U martu 1996. godine, sve je bilo spremno za dolazak slavnog Milvola, koji je u Banjaluci trebalo da odmjeri snage sa reprezentacijom Republike Srpske. Međutim, u klubu iz jugoistočnog Londona odlučili su da se tek nekoliko dana prije utakmice "naprave Englezi"...
Tek nekoliko dana po pariškom potvrđivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini, Banjaluka je svjedočila kultnoj fudbalskoj utakmici – finalnom okršaju drugog Kupa Republike Srpske između banjalučkog Borca i Rudar Prijedora.
"Tamo gdje su donedavno pričale puške, sada govori lopta" – bili su komentari inostranih novinara koji su u svojim medijima objavljivali fotografije i kadrove sa utakmice koja je privukla oko 15.000 navijača.
Vođeni time, i svim sportskim motivima, tadašnji čelnici Fudbalskog saveza Republike Srpske, predvođeni predsjednikom Brankom Lazarevićem i generalnim sekretarom Rodoljubom Petkovićem, uložili su maksimalan napor da najveći grad Republike Srpske bude domaćin još jednog spektakla.
U vrijeme kad se smjenjuju zima i proljeće, Banjaluka je trebalo da ugosti, ni manje ni više, nego – slavni engleski Milvol, koji se te 1996. godine takmičio u Prvoj diviziji (sada Čempionšip)!
Baš tako, trebalo je da dođu – ali su stanovnici Banjaluke na kraju ostali uskraćeni za gostovanje ekipe koja je te sezone nastupala u istom rangu zajedno sa Lesterom, Stoukom, Birmingemom, Votfordom...
Tadašnji direktor Londonskog maratona je preko prijatelja u Beogradu predložio da se u Banjaluci organizuje atletska "Trka mira".
Međutim, iz prestonice Srbije stigla je opaska da bi bilo bolje da se gradu na obalama Vrbasa priušti jedan fudbalski spektakl – pa je tako izbor pao na "Lavove" iz jugoistočnog Londona.
Fudbalski savez Republike Srpske prihvatio je zahtjev engleskog kluba da se ova prijateljska utakmica na banjalučkom Gradskom stadionu odigra u utorak, 5. marta 1996. godine.
Bio je to termin koji je odgovara Englezima, s obzirom na to da su se utakmice Prve engleske divizije (u najvećoj mjeri kao i do sada) igrale vikendom.
Želja Milvola bila je da se sav prihod od prikupljenih ulaznica preusmjeri prema fondu za pomoć djeci koja su tokom rata ostala bez jednog ili oba roditelja.
Iza dolaska Milvola u Banjaluku stajala je kompanija "First Artist Corporation", koja je na sebe preuzela organizaciju gostovanja u Banjaluci, a jedina dilema glasila je – da li će se engleskom klubu na terenu suprotstaviti banjalučki Borac, koji je u toj godini obilježavao 70 godina postojanja, ili reprezentacija Republike Srpske?
Na kraju je Odbor za hitna pitanja FS RS odlučio da je, u mjesecima nakon ratnih dejstava, bilo strateški bitno da se evropskoj i svjetskoj fudbalskoj javnosti predstavi – reprezentacija Republike Srpske, na čijoj klupi bi tada sjedili selektor Rade Vasiljević, tada komandant dobojske Sloge, i pomoćni trener Momčilo "Bobi" Spasojević, koji je u to vrijeme bio zaposlenik kluba iz Platonove ulice.
Polovinom februara 1996. godine, na adresu Fudbalskog saveza Republike Srpske stigao je dopis već gore pomenute kompanije, kojim je praktično potvrđen dolazak engleskog prvoligaša u Banjaluku.
"U vezi sa razgovorom sa gospodinom Džonom Smitom, potvrđujemo da je Milvol vrlo zainteresovan da odigra meč u Banjaluci. Milvol je klub visokog profila, a takmiči se u Prvoj diviziji. Klub ima veliki broj odanih navijača, a djeluje u jugoistočnom dijelu Londona.
Njegova posjeta biće popraćena medijskom pažnjom u lokalnim i državnim sredstvima informisanja, a tako bi trebalo da bude i kod nas.
Za nas bi bilo povoljno ako biste mogli da isposlujete dogovor sa nacionalnom kompanijom (JAT) i sa hotelom, kako bismo dobili popust za 26 lica.
Molimo da nam se dostavi garancija za bezbjednost naše ekspedicije", pisalo je tada u dopisu na koji je FS RS promptno reagovao.
Jugoslovenski avio-transport (JAT) je nakon dogovora sa Savezom pristao da Milvolu po nižoj tarifi naplati let do Banjaluke – ali je na kraju bilo dogovoreno da se utakmica umjesto petog, odigra 12. marta.
I to je, kao u planetarno poznatom kvizu, bio konačan odgovor Engleza, koji su FS RS i Organizacioni odbor, na čelu sa tadašnjim predsjednikom Vlade Republike Srpske Rajkom Kasagićem, informisali o planu aktivnosti tokom boravka u Banjaluci.
Milvol je faksom potvrdio dolazak 11. marta, dan prije utakmice, a istog dana bila bi održana i konferencija za novinare.
Sutradan, planirano je da predstavnici kluba posjete Dom za djecu bez roditeljskog staranja "Rada Vranješević", Klinički centar Republike Srpske i pripadnike britanskih snaga u sastavu IFOR-a, a kući u London bi se krenulo 13. marta.
Selektorski dvojac Vasiljević – Spasojević užurbano je radio na sklapanju tima koji bi se suprotstavio Englezima.
Tako su se na spisku našli igrači koji su tad nastupali za klubove iz Srbije poput Vinka Marinovića (Crvena zvezda), Darka Ljubojevića (Budućnost Valjevo), Srđana Pecelja (Crvena zvezda), Predraga Pažina (Partizan), Đorđa Inđića (Zemun)... kao i oni koji su u to vrijeme branili boje ekipa-učesnica prvenstva Republike Srpske.
Predvodili su ih Nikola Čobanović (Rudar Prijedor), Vlado Jagodić, Milorad Bilbija, Aleksandar Petreš, Predrag Trnić (Borac), Dragan Spaić (Leotar), Zoran Majstorović i Aleksandar Škrba (Boksit)...
Predrag Erak, koji je tad nastupao za atinski Apolon, izrazio je žaljenje što nije mogao da se odazove pozivu s obzirom na to da je njegov klub 13. marta igrao polufinale grčkog Kupa protiv PAOK-a, a od 6. marta, šest dana prije utakmice, tandem selektora Republike Srpske boravio je u Beogradu, kako bi na licu mjesta mogao da se uvjeri koji od "pečalbara" mogu da dođu u Banjaluku i zaduže dres Republike Srpske.
Za to vrijeme, i u Banjaluci se aktivno radilo.
Danima pred dolazak Milvola, Gradski stadion je "šminkan" i dotjerivan, a četiri-pet dana prije utakmice u prodaju su puštene i ulaznice (spletom okolnosti, jedna je u vlasništvu i potpisnika ovih redova) po cijeni od pet dinara, koji je u to vrijeme bio zvanična valuta u Republici Srpskoj.
A onda je 8. marta 1996. godine sve palo u vodu – četiri dana prije utakmice, engleski klub je javio da ipak NEĆE biti u prilici da stigne u Banjaluku i predstavi se ovdašnjoj fudbalskoj publici!
"Sve je bilo spremno za njihov dolazak, sve su pojedinosti bile dogovorene, nestrpljivo se čekalo da dođe dan odigravanja utakmice i da se Banjaluci priredi sjajan fudbalski meč", rekao je za MONDO tadašnji gensek FS RS Rodoljub Petković.
Prema nekim informacijama, sponzor koji je Milvolu trebalo da plati put do Banjaluke NIJE dao zeleno svjetlo da sa ekipom putuje veći broj novinara jer je radilo o jednoj informativnoj agenciji koja je željela za sebe da zadrži eksluzivnost izvještavanja sa puta i boravka u Republici Srpskoj.
Milvol je, prema istim pričama, odbio prijedlog da putuje bez pratnje tridesetak predstavnika "sedme sile", međutim javna je tajna da je istina, izgledno, sasvim drugačija.
Prema drugoj verziji, jedan od članova britanskog mirovnog tima savjetovao je delegaciji Milvola da u mjesecima odmah nakon ratnih dejstava "nije pametno dolaziti među Srbe", s obzirom na, kako im je predstavljeno, "poslijeratni antagonizam naroda u Republici Srpskoj prema onima sa engleskog govornog područja".
A da je, ipak, neko "odozgo" upleo prste u odigravanje utakmice, u velikoj mjeri je potvrdio i sam Petković u izjavi za naš portal.
"Znate kako, bili smo svi vođeni sportskim motivima, željeli smo da jedan takav klub ugostimo jer svjedoci smo da ni kasnije nijedan tim iz Engleske nije dolazio u Banjaluku. Međutim, tada se umnogome pokazalo i dokazalo da je politika jednostavno duboko bila ukorijenjena u sport i koliko god smo se mi trudili sa sportske strane da organizujemo jedan takav spektakl, nekome to nije odgovaralo."
Kontakti su se potom izgubili – niti se Milvol više javljao, niti je Fudbalski savez Republike Srpske potezao to pitanje, pa je tako bespovratno izgubljena prilika da Banjaluka ugosti klub koji je u svojim redovima u to vrijeme imao nekoliko asova koji su kasnije napravili više nego živopisne karijere.
Prednjačio je defanzivac Kit Stivens, koji je cijelu karijeru, od 1980. do 1999. godine, posvetio Milvolu. U dresu "lavova" odigrao je ukupno 557 utakmica, što ga je svrstalo na drugo mjesto klupske vječne liste, odmah iza Berija Kičenera (596).
Tu je bio i Ben Tačer, kasniji reprezentativac Velsa i član Totenhema, Lestera i Mančester sitija, a koji je u toj sezoni kad je Milvol trebalo da dođe u Banjaluku bio proglašen za najboljeg igrača ekipe.
Izdvajali su se i čuvar mreže i već tad reprezentativac SAD Kejsi Keler, koji je nakon ispadanja iz Prve divizije 1996. godine otišao u Lester, a potom su se nizali Rajo Valjekano, Totenhem, Borusija Menhengladbah, Fulam... ali i štoper iz Australije i kasniji dugogodišnji reprezentativac te zemlje Lukas Nil, koji je po odlasku iz Milvola zaigrao za Blekburn, Vest Hem, Everton, Galatasaraj...
A u danima do nikad ostvarenog dolaska u Banjaluku kao trener ih je predvodio Mik Mekarti, koji je nakon četiri godine na klupi Milvola odlučio da preuzme komandu nad reprezentacijom Irske, koju je 2002. godine odveo u osminu finala na Svjetskom prvenstvu u Japanu i Južnoj Koreji.
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!