Trajalo je 372 dana, ali je vrijedilo: Od Dubice do Beograda za istoriju! | MONDOBA

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Fudbal

Trajalo je 372 dana, ali je vrijedilo: Od Dubice do Beograda za istoriju!

Autor Dragan Šutvić
Autor Dragan Šutvić

14 utakmica, 11 protivnika i faza takmičenja – sve to je prošao banjalučki Borac da bi 11. maja 1988. godine dopisao svoje ime na "listu besmrtnih"!

Senad Lupić, fudbal, Kup Izvor: MONDO/FK Borac/arhiva

Počelo je 6. maja 1987. godine u tada Bosanskoj Dubici, a završilo na stadionu JNA u Beogradu 11. maja 1988. godine, odnosno na današnji dan prije 32 godine – i to na kakav način, sa najvrijednijim peharom u istoriji kluba visoko podignutim u vazduh!

Tačno 372 dana trajao je pohod Fudbalskog kluba Borac do trofeja u Kupu maršala Tita, a ostaće vječno upisano da je upravo "Velikan iz Platonove" jedini drugoligaš (a u toj sezoni je vodio grčevitu borbu za opstanak u Drugoj ligi!) u istoriji jugoslovenskog fudbala koji je uspio da osvoji Kup Jugoslavije.

Možda će vas zanimati

Borac je do finala Kupa Jugoslavije stigao i 1974. godine, ali su se u novembru na posljednjem stepeniku na putu do snova ispriječili splitski "bili", predvođeni Jerkovićem, Boljatom, Oblakom, Šurjakom...

Ipak, u čemu prije 46 godina nisu uspjeli Jantoljak, Kušmić, Kovačević, Kreso, Cetina... predvođeni trenerom Borisom Marovićem, jesu Karalić, Bilbija, Malbašić, Lupić, Špica, Durgutović... pod komandom Husnije Fazlića 14 godina kasnije.

Sito i rešeto bh. kvalifikacija

14 utakmica su "crveno-plavi" morali da odigraju kako bi u Banjaluci, na tadašnjem Trgu Edvarda Kardelja, pred 40.000 Banjalučana proslavili istorijski uspjeh, u 62. godini postojanja kluba.

A sve je počelo, rekli smo, 6. maja 1987. godine u Bosanskoj Dubici (danas Kozarska Dubica), gdje se Borac lako obračunao sa lokalnim Radnikom. Bilo je 0:9, a "krivac" za takav razvoj situacije bio je golgeter Senad Lupić, koji će godinu dana kasnije postati heroj Borca i Banjaluke, a koji je u Dubici poentirao pet puta.

Četrnaest dana kasnije, novi ispit, i to u vidu Kozare iz Gradiške. Posao je bio nešto teži, ali ga je Borac uspješno obavio (2:0, golovima Amira Durgutovića i Suada Beširevića), baš kao i 27. maja i 4. juna 1987. godine u Banjaluci protiv Elektrobosne (2:1, Lupić i Durgutović) i Rudara iz Prijedora (2:1, Beširević i Lupić).

Napatio se Borac u petoj rundi bh. kvalifikacija 17. juna 1987. godine. Protivnik Fazlićevom timu na stadionu "Pod borićima" bilo je bihaćko Jedinstvo, a golova nije bilo, pa je moralo da se pristupi penal-lutriji. Sreća je bila na Borčevoj strani (2:3), pa je zakazan duel sa Leotarom iz Trebinja.

I opet, a bilo je to posljednje kolo kvalifikacija za Kup na nivou BiH, lagan posao. Četiri lopte su završile u mreži Hercegovaca (Beširević, Lupić, Durgutović i Knežević), pa je Borac izborio nastup u šesnaestini finala, posljednjoj osim finala u kojoj se igrao jedan meč.

fudbal, Crvena zvezda, Borac Izvor: MONDO/FK Borac/arhiva

Osijeku i Spartaku "presudili" penali

Trideset minuta prije kraja meča sa Osijekom, igranog 12. avgusta 1987. godine na banjalučkom Gradskom stadionu, Borac je bio na pragu eliminacije. Dugogodišnji stub odbrane gostiju Milan Maričić matirao je Slobodana Karalića u 43. minutu, a minimalnu prednost Osijek je na svojoj strani imao sve do 60. minuta.

Tada je Vladu Bilića savladao Suad Beširević i, ispostavilo se, odveo Borac do druge penal-lutrije od starta kup-kampanje. I opet je sreća bila na crveno-plavoj strani, bilo je 3:2, pa je Fazlićev tim mogao da počne sa pripremama za dvomeč sa subotičkim Spartakom.

Dva puta neriješeno, oba puta 1:1, i u Vojvodini 19. avgusta i u Krajini 9. septembra (u Subotici je strijelac za Borac bio Beširević, a u Banjaluci Lupić), pa su Borčevi navijači po treći put morali da iščekuju šta će njihovi ljubimci uraditi sa "kreča".

U toku je bila šesta serija, rezultat je glasio 5:4, a odgovornost je pala na pleća Zorana Arsića. Ako pogodi, banjalučka drama se nastavlja, ako ne bude precizan – Borac je u četvrtfinalu...

I desilo se ovo drugo! Anton Jakovljević "Tončo", koji je na teren kročio u 87. minutu, pročitao je namjeru centralnog beka Subotičana i poslao svoj tim na megdan novosadskoj Vojvodini...

I onda...

Četvrtfinale koje je grijeh ne ekranizovati

18. novembra 1987. godine u Novom Sadu, kada su "Lešinari" po prvi put istakli svoj navijački transparent na jednoj utakmici, Borac je pao za petnaest minuta, u intervalu od 20. do 35. minuta. Redom su pogađali Miroslav Ćurčić, Samid Beganović i Zoran Marić, trener Banjalučana iz 2010. godine kad je osvojen Kup BiH, a danas komandant Krupe.

I onda banjalučki revanš, koji zaslužuje da se jednog dana nađe na filmskom platnu.

Decembar, "upekao minus", kosti "pucaju", teren i istočna tribina "okovani" snijegom... Na stadionu tek možda hiljadu onih "najzadrtijih", a TV prenosa nije bilo. Samo Radio Banjaluka...

Osim dvije flaše "vatrene vode", koje su kružile stadionom, navijače je u finišu prvog poluvremena zagrijao Senad Lupić, pogodivši za 1:0, a ne sluteći da tek tad kreće njegov i Borčev šou!

(Zbog snježnog pokrivača igralo se "crvenom" loptom, koja je neposredno prije vodećeg gola PUKLA, a bila je jedina na raspolaganju (!?) pa je moralo da se nastavi sa bijelom koja se jedva raspoznavala...)

Borac, fudbal Izvor: MONDO/FK Borac/arhiva

Da Borac vodi i da se pojavio tračak nade da može da se dogodi čudo, pročulo se tokom pauze između dva poluvremena stambenim zgradama u blizini stadiona.

Nekoliko stotina gledalaca našlo je svoje mjesto na tribinama tokom petnaestominutne pauze, a kada su Nenad Popović i Seno za 360 sekundi nastavka, od 53. do 59. minuta, anulirali prednost Novosađana iz prvog duela, uslijedilo je ludilo!

Borac grabi ka polufinalu protiv favorizovanog rivala – i već su mnogi željeli da posvjedoče čudu...

... koje se, na kraju, i dogodilo, iako je već gore pomenuti Ćurčić je u 62. minutu na kratko ugasio vulkan koji je proradio u Banjaluci.

"Crveno-plavima" su, nakon njegovog gola, za vizu za polufinale bila potrebna još dva gola... a postigli su JOŠ TRI, za 6:1 nakon devedeset minuta fudbala. Još dva puta Lupić i jednom Beširević i to od 64. do 75. minuta, za nevjericu Novosađana i pozitivni šok Banjalučana!

Polufinale je igrano u martu i aprilu 1988. godine, a Borac je izašao na megdan Prištini, koja je u prvom meču pred svojim navijačima već nakon deset minuta igre došla do prednosti golom Kujtima Šalje. Ipak, da Borac ne pretrpi drugi poraz u kup-takmičenju, pobrinuo se Albert Pobor 25 minuta kasnije.

U revanšu u Banjaluci, mreže su mirovale, a s obzirom da nije vrijedilo pravilo gola u gostima, opet se Borac "družio" sa starim znancima – penalima.

I četvrti put od starta Kupa, Fortuna je pogledala ka Banjaluci – bilo je 4:1, pa je Borac po drugi put u istoriji došao do finala Kupa!

Izvor: MONDO/FK Borac/arhiva

"Nadobudni" Piksi

Meč za trofej igrao se, rekosmo, 11. maja 1988. godine na stadionu JNA. Rival – Crvena zvezda, odnosno generacija koju su, pod komandom Velibora Vasovića, činili, između ostalog, Stevan Stojanović, Dragiša Binić, Boro Cvetković, Dragan Stojković – Piksi, Refik Šabanadžović...

Veče prije finala – drama. Trener Husnija Fazlić saopštio je početni sastav za meč, a na spisku nije bilo Jakovljevića, koji je u kup-kampanji zaustavio sedam jedanaesteraca (Rakela, Žeravica i Šuker iz Osijeka, Marenci i Arsić iz Spartaka, te Lemajić i Lepinjica iz Prištine).

Odlučeno je da na golu bude Karalić, što je razočaralo i povrijedilo "Tonču", koji čak nije želio ni da ostane u Beogradu, već se iste večeri, u 23.30, sa beogradske autobuske stanice zaputio ka Banjaluci, pa je klub bio primoran da u suprotnom smjeru pošalje Željka Babića.

Borac, fudbal, Kup Izvor: MONDO/FK Borac/arhiva

Borcu su davane mizerne šanse za uspjeh, baš kao pred revanš protiv novosadskih "lala"...

"Zvezda će sigurno da pobijedi, ali sa koliko golova razlike, teško je predvidjeti. Borac zaslužuje pažnju, ali ne treba zaboraviti da se mi borimo za titulu prvaka, a Borac za opstanak u Drugoj ligi. Razlika u kvalitetu mora doći do izražaja", samouvjereno je govorio Piksi, kapiten Beograđana, u najavi utakmice.

A u Borcu, pred sami početak utakmice...

"Toliko smo do sad razgovarali o Zvezdi i ovoj utakmici. Sad ću vam reći samo ovo: izađite na teren i igrajte se fudbala do mile volje. Ništa više od vas ne tražim!", bile su posljednje riječi Huneta Fazlića igračima pred polazak u tunel.

Amir Durgutović, Borac Izvor: MONDO/FK Borac/arhiva

Poslušali su ga.

Borac nije ustuknuo pred favoritom, koji se na kraju te sezone okitio šampionskom lentom u Prvoj ligi Jugoslavije, uz bod prednosti u odnosu na "vječitog rivala" Partizan.

"1:0 za Borac Banjaluku, oprostite!"

Fazlićev tim bio je ravnopravan rival Vasovićevom, a "eksplozija" se dogodila u 60. minutu, na dijelu tribina gdje su se nalazili navijači Borca, njih nekoliko hiljada koji su doputovali u prestonicu na finale...

"Durgutović... Iiii, evo gola! 1:0! 1:0 za Crvenu zvezdu! Strelac... Božur Matejić, čini mi se! 1:0 za Borac Banjaluku, oprostite! Centirao je Durgutović... i Senad Lupić, da! Najbolji strelac Banjalučana Senad Lupić! Evo velikog iznenađenja na stadionu Jugoslovenske narodne armije!", kultne su riječi koje je tokom TV prenosa izgovorio legendarni Milojko Pantić.

Borac, fudbal, kup Izvor: MONDO/FK Borac/arhiva

Htio Karalića – a prevario sebe!

Dvadesetak minuta kasnije, Crvena zvezda je "pravo niotkuda" dobila šansu da izjednači – odnosno, bolje reći, tu priliku joj je poklonio Blažo Zuber!

U Borčevom šesnaestercu, u duelu su bili Borčev Milorad Bilbija i Zvezdin Goran Milojević, a arbitar iz Bačke Topole je, "ničim izazvan", dosudio penal.

Uprkos buri protesta Borčevih igrača, loptu je na "kreč" namjestio i odgovornost preuzeo već pomenuti Piksi. Izveo je penal, ali – mlako! Bio je to pokušaj "Panenke", ali se Karalić nije dao zavarati. Ostao je na sredini gola, nije se ni pomjerio, a nakon što je ispucao loptu u polje i slavljenički podigao ruke nekoliko trenutaka nakon što mu je ista završila u naručju, znalo se praktično da je – gotovo!

fudbal, Damir Špica Izvor: Screenshot

"Šta mogu, ja sam najviše želio da kao kapiten ponesem ovakav jedan trofej, ali sam prokockao tu priliku. Mislio sam da ću varkom tijela prevariti Karalića i da će se baciti u lijevu ili desnu stranu. Na moju nesreću, prevario sam sebe, pročitao me i epilog ste vidjeli", govorila je legendarna "desetka" Crvene zvezde poslije utakmice.

Jedan kapiten je u tim momentima tugovao, a drugi, Damir Špica, desetak minuta nakon tog penala, ushićeno trčao po terenu, zajedno sa saigračima, slavivši najveći uspjeh banjalučkog fudbala do tada, uz stihove "Procvjetala bijela lala, uzeli smo Kup maršala!"

A tek, kada je ispred "Boske", pred nekoliko desetina hiljada sugrađana samo dan kasnije visoko podigao trofej u vazduh...

E, to je tek bila emocija!

Pratite Mondo.ba na Facebooku, Instagramu i Twitteru. Aplikacija je dostupna za IOS i Android telefone.

Preuzimanje teksta, vijesti, fotografija i video snimaka dozvoljeno uz vidljivo navođenje izvora i linka ka MONDO portalu.

Komentari 0

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

NAJNOVIJE

Kolumna - Nebojša Šatara

Navijači

MONDO Tim kola

FK BORAC

RK BORAC