Slaviša Jokanović je u opširnom intervjuu našem kolumnisti Neši Petroviću govorio o nevjerovatnim detaljima svoje karijere. Prisjetio se sjajnih saigrača sa kojima je igrao, poput Mihe i Bate, a posebnu pažnju izazivaju i njegova sjećanja na "maksimirsku noć".
On je jedan od onih igrača za koje treneri kažu da bi ih i sa jednom nogom držali na terenu. On je jedan od onih ljudi za koje prijatelji kažu da bi sa njim i u rat ako treba. On je jedini fudbaler na svijetu koji je Murinju i Gvardioli za 90 minuta smjestio tri komada u mrežu. On je Slaviša Jokanović, specijalni gost našeg kolumniste Nebojše Petrovića u novoj epizodi kultne emisije 'Mojih TOP 11'.
"Kad neko pomene tri gola protiv Barse, zaćutim na trenutak da provjerim da li je upoznat sa cijelom pričom. Naime, dva gola su bila iz penala", skromno podsjeća Jokanović, ali način na koji je postigao treći potire činjenicu da su prva dva bila sa bijele tačke:
"Povukao sam napad, odigrao na stranu, nastavio kretanje, sačekao centaršut i glavom zakucao u mrežu Vitora Baije. Za razliku od Reala, Barsa mi je bila redovan klijent, dao sam im gol i naredne sezone kada je branio Rud Hesp. Dugo sam čuvao loptu koja mi je pripala na poklon zbog het-trika, ali joj se u posljednje vrijeme zagubio svaki trag."
Simultanka protiv tima za koji su igrali Ronaldo, Figo, Luis Enrike, Gvardiola, Đovani, a sa klupe dirigovali Bobi Robson i Mister Specijalni, samo je jedno od poglavlja jedne velike karijere koja je počela sredinom osamdesetih na periferiji srpske Atine.
Slaviša Jokanović nam otvorio dušu, o Mihi i Maksimiru: Djelovalo je da smo im došli "na klanje", ali...
"Mnogi me povezuju sa Vojvodinom, a zaboravljaju moje početke na Detelinari. Debitovao sam u sezoni kada su dva ljuta novosadska rivala vodila veliku borbu u Drugoj ligi za ulazak u viši rang. Voša nas je dobila u obje utakmice i zasluženo osvojila prvo mjesto. Rastao sam i stasavao uz trenere kao što su Rakić, Kosanović, Mane Radinović, Bekvalac, Vukašinović, Lajoš Kokai... Po prelasku u Vojvodinu, neko mi je skrenuo pažnju da nije preporučljivo da na treninge dolazim u žutim tajgericama. Tek sam tada postao svestan rivaliteta dva kluba."
U novoj sredini je morao da se bori za svoje mjesto pod suncem.
"Ljupko me je dobro poznavao, dok je bio trener Spartaka raspitivao se da li bih želio da mu se pridružim u Subotici. Za druge sam u tom momentu bio nepoznanica. Sjedio sam jednog jutra u kafiću pored stadiona i slušao razgovor nekih starijih ljudi koji cijeli život prate Vojvodinu. Komentarisali su da sam zelen za veliku scenu, nisu znali ni kako izgledam, a kamoli da pijem kafu za susjednim stolom. Da budem iskren, nisam ni ja nešto pretjerano vjerovao u sebe."
Prelomni trenutak dogodio se u petom kolu prvenstva poslije poraza Vojvodine u Osijeku.
"Nisam ni bio u kombinaciji za sastav, pratio sam utakmicu iz Novog Sada, Osijek je slavio sa 3:1 i Ljupko mi je već u ponedjeljak na treningu rekao da se spremam jer me planira da počnem protiv Budućnosti. Vrlo sam jednostavno odradio zadatak, sve što je bilo blizu mene, ja sam pokupio i dao ovima gore što znaju bolje sa loptom. Tako je bilo i protiv Rada, što mi je definitivno osiguralo mjesto u prvih 11."
Ubrzo je došao i prvenac u dresu lala:
"Ostao je u sjenci poraza od Crvene zvezde na Marakani 3:1, ali sam poslije toga tresao mreže Dinama i Partizana i rekao sebi: 'na redu je Hajduk'. Jedan od najvažnijih golova u šampionskoj sezoni dao sam protiv Osijeka u vrlo tvrdoj i komlikovanoj utakmici. Punišić i Šuker su pogađali iz penala, dugo je bilo 1:1 i onda je Šestić prošao, centrirao, ja sam se poklonio i bodovi su ostali u Novom Sadu."
Bodovi vrijedni titule. "Pred ključnu utakmicu protiv Zvezde na domaćem terenu vukao sam neku povredu, zagrijavao se pored terena i nisam ušao u igru. Slavili smo sa 3:1 i tek tada počeli javno da govorimo o tituli. Hajduk i Dinamo su bili u vrhu, Zvezda nam se u jednom trenutku opasno primakla. Izgubili smo deset utakmica i opet bili prvi, što dovoljno govori o kvalitetu jugoslovenske lige. Odemo u Sarajevo, Skoplje, Tuzlu, Osijek, Mostar... Damo gol, pa se viješamo na prečku da ne izjednače."
Prelazak u Partizan se dogodio u trenutku kada je Crvena zvezda pravila najjači tim u svojoj istoriji.
"Partizan je prije svega želio Sinišu Mihajlovića, dugo se motao oko njega i na kraju ga nije privolio. Mislim da je Bjeković rekao: 'kad ne može Siniša, dajte Slavišu'. Vojvodini su hitno trebali novci i svi su bili zadovoljni. Zeka nije imao pojma ko sam ja. On se više bavio finansijama, a sportski dio prepustio Nenadu. Vjerujem da sam i za trenera Milutinovića predstavljao enigmu, ali je bio dovoljno mudar i namazan, da mi je odmah pružio šansu. U fazonu, ako su ga toliko platili, vjerovatno nešto zna. Miloš je bio divan čovjek."
Njegova prva sezona u Partizanu bila je i posljednje poglavlje zajedničke lige bivše SFRJ: "Zvezda je dominirala u svim segmentima, a mene je potjerao maler da u prvom derbiju promašim penal. Golmana sam poslao na totalno drugu stranu, ali je lopta pogodila stativu. Sa Zvezdom je uvijek bilo bure. U martu sam otišao u vojsku i puštali su me samo na evropske utakmice. Inter je i dalje otvorena rana, gnječili smo ih ovdje u Beogradu, poveli 1:0, ali je Mateus ugasio i posljednju nadu. Ostaje žal jer smo tamo pružili veliki otpor. San Siro, 80.000 ljudi, zvoni sa svih strana. Mi napadamo i stvaramo šanse, oni daju golove. Olupali su nas 3:0 i sve je bilo gotovo."
Za utjehu ostaje epizoda sa Klinsmanom i nemilosrdni lakat koji je vremenom postao zaštitni znak vižljastog Novosađanina.
"Udario je okom u moj lakat, šta mu ja mogu" - smije se Slaviša i dodaje - "Dolazili smo iz nekog drugog vremena. Trebalo je preživjeti neka gostovanja gdje je sijevalo sa svih strana. Svako je imao neki svoj odbrambeni mehanizam. Uvijek sam vjerovao da je faul dio fudbalske igre, danas je to potpuno iščezlo. Gledamo košarku, pa kažu napravio je pametan faul. Dok sam igrao u Španiji, bilo je dvostrukih aršina. Bakero pravi pametan faul, a mi drugi tučemo jadne ljude i lomimo fudbalske virtuoze. Što se tiče batina, više sam ih dobio, nego dao. I sve u žaru borbe. Nije sporno, želio sam da nekoga nešto zaboli, ali nikada nisam išao namjerno da povrijedim protivnika."
U Partizanu je imao čast da sarađuje sa jednim od najvećih trenera svih vremena.
"Osim mi je ostao u divnom sjećanju. Išao je ispred svog vremena, natprosječno inteligentan, simpatičan i harizmatičan. Mene je naročito cijenio iz nekog razloga, nazivao me raznim imenima: meduza, deva... Kaže: 'brže devo, pokreni se...'. Nismo nas dvojica imali neke duge dijaloge, očigledno je bio zadovoljan onim što sam pružao na terenu. Imao je izuzetno zahtjevne treninge, ali kad te namjesti, mnogo ti olakša posao. Insistirao je da se češće pojavljujem u protivničkih 16 metara i to sam radio sve do pred kraj karijere, dok nisam došao u situaciju da mi treba voz da bih se vratio nazad."
Period u Partizanu obilježio je i čuveni prekid na Poljudu.
"Kuvalo se i prije utakmice, mirisalo je na loše. Bio sam mlad, u tom trenutku nisam ni slutio da to ima neke političke primjese i šta će sve da se izrodi iz tih budalaština. Turbulentna vremena, došli smo da igramo fudbal, kao što su i oni par dana kasnije došli u Beograd da igraju protiv Zemuna. Fudbaleri se nisu mnogo pitali. Možda ih je i rezultat isprovocirao, bili su relativno mirni do 60. minuta. Onda smo ih rašrafili na komade, negdje su prezupčili, sišli sa tribina i rastjerali sve sa terena. Kada je krenuo buljuk, počeo sam da bježim, što je i normalno. Nisam u ratnom filmu, nego se sklanjam pred masom, ali sam dobro prešaltao terenom i pobjegao u svlačionicu."
Splitski scenario je najavio pasja vremena u kojima je Jugoslavija izgorjela do pepela, a jedna od najtalentovanijih generacija u istoriji jugoslovenskog fudbala proterana sa Evropskog prvenstva u Švedskoj:
"Veliki šok i jedno od najvećih razočaranja u karijeri. Bio sam na nekim pripremama pred Mundijal 1990, ali nije bilo realno da putujem u Italiju, ovo je trebalo da bude moje prvo veliko takmičenje. Šta god da se tamo desilo, mnogo bi nam pomoglo u nastavku karijere. Juga, Peđa, Miha, Brna, ja... najbolje godine su nam prošle u izolaciji i sankcijama. A imali smo nevjerovatan tim, Luka je nadolazio, dao gol u Austriji i onda ta povreda. Imao je potencijal Vokrija i Milka Đurovskog, mogao je da bude jedan od najboljih napadača na svijetu."
Povratak na veliku scenu obilježen je kanonadom protiv Mađara u baražu za Svjetsko prvenstvo 1998.
"Osjetilo se da smo željni fudbala i velikih utakmica u dresu državnog tima. Peđa je dao cirkus golova, tamo je već na poluvremenu bilo pet razlike za nas. U Francuskoj smo imali potencijala za više od osmine finala. Protiv Nijemaca dva gola prednosti, sve pod kontrolom i onda prekid filma. Ima tu i moje krivice jer sam otpao kod kornera i dozvolio Birofu da izjednači rezultat. Koler me je uhvatio u blok, da sam bio oprezniji, vjerovatno bih se oslobodio klinča."
Podela bodova je značila i težeg protivnika u drugoj fazi.
"Išli bismo na Meksiko, pa verovatno na Hrvate. Ovako smo naletjeli na Holandiju. Fizički mnogo zahtjevna utakmica, oni stalno za korak brži i spretniji u duelu. Ja sam se motao oko Davidsa i De Bura, stalno sam imao problem da ih stignem. Komljenović je dao gol za 1:1, Peđa promašio penal i ništa se nije dešavalo do tog 88. minuta kada je Davids šutnuo i pogodio. A u fudbalu, ako ne šutiraš, ne možeš ni da pobijediš."
Kvalifikacije za EURO 2000 svele su se na maksimirski obračun bivše braće u igri 'može biti samo jedan'.
"Imali smo prije toga dva meča u tri dana sa Makedonijom. U Beogradu 3:1 za nas, odlazimo u Skoplje, dobijamo 4:2. Vraćamo se za Beograd, na aerodromu nam prilazi jedan njihov igrač, pozdravlja se sa Baticom, mene preskače. Pitam Batu: 'šta je s ovim idiotom?'. Kaže: 'kako šta je, vidiš da je isječen kao kroz mašinu za meso da je prošao'. Slomio sam mu nos i arkadu u Beogradu, a uopšte ga nisam prepoznao."
Pomisao na maksimirski muk u trenutku kada je Aranda odsvirao kraj i danas uskomeša leptiriće u stomaku.
"Slušamo priče o tišini u kojoj se muva ne čuje, ali ovo je bilo nešto nestvarno. Oni u šoku, čak i ne zvižde, mi u nekom čudnom raspoloženju... Mislim da sam bio jedan od rijetkih koji je imao informaciju da su Makedonci izjednačili protiv Irske u 90. minutu. Hrvati su naglavačke ispali iz trke i to im je jedino prvenstvo koje su propustili od osamostaljenja. A spremali su spektakl, slavili prije utakmice. Sjećam se Kiće Slabinca na terenu, kasnije sam saznao da je pjevala i Severina, ja je nisam vidio. Djelovalo je da smo im došli na klanje. Međutim..."
Na završnom turniru u Belgiji i Holandiji, neutralna publika je obožavala mečeve naše reprezentacije.
"Kada je Slovenija povela sa 3:0, pomislio sam na Deju koji se pred EP povukao iz reprezentacije. Kud se i ja ne oprostih na vrijeme. Uspjeli smo nekako da se izvučemo iz blata, izjednačimo rezultat, ali je bilo jasno da tako ne može dalje. Svi pominju moju šansu u posljednjem minutu, ali snimci pokazuju da sam imao igrača na leđima i nisam mogao da završim kvalitetnije. Mobilisali smo se za naredne dvije utakmice i uspjeli da odemo u drugi krug."
Za okršaj u Brižu Španci i danas pišu da je jedna od najluđih utakmica u njihovoj istoriji: "Većina naših igrača je igrala u španskim klubovima i zagrizli smo na sve moguće i nemoguće načine da ih pobijedimo i pošaljemo kući. Lako smo dolazili do golova, ali ih lako i primali. Čudan penal u 90. minutu, koji nije postojao, poslije još jedan gol i kraj. Da ne ulazimo sada u teorije zavjere, ali interes je bio da i Španija ode dalje."
Sve bi bilo drugačije da Jugoslavija u 60. minutu nije ostala bez svoje 'meduze' na sredini terena:
"Potkačio sam Munitisa, on je onako mali i brz napravio tri salta pri padu i sudija je nasjeo. Nije bilo za drugi žuti, ali mi je akumulirao sve startove iz prethodnog dijela meča. Bata Bulatović mi je na poluvremenu skrenuo pažnju da imam karton i da povedem računa, rekao sam mu da ne brine i da je sve pod kontrolom. Nažalost, nisam uspio do kraja da iskontrolišem situaciju."
Šteta, jer je 'furija' bila na pragu eliminacije.
"Igrao je Fran koji mi je bio kapiten u La Korunji. Odličan igrač, ali malo plašljiv, kada se krene za 'Brčko, Petrinju i Bugojno', nije na svome. U tunelu sam mu prišao i rekao da ne talasa jer će kratko ostati na terenu. Tako je i bilo. Ušao sam mu oštrije u 20. minutu i morao je van igre. Šta se dešava? Ulazi Ečeberija koji nas je rašrafio do kraja utakmice. Poslije su mi saigrači rekli: 'baš si našao kome da uvališ lakat.'"
Bez Jokana na sredini terena, Plavi su bili osuđeni na debakl protiv Holandije.
"Jako težak poraz. Totalno drugi osjećaj u odnosu na Mundijal u Francuskoj. Tamo je vladala atmosfera da možemo i da idemo na prolaz. A ovdje smo se u jednom momentu raspali na komade i digli ruke u znak predaje. Da li je falio ovaj ili onaj igrač, da li smo imali beka ili nismo, potpuno svejedno. Bilo je samo da se završi i da bježimo kući."
TOP 11: Maras - Mirković, Petrić, Gorijaran, Mihajlović - Vajs, Savićević (Stojković), Đalminja, Mijatović - Makaj (Turu Flores), Vorkapić. Trener: Radomir Antić.
Čedo MARAS (Novi Sad)
"Nigdje nije bilo lako u toj Drugoj ligi, trebalo je preživjeti gostovanja u Brčkom, Petrinji, Bugojnu... Ulazio sam kao klinac, borio se, onako mršav. Kada je bilo stani-pani, Čedo je trčao sa gola i rješavao problem. Bio je ogroman čovjek, dva metra visine, sa bradom i jako grubim glasom. Kada drekne, sve raščisti oko mene. Moje je bilo samo da izdržim tih nekoliko sekundi dok Čedo ne dojuri od gola do 'mjesta događaja'. Kasnije mi se pridružio i u Voši i o njegovim golmanskim kvalitetima dovoljno govori broj osvojenih bodova u penal-seriji u šampionskoj sezoni (6 od 7)."
Zoran MIRKOVIĆ (reprezentacija SRJ)
"Ne sjećam se da li sam bilo koju utakmicu izgubio sa reprezentacijom kada je Bata bio u timu. Ima neka statistika, da 50 mečeva u nizu nije znao za poraz. Izuzetno pravičan, pošten, tvrdoglav, ispravan do maksimuma. Kao igrač, borba do posljednjeg daha. Ako treba da ugrize za uvo, neće oklijevati ni sekundu. Nikada se nije predavao. U kontaktu smo i uvijek se osjećam prijatno u njegovom društvu. Napravio je veliku karijeru sa Partizanom, Atalantom, Juventusom i Fenerom."
Antonio GORIJARAN Laza (Ovijedo)
"Sjećam ga se po pozitivi... Prihvatio me je u trenutku kada sam od Španije znao samo za Valensiju, Ibicu, Real Madrid i koridu. Pomogao mi oko jezika, izlazio sa mnom na pivo, savjetovao me... doduše, pola toga nisam razumio. Sedam godina je stariji od mene i želeo je što prije da me ugura u tu grupi starijih igrača. Centarhalf starog kova, da skoči, udari na palac i gurne naprijed ovima što znaju. Stavljam ga u tim pre svega zbog ljubavi i pažnje koju mi je iskazao po dolasku u Ovijedo."
Gordan PETRIĆ (Partizan)
"Jednostavno, moram za njega da nađem mjesta u timu. Družimo se i danas, Gordan je prijatelj za cijeli život. Ja sam mu vjenčani kum i s ponosom ističem da sam kum jednoj takvoj familiji. Bilo je tu jmesta i za jednog Najbeta koga smatram najboljim centralnim bekom sa kojim sam igrao u karijeri... možda i za Tanjgu iz Vojvodine. Ali ne želim da pravim kompromise. Gordan je osvojenim trofejima u Partizanu, Rendžersu i omladinskoj reprezentaciji zaslužio da bude u mom idealnom timu. A uklopiće se savršeno sa Gorijaranom, taman dva buzdovana pozadi da udare glavom i gurnu ovim majstorima iz veznog reda koji će sve to da oplemene."
Siniša MIHAJLOVIĆ (Vojvodina)
"Staviću ga na beka, kad je mogao Vujke, mogu i ja. Cijeli život smo bili zajedno, najprije u Vojvodini, poslije u reprezentaciji. Pokazivao mi je kako šutira slobodnjake. Imao je foru da gađa u ventil. Bup, ode u raklje. Uzmem ja, bup, ode u semafor. Vujke ga je mnogo volio. U Zagrebu kad je Bata dobio crveni karton, ostala je praznina na desnom boku. Nekako smo izdržali do poluvremena i onda kažem Mihi: 'daj reci mu da vadi nekoga, vodimo 2:1, dosta nam je i bod, ne možemo bez beka'. I on nešto klimne glavom, kao sve u redu. Kreće drugo, nema izmjene. Opet se nešto kivimo na tu desnu stranu, Stanić nam da gol i 2:2. Tek poslije je ušao Bolić, pa smo napravili kakav-takav balans. Ne bih rekao da Vujke nije poslušao Mihu, pre će biti da se Mihi ovo nije svidjelo i da mu ništa nije ni rekao."
Denis VAJS (Čelzi)
"Treba mi neki igrač da se mota ispred odbrane. Kapiten Čelzija, jak karakter. Izuzetno tehnički potkovan, da se ubaci iz drugog plana i postigne gol. Imao je kretensku naviku, kad krene utakmica, obavezno nekoga udari u prvih pet minuta i onda nastavi da igra. Čisto da obilježi svoju teritoriju. Naredne sezone je prešao u Lester, igraju protiv nas, on prvo na mene. Rekoh: 'dobro Denise, znamo se'. Lampard je bio na početku karijere, Džon Teri te godine proglašen za najboljeg igrača... Zenden, Panući, Stanić... dobra ekipa, ali ja sam bio već u zrelim godinama i sve mi je nekako djelovalo prebrzo. Nikada umorniji nisam izlazio sa terena. Pamtim finale FA kupa u Kardifu, mi u Armaniju, Arsenal u Bosu. Tu smo ih 'izgazili', ali na terenu 2:0 za Arsenal."
Dejan SAVIĆEVIĆ (reprezentacija SFRJ)
"Njih dvojica neka podijele minutažu i neka nose kapitensku traku po poluvreme. Dva igrača vanserijeske klase. Kod njih je i zvuk drugačiji kada udare loptu. Kontrola, vizija, pobjednički karakter. Piksija sam upozano u Rovinju i Medulinu na pripremama pred SP u Italiji. U naponu snage, daš mu loptu i to ide samo naprijed. Kod Osima kad krene trka, pada se u nesvijest. A Piksi je uz Spasića i Stanojkovića bio jedini sa kojim nisi mogao da se trkaš. Spreman kao zvijer. Dejo je imao druge kvalitete. Kažu neće da trči, a on igrao u nekim 'lijevim' klubovima i osvajao neke 'lijeve' trofeje. Genijalac. Sjećam se gola protiv Švedske u jednoj od mojih prvih utakmica za A reprezentaciju. Spektakularno."
ĐALMINjA (Deportivo)
"Kapa dole svima, ali je Đalma bio nešto posebno. Šta je sve vidio, kakve odluke donosio, fascinantno. Neobičan i kao osoba, nikome ništa ne bi prećutao. Imali smo on i ja mali konflikt, poslije kojeg je donio mudru odluku da budemo prijatelji. Igrali smo protiv Reala na Bernabeuu, oni nas stiskaju, mi se povijamo, mučimo... nabili se svi u naših 16... i onda kontra, gol, 1:0 za nas. Radujemo se i vraćamo na centar, a vidiš nam u očima 'šta sad da radimo'. Na kraju je Raul izjednačio u 90. minutu. Ali u par navrata, odigram loš pas, Đalma maše rukama. Ne dodam mu loptu, on opet maše. U poluvremenu ga sačekam u tunelu i kažem: 'slušaj, smiri te ruke da ti ih ne otkinem'. Poslije toga je bilo: 'hoćemo na klopu, ajmo na piće'. Inače, Đalma nije ona klasična priča iz favele. Potiče iz bogate brazilske porodice, otac mu je bio fudbaler, pokazivao nam je fotke sa Peleom..."
Predrag MIJATOVIĆ (Partizan)
"Obilježio je jednu epohu u našem fudbalu, ali i mojoj karijeri. Imao sam ga kao saigrača u Partizanu i reprezentaciji, kao protivnika dok je igrao za Budućnost, Real i Valensiju. Niko nije znao da primi loptu kao Peđa. Taj prvi dodir koji je ujedno bio i dribling. Okrene se, udari špicem i završi. Znao sam ga kao veznog igrača, dolazim u Španiju, prvo kolo Ovijedo-Valensija... Dao nam je dva komada... lagano... poslije toga rešetao gde je stigao. Kažem: 'vidi ga ovaj postao špic'. U Madridu je legenda. Vratio je evropsku titulu na Bernabeu poslije 32 godine posta. Tri puta me je dovodio do očaja zbog promašaja sa bijele tačke. Protiv Zvezde u finalu kupa, Hihona u kupu UEFA i Holandije na Mundijalu. I sve mu opraštam, jer me je 333 puta spasao i oduševio."
Ljubomir VORKAPIĆ (Vojvodina)
"Brz, probojan, dobar u jedan na jedan... svi mi oko njega mislimo da je mogao i morao više. Brzo smo našli žicu i postali nerazdvojni prijatelji. Staviću ga desno, da ne smeta. Mada mi je sa te pozicije namjestio najdraži gol u karijeri, protiv Crvene zvezde za 2:2 u revašu kupa. Fudbal je čudna igra, kada je Zvezda imala najjači tim u Evropi, mi smo ih srušili i osvojili trofej. A godinu dana kasnije, kada su oni rasprodali ekipu, a mi osvojili titulu sa 20 bodova razlike, dobili su nas u finalu kupa. Morali smo da skidamo vola sa ražnja i da mu dajemo vještačko disanje."
Turu FLORES (Mursija)
"Igrali smo zajedno i u Deportivu. Osvajač kupa Libertadores i titule svjetskog klupskog prvaka sa Velez Sarsfildom. Bio je neobične građe, velike zadnjice, kratkog tijela, kad je udari, to samo zuji. Mnogo interesantan igrač, meni veoma draga osoba. Mursija je bila posljednja epizoda u mojoj karijeri, odigrao sam sedam utakmica i nisam doživio nijedan poraz. Otišao sam na poziv Huanme Lilja koji je sada pomoćnik Pepu Gvardioli u Mančester sitiju. Sticajem okolnosti, oprostio sam se u meču protiv bivšeg kluba Tenerifa."
Roj MAKAJ (Tenerife)
"Dvoumio sam se između Picija i Makaja. Sa Rojem sam igrao i u Deportivu, jedan je od najzaslužnijih za titulu koju smo osvojili 2000. Mašina za davanje golova. Mršavko, ali je udarao i desnom i lijevom, kao maljem. Kada mu pogledaš konstituciju, rekao bi da će vjetar da ga odnese. Ali kad je šutne, lopta je išla nenormalnom brzinom. Upali smo u jednom periodu u krizu, ne možemo gol da damo. A on je izvodio sve prekide, direktno, sa strane, svejedno. Ja mu kažem: 'Makaj, odatle samo u gol, a mi ćemo da foliramo, pa ako uđe, uđe... vidiš da ne možemo da se spojimo sa loptom'. Čuli smo se baš prije neki dan, trebalo mi je nešto od njega. A nismo prije toga 10 godina bili u kontaktu."
Trener: Radomir ANTIĆ (Ovijedo)
"Imao sam sreće da radim sa trojicom trenera koji su bili evropski prvaci: Ljupkom Petrovićem, Arturom Žoržom i Jupom Hejnkesom. Radio sam sa našim kvalitetnim trenerima Tumbom, Milošem, Osimom... sa Ranijerijem kome sam bio prvi transfer u Čelziju... Liljom koji je pomoćnik Gvardiole... Iruretom... Ipak, trener mog tima će biti Radomir Antić. Doveo me je u Španiju, otvorio mi vrata svoje kuće, vrlo sam blizak i danas sa njegovom familijom. Od njega sam naučio najvažnije lekcije o fudbalu i životu. Bio je čovjek sporta, ako ne pričamo o fudbalu, prebacimo se na košarku. Ne znam da li je ikada pogledao neki film ili seriju. Sa njim u društvu, zaboravi na filmsku industriju i bilo šta drugo osim fudbala."
POBIJEDIO JE FUDBAL, PARDON NOGOMET
Slaviša Jokanović pripada generaciji koja je morala da napravi pauzu u karijeri da bi odužila dug otadžbini.
"Imao sam 22 godine i nisam više mogao da izjbegavam poziv u vojsku. Zvali su me šest puta, dolazili čak i na treninge Partizana. Na kraju sam prelomio i otišao. I to zajedno sa Gordanom. Igrali smo prije toga na Maksimiru, bez golova u regularnom toku, šutiraju se penali, kažem Gordanu: 'daj da šutnemo, šta god da bude, zaboraviće se za godinu dana'. Ja sam dao, on je promašio i bod je ostao u Zagrebu. Poslije tog meča je bila čuvena izjava Željka Petrovića: 'pobijedio je fudbal, pardon nogomet'. Vojsku sam služio u Lukavici kod Sarajeva, ali su me brzo prekomandovali u Beograd u sportsku četu pod palicom Karasija i Živadinovića."
MISLIO SAM DA ME JE MIHA PUSTIO KAO ZMAJA
Godinu dana pauze poslije Čelzija, a onda poziv koji ga je ostavio bez teksta.
"Zove me Miha iz Rima i pita me šta radim. Kažem 'ništa, mlatim nešto po Madridu, razvozim djecu u školu'. I kao: 'da li bi došao u Lacio?' Kakav Lacio, čuješ šta ti kažem, razvozim djecu u školu. On uporan, pričao je sa Mančinijem, ovaj ga pitao gdje sam, što ne igram i zašto ne dođem kod njih. Kažem ok. Nije više pitanje love, što ne bih živio malo u Rimu. Miha mi preko kondicionog trenera pošalje program treninga, ja se izubijao deset dana, spremio se kao zvijer. Zovem ga, on kaže 'vidi, izgubili smo od Rome, opšta frka, navijači vise na ogradama, ništa od dogovora.' Meni je tek kasnije palo na pamet da nije bila fora da me gurne u intezivni trening, da mi pukne čuka. Ali nije sigurno, jer ne bi odolio u nekom društvu da se ne pohvali da me je pustio kao zmaja."
ŽUTI KORADO VORKAPINA BUDALAŠTINA
Period u Partizanu obilježila je i anegdota sa tri identična žuta automobila čiji su vlasnici bili Jokanović, Vorkapić i Vujačić.
"Vorkapina ideja, tako neka neka budalaština samo njemu može da padne na pamet. To su neki automobili koje su izlagali na sajmovima i dobili smo ih po jako povoljnoj cijeni. Plan je bio da ih prodamo i zaradimo po 20.000 maraka. Nismo imali izbor boje, tri žuta, pa ko hoće, hoće. Vremenom je krenula navala automobila čudnog porijekla i našima je opala vrijednost. Kada smo shvatili da nema ništa od biznisa, zadržali smo ih za svoje potrebe i to mi je posljednji auto u kome sam se osjećao zaista srećno. Dobacio sam čak do Španije i tamo ga prodao. Nije istina da sam za 25 minuta stizao od Beograda do Novog Sada, to je vjerovatno bio Vorkapa koji je sve svoje nestašluke prebacivao na Budu i mene. Zaustavlja me čovjek na naplatnom punktu i kaže: 'postavili smo rampe, molim vas nemojte da letite sa Koradom'. Ja se kunem da nisam, ali aj' dokaži kad su sva tri žuta."
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!