Proslavljeni prvotimac FK Borac vratio se "za stalno" u Banjaluku – grad u kojem je proveo najljepše igračke godine!
Najbolje igračke dane Božur Matejić, proslavljeni vezista rođen u Prokuplju 1963. godine, proveo je u banjalučkom Borcu.
Crveno-plavi dres sa "osmicom" na leđima bio je u njegovom vlasništvu od 1984. do 1990. godine, a kada je nakon šestogodišnjeg mandata u voljenom klubu napustio grad na Vrbasu – tek povremeno mu se vraćao.
Dešavalo se to, uglavnom, prilikom obilježavanja značajnih klupskih jubileja u kojima je i sam učestvovao, a na tribinama Gradskog stadiona našao se i prošlog ljeta, kada je na poziv Borca došao da pogleda revanš meč kvalifikacija za Konferencijsku ligu protiv bečke Austrije.
Nedavno je stigao ponovo – ali da ostane! Nakon što je unazad godinama boravio u Beogradu, 60-godišnji Matejić odlučio je da ubuduće živi i radi u gradu koji ga je proslavio.
Obavljaće poslove u Odjeljenju za sport u SC Borik, a u razgovoru za MONDO, Matejić nije krio uzbuđenje zbog povratka u Banjaluku.
"Vratio sam se u Banjaluku zato što volim ovaj grad, volim Borac. Ljudi su mi izašli u susret u dvorani Borik, čovjek mora da radi nešto kako bi mogao da živi. Drago mi je zbog povatka, puno mi je srce zbog toga. Već sam pogledao i par utakmica Borca, radujem se što je prvi na tabeli i blizu finala Kupa i nadam se da će ove godine da osvoji i duplu krunu", rekao je Matejić na početku razgovora za naš portal.
Dvorana Borik je nekada bila mjesto gdje je oduševljavao navijače majstorijama na turniru u malom fudbalu. Sada se vratio u banjalučki hram sporta, ali u potpuno drugoj ulozi.
"Dvorana Borik je jedna institucija, koliko je tu prošlo sportista, legendi u svim sportovima – od košarkaša, boksera, rukometaša... Izašli su mi u susret i ja ću se truditi da to povjerenje maksimalno opravdam. Zaslužili su da dam sto posto sebe, a i ja sam zaslužio pošto sam u Boriku praktično od prvog dana kad sam došao u Banjaluku. Bili su turniri u malom fudbalu, igralo je mnogo ekipa, oko 400, tri puta sam bio najbolji igrač, to ljudi znaju."
Iako je, kako i sam naglašava, tri puta bio proglašavan za MVP-ja kultnog turnira, do ekipnog trofeja u Boriku nikad nije uspio da dođe...
"Vjerovatno zbog toga jer nisam igrao za najjaču ekipu (smijeh). Igrao sam za kasarnu, pa potom za Jugoprogres, jedne godine sam igrao sa Šusterima. Tu su bili klinci puno mlađi od mene, zvali me, ispali smo u polufinalu, ali tad je važilo da igrač koji ispadne u polufinalu može da igra finale."
S obzirom na to da je nastupao za ekipu kasarne, na utakmice u Borik dolazio je, kao i saigrači, u vojničkoj uniformi.
"Ja sam služio i vojsku u Banjaluci, sve me veže za Banjaluku. Služio sam u kasarni 'Mladen Stojanović', čak sam došao sedam dana ranije da dođem zbog turnira, a bio sam vojnik u kasarni 'Petar Drapšin'. Imali smo tada dobru ekipu, ali svi smo bili vojnici. Bio je tu Đurasović iz Veleža, Stjepan Deverić iz Dinama i Hajduka, Krasnići iz Prištine... Mnogo dobra ekipa! Nismo uspjeli da osvojimo prvo mjesto, ali sam bio igrač turnira."
Kako smo rekli u uvodu, Matejić je rođen 1963. godine u Prokuplju, ali se u rodnom gradu nije dugo zadržao.
Vrlo brzo se sa porodicom preselio u Beograd, u kojem je otac dobio zaposlenje, a Božur se sa nepunih osam godina uputio ka crveno-bijeloj strani Topčiderskog brda, gdje je i počeo druženje sa fudbalskom loptom.
"Imao sam sedam godina i nešto kad sam došao u Zvezdu, prošao sam cijelu omladinsku školu. U to vrijeme proći Zvezdinu školu... Ne mogu ni svi da igraju za prvi tim Crvene zvezde, to je jasno. Prošao sam cijelu školu, oni su htjeli da me daju na kaljenje u Obilić, tad je bio u Srpskoj ligi, ali ja sam to odbio. Iz te moje generacije profesionalne ugovore potpisali su Milojević, Maravić, Stojanović... iz zlatne generacije Crvene zvezde, postali su kasnije evropski i svjetski prvaci. Ja sam otišao u Palilulac, poslije toga u Rad, a poslije toga dolazi najljepši dio moje karijere, dolaskom u Banjaluku 1984. godine."
Paralelno sa nastupima za Zvezdine omladince, nastala je i kultna fotografija sa legendarnim prvotimcem Beograđana Dušanom Savićem, u septembru 1978. godine, poslije revanš utakmice prvog kola Kupa UEFA protiv berlinskog Dinama.
U Berlinu je tadašnja generacija Crvene zvezde poražena sa 5:2, u revanšu na Marakani je trijumfovala 4:1 i zbog više pogodaka u gostima se plasirala dalje, a Saviću se u slavlju na terenu pridružio tada 14-godišnji Božur!
"Ja sam skupljao lopte, to je bila čast skupljati lopte a kamoli nešto drugo. Po meni, to je najbolja generacija Crvene zvezde u istoriji – Vladimir Petrović Pižon, Dušan Savić, Zoran Filipović, Dušan Šestić, Cvijetin Blagojević... Za mene je Vladimir Petrović – Pižon najbolji igrač Crvene zvezde svih vremena. Jedan veliki znalac i bio mi je idol. Duletu Saviću kao legendarnom centarforu tad nije bilo ravnog u Jugoslaviji. Eto, ona slika je izašla na naslovnici Tempa, jedan vrhunski list. Nažalost, ugašen je danas, sve što valja je ugašeno, pa i taj Tempo koji su ljudi kupovali i dan-danas čuvaju u kući. Ako ne kupiš rano ujutru, nema više primjeraka, nestalo..."
Uskoro će pune četiri decenije kako je stigao u Borac, koji je tada formirao ekipu koja će u narednim godinama ostvariti najveći klupski uspjeh – osvojiti Kup maršala Tita 1988. godine, pobjedom na stadionu JNA baš protiv Crvene zvezde!
"Ekipa se, što se kaže, okupila sa svih strana. Nenad Popović i ja smo došli iz Beograda, Amir Durgutović iz Gradačca, Suljo Beširević iz Ljubljane, Senad Lupić iz Dervente, Damir Špica, Zvonko Lipovac i Mario Mataja iz BSK-a, Milorad Bilbija iz Sanskog Mosta... Poslije je tu došao nažalost pokojni Slobodan Karalić. Eto, već sam nabrojao 11 (smijeh). Ta ekipa je pet godina igrala zajedno. Svi smo došli kao anonimusi, Borac je bio bez para, bez ičega, ali smo kao ekipa napravili najveći uspjeh Borca u istoriji, osvajanjem Kupa Jugoslavije, a uveli smo i klub u Prvu ligu tada velike Jugoslavije."
Sudbina je htjela da do trofeja u jugoslovenskom kup-takmičenju dođe protiv kluba u kojem nije dobio pravu priliku...
"Tako se, eto, poklopilo. Jedan moj prijatelj iz Banjaluke je tad napisao: 'Ode iz Beograda u Banjaluku, dođe u Beograd i uzme Kup Crvenoj zvezdi.' Tako se namjestilo, meni je bilo drago prvo zbog Borca, Crvena zvezda je već bila moja prošlost. Ostaje malo žal što nisam dobio priliku tamo, kasnije je to bila jedna sjajna ekipa, ali nisam se nikad bojao konkurencije. Stojković, Prosinečki, Savićević... ali eto, odužio sam se Crvenoj zvezdi na neki način sa Borcem."
Tokom šestogodišnjeg boravka u Borcu, sarađivao je sa nekoliko trenera. Svaki od njih na Božura je ostavio poseban utisak.
"Svaki trener ima svoj sistem rada i svako gleda igrača na neki svoj način. Husnija Fazlić, legendarni trener koji je nažalost preminuo, uspio je da skocka tu našu ekipu, istu ekipu je naslijedi Josip Kuže koji je opet unio nešto svoje, u smislu da sa njim na kraju uđemo u Prvu ligu 1989. godine. Stanko Poklepović – Špaco je isto bio izuzetan trener, radan strateg, pošten... Izuzetni su to treneri, a moram da spomenem i Đorđa Geruma koji me je doveo, koji je vjerovao u nas čim nas je doveo u Banjaluku."
Samo par mjeseci nakon što su otpjevani stihovi "Procvjetala bijela lala, uzeli smo Kup maršala" – uslijedio je šokantan poraz. Na startu kvalifikacija za Kup na bh. nivou, crveno-plave je iz daljeg takmičenja eliminisao Guber iz Srebrenice!
"Uvijek je lakše nešto osvojiti nego odbraniti. U Kupu su uvijek moguća iznenađenja, vjerovatno smo se malo i opustili, slavlje nas je ponijelo, pobijediti Zvezdu u Beogradu sa Stojkovićem, Binićem, Prosinečkim... "
Da li se vjerovalo u trijumf nad takvim asovima?
"Nije nam bilo ni na kraj pameti. Mi smo, iskreno, otišli kao drugoligaši, ja sam se iskreno bojao da ne izgubimo nekom velikom razlikom, da se ne osramotimo. Međutim, kako je počelo, kako je sve to teklo, mi smo vidjeli da tu možemo nešto da napravimo i na kraju se to i ostvarilo."
Poslije šest godina, razdužio je opremu Borca i uputio se u Španiju, obukavši dres Kasteljona, učesnika Primere.
"Osvojili smo Kup, ušli u Prvu ligu, više se nije moglo. Otišao sam tada, ali sam uvijek razmišljao da ću se nekad vratiti u Banjaluku kao što se i obistinilo."
A već u prvom kolu po dolasku na Pirineje – ispunjenje snova! Klub koji je godinama unazad tavorio u Segundi na premijeri je gostovao na kultnom madridskom "Santjago Bernabeuu"!
Matejić se našao u startnoj postavi Kasteljona, a na drugoj strani sve sami asovi – Francisko Bujo, Fernando Jero, Emilio Butragenjo, Manuel Sančis, George Hadži...
"Izgubili smo 1:0, 90.000 gledalaca, imam i snimak te utakmice na CD-u. Osjećaj je bio fenomenalan, doći iz malog mjesta, prosto ne možeš da vjeruješ da igraš na stadionu Reala, protiv takvog kluba! Iz 'malog' Borca otići, ali eto, i to sam doživio. Zaista lijepi utisci."
Na kraju te sezone, Kasteljon je kao pretposljednji (8-12-18) ispao iz lige. Ostali su Matejić i saigrači "kratki" za bod u borbi za baraž za opstanak, a najbolniji poraz u sezoni upisali su na drugom kultnom stadionu u Španiji.
Sjajna generacija Barselone je na Nou Kampu deklasirala Kasteljon, a Hristo Stoičkov, najbolji fudbaler kojeg je Bugarska ikad imala, ostvario je het-trik.
"Sto hiljada ljudi je tad bilo na tribinama! Izgubili smo 6:0, pokojni Johan Krojf je tad bio trener Barselone, na golu Zubizareta, u timu Stoičkov, Salinas, Kuman pozadi, Laudrup... Fenomenalna ekipa Barselone! Tu smo se malo i obrukali, ali Barselona je u to vrijeme zaista bila jaka i moćna."
Bila mu je to jedina sezona van granice bivše Jugoslavije. Po odlasku iz Španije, odigrao je Božur Matejić još samo jednu sezonu kao profesionalni fudbaler.
"Imao sam raznih ponuda u staroj Jugoslaviji, međutim htio sam da se skrasim kod kuće. Malu pauzu sam imao zbog sertifikata iz Španije i na kraju sam otišao u Zemun, Prva liga je bila još uvijek. I onda poslije Zemuna, nažalost poznata dešavanja u Jugoslaviji, još sam kratko igrao amaterski."
Legendarni as crveno-plavih se vratio u Banjaluku – da ostane! Božur Matejić za MONDO: Volim ovaj grad, volim Borac!
Sa Borcem je osvojio Kup, izborio četvrti klupski plasman u jugo-elitu, nastupao u jednoj od liga petice... Postoji li nešto za čim žali?
"Žalim jedino što nisam dobio priliku u Crvenoj zvezdi. Jednom prilikom me je Dragan Džajić pitao, iskreno, poslije osvajanja Kupa 'Božure, tvoje mišljenje – da li imaš mjesto u ovoj Crvenoj zvezdi?' Rekao sam da bih se iskreno teško snašao, ali da sam dobio priliku kao mnogi što su dobili, možda bih je iskoristio."
Po završetku igračke karijere, radio je jedno vrijeme u fudbalu, pokrenuvši u Borči jednu od prvih privatnih škola u Srbiji.
"Bilo je dosta polaznika, oko 300 klinaca, o tome su i novine pisale, 'Božurovi pjetlići'. Sa tom djecom treba imati volju da se radi, vodio sam ih i u Mađarsku, i na Zlatibor klince od sedam godina, to je ipak velika obaveza, i od strane roditelja da prihvate to. Međutim, bilo je kasnije nekorektno. Kada su vidjeli masovnost, da je tu mnogo para, ja dignem sidro i odustanem. Vidio sam šta rade sa tom djecom, da mešetare, menadžeri obećavaju kule i gradove. A sa djecom je milina raditi jer im treba pokazati najosnovnije. Ja sam bio taj, ali eto tako se završilo i udaljio sam se."
Nakon neslavnog rastanka sa vlastitom školom fudbala, Božur Matejić je uplovio u neke druge vode.
Radio je u nabavnoj službi pri Radio-televiziji Srbije, dugo je bio zaposlen u jednoj pekari u srpskoj prestonici... Da li se tad razočarao u fudbal kojem je toliko dao?
"Razočarao sam se kad sam vidio i ko sve radi u tom fudbalu. Ja sam upisao Višu trenersku školu pri DIF-u Beogradu, kod pokojnog Veljka Aleksića, vrhunskog pedagoga i magistra. Međutim, doći iz prve španske lige, ići ponovo u školu od prvog razreda osnovne bukvalno... Bilo je dosta kandidata, mene su zvali da budem demonstrator u Lepenskom Viru. Šta znači demonstrator? Treba da pokažeš sa loptom zašto je unutrašnja, zašto spoljna, svaku vježbu sa loptom moraš ti da pokažeš. A ja da učim ponovo anatomiju, nije mi padalo na pamet. U Engleskoj, premijerligaški igrač, istog trenutka čim završi karijeru, on je menadžer, to je normalno. A nije normalno da ja idem sedam-osam godina u školu da polažem, meni je to glupost. Nije me nikad privlačila trenerska klupa, i ne žalim. Više mogu ovako da posavjetujem, da kažem i nikad nisam pogriješio u odabiru igrača. Gledam i kažem 'Ova osmica, biće nešto od njega', uvijek sam pogodio."
Klub kojem je dao najbolje fudbalske godine danas je lider Premijer lige BiH, sa dobrim šansama da osvoji treći titulu bh. šampiona u klupskoj istoriji. Jedna stvar mu, međutim, smeta...
"Meni je puno srce kad vidim da je Borac prvi na tabeli, davno je trebalo da bude prvi. Međutim, brine me ova slaba posjećenost na stadionu, ne znam šta je razlog, a gdje ćete više od prvog mjesta u Bosni i Hercegovini i finala Kupa? Gledao sam Borac, gledaću ga uvijek, to je moj klub i uvijek ću navijati za njega i nadam se da će publika doći."
Već sad je Borac sigurno jedan od predstavnika BiH na evropskoj sceni predstojećeg ljeta.
Biće to peta godina u nizu kako "Velikan iz Platonove" nalazi svoje mjesto u žrijebu za UEFA takmičenja, ali nikako ne uspijeva da eliminiše nekog rivala u dvomeču.
Nije u tome uspjela ni ona slavna Božurova generacija, kada se u Kupu pobjednika kupova ispriječio Metalist. Uslijedili su, godinama kasnije, Lozana, Makabi Haifa, Čelik Nikšić, Kluž, Linfild, B36 Toršavn... Svima njima je Borac morao da čestita na ukupnom trijumfu nakon dvije utakmice.
"Iskreno, treba pojačati igrački kadar, nema šta drugo. Mi smo bili ta generacija koja je 'tukla' Zvezdu, igrala kasnije u Kupu kupova, malo je falilo da izbacimo Metalist. Evo, Borac sada ima šansu da eliminiše nekoga, iskreno nisu ni ovi ostali vanzemaljci, pa ćemo vidjeti", vjeruje Matejić, koji je za kraj razgovora za MONDO obećao da će biti redovan na tribinama fudbalskog zdanja u Platonovoj sada kada mu je mjesto prebivališta Banjaluka.
"Uvijek, rado odlazim na stadion."
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!
(mondo.ba)