džet set nije bio mesto za najbolju "desetku" na svijetu. On je bio čovjek iz naroda, a to je na svojoj koži osjetio i "zabrinuti" papa Jovan Pavle II.

"Bio sam u Vatikanu i vidio sam sve same zlatne svodove na crkvama. Poslije sam čuo papu kako mi kaže da je crkva zabrinuta za blagostanje siromašne djece. Pa onda prodaj te plafone prijatelju, uradi nešto!", rekao je jednom prilikom.

BOŽJA RUKA I LET IZ ZAGREBA – FIDELISTA DO SMRTI!

Bio je 25. novembar 2016. godine i Dijego je bio u Zagrebu. Stigao je da gleda finale Dejvis kupa između njegove Argentine i Hrvatske i imao je šta da vidi. Prvo je u drami u pet setova Marin Čilić dobio Federika Delbonisa, a onda je nadu u pobjedu Argentincima vratio Huan Martin Del Potro kada je dobio Ivu Karlovića.

Ipak kada su se mečevi završili, čuo je strašne vijesti. Jedan od njegovih idola, čovjek koga je istetovirao na lijevoj nozi, u čiju je ideju vjerovao, umro je.

"Bio mi je kao otac, kada se tenis završi otići ću na Kubu da se pozdravim sa svojim prijateljem. On mi je otvorio vrata Kube čak i kada mi je Argentina zatvorila svoje", rekao je kada su mu saopštili da nas je napustio veliki Fidel Kastro.

Njihovo veliko prijateljstvo je zvanično počelo na vrhuncu Dijegove slave. Kada je 1986. godine Dijego praktično sam osvojio Svjetsko prvenstvo za svoju državu nakon što je proslavio veliki uspjeh sa svojim narodom Maradona se zaputio na Kubu.

Desila se u tom Meksiku i čuvena "božja ruka", sasvim sigurno najčuveniji gol u istoriji fudbala, kada je omaleni Maradona uspio da nadvisi golmana Engleske Pitera Šiltona u skoku i postigne pogodak koji će ne samo donijeti pobjedu na putu ka drugoj tituli šampiona svijeta za Argentince, već će poraziti sve ono protiv čega se Maradona borio.

Poraziće kolonijalnu silu koja je ponizila Argentinu četiri godine ranije kada je svojim razaračima i vojnom silom dobila rat na Malvinskim ostrvima kraj obale Argentine, na koju su van ikakve logike Englezi mislili da imaju pravo.

Poraziće državu koju je vodila Margaret Tačer, kancelarka koja je ukidala sindikate i prava radnika i ostavljala hiljade rudara, radnika i običnih ljudi na ulici u ime prava krupnog kapitala. Političarka koja je uradila sve da uništi tekovine države blagostanja Klementa Etlija i koja je personifikovala sve ono što je Dijego mrzio: kapitalizam, kolonijalizam, amerikanizaciju, privatizaciju...

DIJEGOVE SUZE

"Ridao sam nekontrolisano kada je umro Fidel, nakon smrti oca to je bila najtužnija stvar koja mi se desila u životu", priznao je emotivni Dijego.

Nakon gola koji je argentinskoj sirotinji bio melem na ranu iz 1982. godine kada ih je izgubljeni rat porazio i osiromašio, Dijego Armando Maradona doći će prvi put na Kubu da od Fidela Kastra sluša priče o kubanskoj revoluciji i možda jedinom slavnijem Argentincu od njega Ernestu Če Gevari.

"Ja nisam komunista, ja sam Fidelista i to do smrti", reći će kasnije engleskim novinarima Maradona.

Fidel je bio klasičan Kubanac, pa mu fudbal nije mnogo značio, mnogo više voloo je bejzbol. Ipak, kada su se upoznali Maradona mu je poklonio svoj dres sa brojem 10 i u jednoj Kastrovoj rezidenciji proveo cijeli dan učeći lidera jedne od najvećih revolucija XX vijeka kako da dribla!

Ali njih dvojica se nisu upoznali kao predsjednik i fudbaler, već kao dva prijatelja na ideološki istoj liniji. Kastro je kasnije i sam rekao da je izjutra često zvao Dijega telefonom i da su dugo razgovarali o politici, pogotovo kada je Kuba postala posljednje utočište legendarne "desetke".

PODRŠKA PALESTINI

"U mom srcu, ja sam Palestinac. Ja sam branilac palestinskog naroda, poštujem ih i saosećam sa njima. Podržavam Palestince bez straha", rekao je o situaciji u Palestini.

Nakon što su ga slava i loše društvo otjerali u zavisnost od narkotika dugo se mučio, a kada je 2000. godine došao do samog dna dobio je poziv lično od Kastra da dođe na liječenje i odvikavanje na ostrvo nadomak ozloglašenih Sjedinjenih Američkih Država. Bio je na odvikavanju pune četiri godine, ali je uspio da se oporavi i izgradi veliko prijateljstvo sa svojim “drugim ocem” kako je zvao Kastra. 

"Dijego je moj veliki prijatelj i jako plemenit čovjek. On je svoje prijateljstvo sa Kubom održavao bez ikakve lične koristi", rekao je jednom prilikom Kastro.

Od te 2000. godine pa do svoje smrti dvije decenije kasnije Dijego Maradona je redovno posjećivao Kubu i nekoliko puta su mu kubanski ljekari spasili život, a on se Kubi odužio velikim prijateljstvom sa Fidelom i tetovažama Kastra i Če Gevare koje je ponosno nosio.

Kada je stigao u Havanu 2000. u njegovu čast napravljen je meč Dijegovih prijatelja sa Kube i stranih novinara, a sam Dijego, sa ozbiljnim viškom kilograma i bolestan, igrao je na njemu.

"Njegov menadžer Giljermo Kopola nas je tiho zamolio da ne startujemo na njega kako ga ne bismo ponizili, ali je poniženje bilo naše. Maradona je uprkos svom užasnom stanju iskoristio nevjerovatnu viziju da postigne dva fenomenalna gola. Svaki put kad bi postigao gol Maradona bi slavio kao da je dao gol u Meksiku u svojim slavnim danima ili kao da postiže pogodak za Napoli", ispričao je jedan novinar.

Maradonina ekipa pobijedila je 6:0, a taj momenat je bio još jedan dokaz da je on fudbal igrao isključivo iz ljubavi, a da mu je novac bio nevažan. Zato je završio na hiljadama strana u džepovima hiljada ljudi. Jednostavno Dijego je bio ljevičar i želio je jednakost za sve – ako on vozi ferarija, želio je da svi voze ferarije.

MRZIM AMERIKU, JA SAM VOJNIK VENECUELE I BOLIVIJE!

Svjedoci smo da se još od pobjede u meksičko-američkom ratu 1846. godine kada je nadolazeća sila anektirala Kaliforniju i Meksiko SAD pita o svemu u Latinskoj Americi. Približava se dva vijeka vojnih intervencija, postavljanja marionetskih režima pa i stvaranja "banana država" poput Paname od strane Amerike na tlu odakle je Dijego potekao. A šta je on mislio o tome, rekao je 2007. godine kada je gostovao u emisiji “Halo Prezidente”, nedjeljnom obraćanju tadašnjeg predsjednika Venecuele svom narodu. 

"Mrzim sve što dolazi iz Amerike i to mrzim iz sve snage", iskren je bio u razgovoru sa još jednim svojim prijateljem i državnikom koga je poštovao:

"Sve što Fidel radi i sve što Čaves radi, za mene je najbolje moguće", rekao je tom prilikom.

Ugo Čaves je uspio da dođe na vlast 1999. godine i da za Venecuelu prigrabi naftu koju su strane kompanije otimale. Od novca od nafte povećao je plate u javnom sektoru, izgradio državu i probao da unaprijedi tehnologiju kako bi se velike rezerve teške nafte (nafte koja ima puno sumpora i teška je za preradu) po kojima je Venecuela najbogatija na svijetu mogle iskoristiti.

ŠTA JE MISLIO O ČAVESU

"Ugo mi je ostavio veliko prijateljstvo, ali i ogromnu političku mudrost. Ugo Čaves je promijenio način na koji Latinska Amerika misli. Bili smo zavezani za Sjedinjene Američke Države i on nam je pokazao da možemo da hodamo i sami", rekao je Maradona poslije Čavesove smrti.

To se Americi nije svidjelo pa je svim mogućim pritiscima navalila na malenu državu. Poslije raznih sankcija, blokada (zvuči vam poznato?) na kraju su probali i da sruše Čavesovog naslednika Nikolasa Madura 2017. godine

"Kad Maduro naredi, ja sam spreman kao vojnik za slobodnu Venecuelu da se borim protiv imperijalizma i onih koji hoće da nam uzmu zastave, koje su nešto najsvetije što imamo. Živjela revolucija", rekao je Dijego 2017. godine.

I ovo nije bila samo fraza, jer je Maradona zaista na neki način bio vojnik Venecuele.

"Maradona je pomogao u tajnim operacijama dopremanja hrane u Venecuelu, uprkos američim sankcijama", izjavio je Maduro jednom prilikom i opisao Maradonu kao nekoga ko je posvećen interesima naroda juga i ko je doživotni borac protiv nepravde.

Kada je 25. novembra prošle godine došla vijest o smrti Dijega Armanda Maradone, predsjednik Maduro je izrazio veliku tugu zbog ovog događaja i otkrio da je sa Maradonom razgovarao nekoliko mjeseci pred smrt!

"Ovo je veliki udarac za nas, jedan velikan je otišao, naš vječiti Diego. Razgovarali smo u danima nakon njegovog rođendana i osjećao se veoma tužno zbog pandemije i karantina", rekao je tada Maduro.

Posljednja borba koju je podržao je borba Eva Moralesa da izdrži i da ne posustane nakon državnog udara organizovanog 2019. godine.

"Žao mi je zbog orkestiranog državnog udara u Boliviji. Najviše mi je žao Bolivijaca i Eva Moralesa lično, jer je divna i skromna osoba. Evo, svijet je uz tebe", rekao je tada Dijego.

FUDBAL NA BOŽANSKOJ VISINI

On je dugo bio prijatelj sa Moralesom, a kao i sa ostalim prijateljstvima sa političarima nije to ostavio samo na riječima. Borio se da FIFA skine Boliviji zabranu igranja mečeva na velikim visinama (prestonica La Paz je najviše prestonica na svijetu i stoji na 3.500 metara nadmorske visine), a borba nije bila uzaludna, jer je ta zabrana ukinuta.

Danas, da je sa nama, vjerovatno bi mu bilo drago da vidi da je Žanin Anjez sklonjena sa funkcije i da je od Eva Moralesa podržani Luis Akre na čelu zemlje, iako borba za vlast na svim nivoima i dalje traje.

LJUDSKO ĐUBRE DŽORDŽ BUŠ!

Kao neko ko se formirao kao buntovnik i revolucionar, jedna država koju nikada ni u jednom potezu nije podržao bile su Sjedinjene Američke Države. 

Iako je često i Donalda Trampa nazivao “likom iz crtanog filma, na meti mu je najčešće bio Džordž Buš. Na protestu 2005. godine povodom dolaska Buša u Argentinu nosio je majicu na kojoj je pisalo “Stop Bush”, a pritom je S u BUSH bilo napisano nacističkim svastikama.

"Kao ponosni Argentinac odbacujem prisustvo ljudskog đubreta Džordža Buša u mojoj zemlji", rekao je tada.

Iste te godine pripala mu je čast da na jednom TV stanici intervjuiše Fidela Kastra, a kada se govorilo o Bušu Maradona ga je nazvao “prevarantom” i "terorističkim mafijašem iz Majamija".

SLIKA SA LUKAŠENKOM

Kada je 2018. godine stigao u Bjelorusiju da postane predsjednik Dinamo Bresta sreo se sa Aleksandrom Lukašenkom.

“Imam mnogo uspomena na Fidela Kastra, Čaveza, Madura, Gadafija, a znam i Putina. Sada hoću da se slikam sa Lukašenkom”, rekao je on.

Redovno je bio protiv američkih i zapadnih intervencija, pa je tako 2004. godine viđen na protestu protiv intervencije u Iraku, a kada se krenulo u rušenje pukovnika Muamera Gadafija podržao je libihjski režim zbog svojih “vječnih ljudskih stavova podrške potlačenima”. 

ARGETINSKI GLADIJATOR I SUZE ZA GLADNE

I u rodnoj Argentini se dugo borio i uvijek bio na strani lijevih partija i protiv libertarijanskih režima podržanih od strane SAD. 

Dva dana prije 50. rođendana otišao je na sahranu nekadašnjeg predsjednika Argentine Nestora Kirhnera, sa kojim se samo mjesec dana ranije sastao.

"Bio je gladijator, mnogo toga je naučio od mog idola Če Gevare", rekao je tada.

U novembru 2005. godine nije protestovao samo zato što je Buš došao u Argentinu, već i vrlo svjesno protiv FTAA sporazuma. U Mar Del Plati je došao na kontra-samit na kome su bili redom njegovi prijatelji: Evo Morales, Ugo Čaves...

FTAA sporazum je trebalo da natjera latinoameričke države da u SAD ne izvoze gotove proizvode već sirovine, od kojih bi kasnije američka privreda izvukla ogromne profite. Na veliku Dijegovu radost, od te Bušove mudrosti nije bilo ništa.

BRAZIL PLAKAO ZA DIJEGOM

Često je Dijego posjećivao Brazil, a čak i tamo je bio omiljen. Kada je lijeva vlada u Brazilu pala i na vlast je došao prilično bizarni desničar Žair Bolsonaro odmah se pobunio protiv toga. A poslije Dijegove smrti jedan od prvih koj se oglasio je i čuveni ljevičarski predsjednik Brazila Lula Da Silva.

"Van sportskog rivalstva, on je bio veliki prijatelj Brazila. U životu se sa velikim žarom zalagao za suverenite Latinske Amerike", rekao je Lula.

Njegov najveći protivnik na domaćem terenu sigurno je bio proamerički neoliberalni predsjednik Maurisio Makri koji je bio na vlasti od 2015. do 2019. godine. Njegove "reforme" su bile u suštini tačerističke, sve ono protiv čega se svojom "božjom rukom" Dijego borio na vrhuncu svoje slave i karijere 1986. godine u Meksiku.

"Njegove odluke su uništile živote dvije generacije Argentinaca", rekao je o Makriju kada je novi predsjednik Alberto Fernandez uzeo vlast.

Politika novog predsjednika Argentine mu se mnogo više sviđala, a jedna od posljednjih političkih izjava bila je vezana za njegove mjere u vezi pandemije virusa korona. Do svog posljednjeg dana, Dijego se svim srcem brinuo za siromašne i obesporavljene.

"Vjerujem našem predsjedniku ali sam jako žalostan kada vidim djecu koja nemaju ništa da jedu. Znam ja vrlo dobro kako je biti gladan, znam kako je kada danima nemate ništa da jedete. Moja želja je da Argentinci budu srećni, da imaju posao i hranu na stolu svakog dana", rekao je u jednoj od posljednjih izjava.

Prije tačno godinu dana na nebo je otišla najsjajnija zvijezda koju smo gledali na zelenom terenu. I nemojte da sumnjate u jedno. Biće crvena.

Biće crvena kao krv svih potlačenih, biće crvena kao simbol svega za šta se borio i kao ono čega se plaše oni koje je mrzio. 

Ad10s.

Pročitajte i ovo:

Tagovi

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Kolumna - Nebojša Šatara

Navijači

MONDO Tim kola

FK BORAC

RK BORAC