• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Ovo je 7 najjačih utisaka koje nosim iz Katara: Razlika između Srba i Hrvata, ludi Argentinci i velika zabluda

Autor Haris Krhalić

Poslije tri nedjelje na Svjetskom prvenstvu u Kataru, ovo su najjači utisci koji su na mene ostavili ljudi, fudbaleri, treneri, navijači, ali i sam grad Doha. /od reportera MONDA Milutina Vujičića iz Katara/

 Utisci novinara Monda iz Katara Izvor: MONDO/Milutin Vujičić/MN Press

Od polaska na Svjetsko prvenstvo u Kataru znao sam da moj boravak direktno zavisi od rezultata fudbalske reprezentacije Srbije, ali sam hrabro i pomalo previše samouvjereno uz osmijeh odgovarao svima: "Ostajem u Kataru dok su tamo naši...znači do finala".

Ispostaviće se, nisam bio ni blizu (bolje da ne kažem koga sam prognozirao kao drugog finalistu), ali sam se u Dohi zadržao čak i duže od "orlova" i tako za skoro tri nedjelje u "zimskoj prestonici fudbala" pokupio tonu utisaka, za cijeli život. Da su više nego intenzivni shvatio sam tek po slijetanju u Beograd, bukvalno hladne glave, gdje me je sačekala temperatura niža za 25 stepeni Celzijusa u odnosu na Dohu, a "flešbekovi" na sjajno iskustvo su se vraćali dok sam sjajne utakmice četvrtfinala Mundijala gledao na TV-u.

Fudbal je naravno utisak broj jedan i još mi se dešava da zapjevam zarazne navijačke pjesme Argentine koje sam slušao na stadionima i u metrou, međutim tu su i brojni zanimljivi ljudi koje sam upoznao u Kataru, a onda i kultura koja mi nije bila naročito bliska. Zbog toga je bilo teško izdvojiti i sedam najjačih utisaka sa Svjetskog prvenstva, ali hajde da pokušamo...

PIKSI NIJE BIO PIKSI, A SRBIJA OSTADE SRBIJA

Izvor: MN Press/Ivica Veselinov

Da navike nije moguće promijeniti preko noći pokazala je reprezentacija Srbije koja je u Kataru imala "deža vi" na Rusiju, Južnu Afriku, Njemačku… Opet nešto nije funkcionisalo u našem timu i zbog toga ni u četvrtom pokušaju u 21. vijeku nismo prošli grupnu fazu. Uz vrlo slabe partije i nismo zaslužili više, dok je zbog toga prve kritike zaslužio i Dragan Stojković, koji je usljed velikog pritiska izgledao i zvučao kao drugi čovjek. Doduše, to je i sam priznao po povratku u Beograd: "To u Kataru nisam bio ja", rekao je Piksi i pojasnio da je to zbog povreda koje su ga brinule, a koje je pokušao da prećuti kako ne bi "alarmirao" protivnike.

Nervozno je vodio utakmice, bacao sako i "gasio" se i na po 15-20 minuta protiv Švajcarske i Kameruna, kada nije bilo nikakve reakcije sa klupe, dok je na konferencijama za medije kao nikada protivriječio sebi. Ispostavilo se da je pokušavao da igra sa povrijeđenim igračima zbog kvaliteta koji imaju, zaboravljajući one zdrave na klupi.

MESI JE VIŠE OD BOŽANSTVA

Izvor: Profimedia

Bilo mi je jasno već poslije prve utakmice Argentine na Svjetskom prvenstvu, ali su mi bile potrebne još tri da se do kraja uvjerim u to koliko "gaučosi" obožavaju Mesija. U razgovoru sa njima, čuo sam da je veći i od Maradone, i to od onih koji su u tom trenutku nosili Dijegov dres, a posebno ludilo nastajalo je na stadionima kada bi Mesi izveo dobar potez. Ili loš, i to je bilo dovoljno da sve eksplodira i da se čuje njegovo ime.

I poslije promašenog penala protiv Poljske, navijači su ustali sa svojih mjesta i počeli da se klanjaju najvećem igraču svih vremena, uzvikujući jednoglasno "Mesi, Mesi...". Sa takvim igračima i sam Mesi igra, sve će dati da dođe do toliko željenog pehara Svjetskog prvenstva, koji kao da je u ovim trenucima važniji njemu - nego samoj Argentini. Sanjaju treći pehar na Mundijalima i samim tim i kompletiranje Mesijevog sna, odnosno osvajanje jedinog pehara koji mu nedostaje. Neki kažu samo za riznicu, drugi da bi bio najveći... Kako nije kad mu se klanjaju i kad promaši penal?

DOHA JE MNOGO VEĆA NEGO ŠTO SE ČINI

Izvor: Profimedia

Uoči polaska na Svjetsko prvenstvo u Kataru i predznanja da se "sve igra u jednom gradu", djelovalo je da će organizacija biti prelaka i da neće biti dana u kome neću posjetiti dvije utakmice (FIFA ne dozvoljava više). Ispostaviće se, za cijelu grupnu fazu to sam uspio samo jednom (Srbija - Kamerun i Brazil - Švajcarska) i skoro sam ispustio dušu na nos tog dana, pošto je sve daleko komplikovanije nego što se čini iz daleka. Doha je daleko veća nego što izgleda i zapravo se ne igra samo u njoj nego i Lusailu, Al Koru, Al Rajanu i Al Vakri, a gužve vas svuda čekaju jer su brojne ulice zatvorene na dan meča.

Stadioni djeluju pristupačno, ali "horor" obično počinje kada se izađe iz metroa, a hiljade ljudi krene u istom pravcu i pokušava da pronađe ulaz, od čini se stotine onih na raspolaganju, dok vas čeka isto toliko kontrola... Primjera radi, samo na utakmicu između Japana i Hrvatske "otišlo" mi je punih osam sati.

STADIONI SU UMJETNOST

Izvor: YouTube/screenshot/Qatar2022

Kada se završi košmar zvani putovanje, dobra vijest je što vas čekaju velelepni stadioni. Svih osam je izgrađeno za potrebe Svjetskog prvenstva, a bez ikakve sumnje najspektakularniji je "Lusail" koji je nikao u "gradu duhova". Za stadion na kome će se igrati finale Mundijala ne zna se da li bolje izgleda spolja ili unutra, a šteta je što će se nakon posjete od 90.000 - kapacitet smanjiti. S obzirom da nema potrebe da Katar ima toliko veliki stadion, zadovoljiće se za tribinama koje primaju svega 40.000 ljudi, nakon čega sigurno neće biti toliki impresivan.

Uz njega, najveći utisak ostavio je "Al Bajt", napravljen u stilu beduinskog šatora, dok je sigurno najviše pažnje privukao stadion od kontejnera koji će biti rasformiran i prebačen na drugu lokaciju. Znamo da to neće biti "Kosovo".

GDE JE METRO? EVO GA...


Hiljade i hiljade volontera pomagalo je organizaciju Svjetskog prvenstva u Kataru, od onih sa vrlo odgovornim zadacima, pa sve do onih čiji je zadatak bio samo da drže strelicu koja pokazuje u pravcu metroa. Često se dešavalo da mnogi od njih i ne govore engleski, ali je u međuvremenu sve "zategnuto" i sve je postalo daleko opuštenije, tako da su lajtmotiv Mundijala u jednom trenutku postali i volonteri koji su rado pjevali na ulicama.

Od dosadne mantre koju su ponavljali kao papagaji ("Metro? This Way") napravili su odličnu zabavu, pošto su neki od njih, makar oni kreativniji, uspjeli da postanu i zvijezde društvenih mreža. Smišljali su originalne pjesme na temu ulaska u metro i privukli su veliku pažnju navijača, pa dok bi trajao performans - znalo je i desetine telefona da bude upereno u njih. A do samo nekoliko dana prije toga, niko ih nije primjećivao. Štaviše, čak su i navijači počeli da se "peckaju" među sobom, pa su poraženim reprezentacijama skandirali "Airport? This Way" (Aerodrom? Krenite ovuda...).

SVAKA ČAST ARGENTINCIMA, ALI NISU NAJLUĐI


"Muchachos, ahora nos volvimos a ilusionar... Quiero ganar la tercera, quiero ser campeón mundial!", orilo se svuda na ulicama, stadionima i u metroima kada igra Argentina, međutim titulu najluđih navijača ipak "otima" Maroko. Nisu došli u tolikom broju kao Južnoamerikanci, međutim nevjerovatno su bučni i jesu u školi svi naučili da zvižde? Prave zaglušujuću buku kada protivnik ima loptu (što je u većem dijelu utakmice), pjesme koje pjevaju nisu toliko za "naše uho", a uvijek se kreću u malo većem društvu sa instrumentima, spremni da proslave uspjeh svoje reprezentacije.

Takođe, samo pred njihovu utakmicu sa Španijom sam vidio da je nastala gužva sa policijom, pošto je više hiljada njih došlo ispred stadiona bez ulaznice. Navodno, za utakmicu sa Portugalom su probili i barikadu... Za razliku od njih, navijači iz Evrope su uglavnom bili tihi i ne čudi što su ih na svakoj utakmici "mijenjali botovi" u dresovima njihove reprezentacije.

RAZLIKA IZMEĐU SRBIJE I HRVATSKE...

Izvor: MN PRESS

Ne tako mali broj navijača reprezentacije Srbije zapitao se "zašto mi ne možemo kao Hrvati do polufinala Svjetskog prvenstva", za šta postoji sasvim logičan odgovor u kvalitetu (bolje je da se priča zašto ne možemo kao Maroko), dok su i navike dva državna tima sasvim drugačija. Dok se u taboru Srbije pričalo o skandalu koji nije postojao i čime je narušena atmosfera, Hrvati su sasvim mirno proveli skoro mjesec dana zajedno. Nije bilo nikakve euforije, poslije pobjede nad Japanom jedva i da se slavilo, dok je "vatrene" u miks-zoni dočekalo više srpskih izvještača, nego hrvatskih...

Odgovarali su sa manje floskula od srpskih fudbalera i čini se da imaju "originalnije" mišljenje o utakmici, dok smo ubrzo saznali da kod njih uglavnom govore manje poznati igrači. Najveći, poput Modrića, Brozovića, Perišića ili Kovačića, zapravo nikada ne staju pred novinarima, što kod nas nije bilo slučaj tako da su na kraju govorili i oni koje ređe viđamo poput Vlahovića ili SMS-a.

Možda će vas zanimati

Komentari 0

Komentar je uspješno poslat.

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Kolumna - Nebojša Šatara

Navijači

MONDO Tim kola

FK BORAC

RK BORAC