Andrija Delibašić je poslije šest mjeseci od otkrivanja bolesti govorio o trenutku saznanja, kako je prevazilazio prepreke i koliko mu je značila podrška koju je dobijao sa svih strana.
Prošlo je svega dvije godine od saznanja da je Andrija Delibašić teško bolestan, a sada nas je dočekala i vijest da je bivši as Partizana, nažalost, preminuo u 44. godini u Crnoj Gori. Nekoliko mjeseci kasnije riješio je da govori o problemima koji su ga zadesili, ali i tada se nije predavao.
Govorio o osloncima, porodici i prijateljima, istakao je značaj Partizana u kojem je stekao velike prijatelje Sašu Ilića i Danka Lazovića koji su mu mnogo pomogli tokom svih nedaća. "Od prvog časa mi je bilo jasno da će ovo biti trka na duže staze. Zasad je prošlo tek šest mjeseci i mogu da kažem da predstavljaju najbolji dio mog života", istakao je Andrija Delibašić u jednom od razgovora za Mocart sport.
"Nisam htio da me bilo ko sažaljeva": Evo kako je Delibašić pričao o najtežoj bolesti i svojoj borbi
"Kako u fizičkom smislu, jer se dobro osjećam, tako i sa aspekta ljubavi i podrške koje sam osjetio. Čovjek mora da bude zahvalan što je ostao živ, da može da vidi sve to. Neko ne dočeka da spozna svu emociju koju drugi ka njemu emituju. Ja jesam."
Kako je Andrija Delibašić otkrio bolest?
Kao i svakome odlasci kod ljekara nisu mu bili dragi. Osjetio je bol u glavi, ali je tek na nagovor supruge Milice otišao u bolnicu. "Nikakve simptome nisam imao. Samo sam najednom osjetio konfuziju. Ništa više. Mali umor se iz dana u dan povećavao. Zakazan pregled ionako nisam imao. Bio sam u Baru, na treningu Mornara, po podne su krenuli atipični bolovi u glavi. Znam kako je kad 'puca' taj dio tijela, ali ovo je bilo drugačije."
Pokušao je da objasni... "Ne samo čelo ili migrena, nego bukvalno cijela glava. Osjetio sam prelamanje, nalik munjama i gromovima. Tek tad, na nagovor supruge, krenuo sam u Urgentni centar u Podgorici. Nalazi koji se tiču krvne slike ili pritiska bili su u redu. Onda je supruga bukvalno molila ljude da odrade skener, jer nisam neko ko ima malu toleranciju na bol. Bio sam ranije podvrgnut operacijama glave, usljed raznih udaraca, nemam s tim problem, ali ovi bolovi su bili neizdrživi."
"Sjećam se da je bio petak, nalazio sam se u polusvjesnom stanju, sve mi se miješalo pred očima, ali sam znao šta se dešava. I evo, sad vam kažem, koliko god čudno nekom djelovalo, nisam se mnogo potresao kad sam čuo dijagnozu. "Već tad je nagoviješteno da je situacija loša, ali smo čekali da pošaljemo nalaze za Beograd, jer u Podgorici, koliko god bile opremljene operativne sale, nema aparature za mikrohirurgiju. Morao sam na operaciju tumora mozga."
Kako je izgledala prva reakcija Delibašića na saznanje o bolesti?
Bivši igrač Partizana objasnio kako je sve teklo. Na opšte zaprepašćenje većine, on nije imao reakciju: "A moja prva reakcija – ništa! Ni sad ne mogu da razaznam da li sam u trenutku kad mi je saopštena vijest bio pod uticajem lijekova, da li je tumor već narastao do mjere da je malo štetio pojedinim funkcijama, da li sam se stvarno osjećao dobro."
"Ljekari su mi dali terapiju za smanjenje otoka, jer je bio veliki pored mjesta gdje je tumor. Čim je otok prestao da pritiska nervno korijenje više nisam osjećao bol, što mi je u tom trenutku bilo najvažnije. Uspjeli smo da dođemo do ljekara koji je konstatovao da je mjesto gdje se razvio tumor dostupno. Bilo je važno da nije ušao u koru mozga, onda bi nastao veći problem. Pričao sam sa sigurno 15 do 20 neurohirurga i niko nije mogao da konstatuje uzrok nastajanja tumora."
Kako su izgledali dani bolesti?
Samo saznanje o bolesti bilo je teško... Delibašić je o tome govorio: "Čovjek uvijek najprije krivi sebe. Ideš unazad i pitaš se šta si radio loše, da li se hranio nezdravo, jesi li konzumirao alkohol, pušio cigarete, zapostavio sportski način života... Ljudi iz branše, neurohirurzi i ostali ljekari savjetovali su me da to ne radim, niti da čitam šta piše po internetu, kao i da je najizvjesnije u pitanju trauma iz sporta. Skoro dvije decenije sam igrao fudbal, zamislite samo koliko je udaraca glavom ili u glavu bilo. Pucala mi je glava sigurno sedam, možda i osam puta. Moguće da se tako stvorila trauma."
Operativni zahvat je obavio spec. dr med. Vojislav Bogosavljević u Kliničkom centru Beograd. "Čovjek mi je doslovce spasao život. Posebna zahvalnost njemu, ali i saradnicima, ljekarima, sestrama i osoblju na odjeljenju neurohirurgije. Bili su divni prema meni sve vrijeme. Na odjeljenju sam bio najmlađi. Na žalost. Ili, možda, na sreću. Sve vrijeme svjestan o čemu je riječ, ali strah nisam osjetio, znajući da nisam u stanju ništa da promijenim. Sport me je tome naučio, da se koncentrišem samo na detalje koji su u mojoj moći. Zato su me samo interesovali sljedeći koraci."
Hrabrost na prvom mjestu
Podrška koju je dobijao sa svih strane bila je dragocjena, ali iz ugla oca on je imao neke druge želje. "Stalo mi je da djecu od 14 i 17 godina zaštitim medijskih natpisa, pitanja i pretpostavki. Uz to, nisam htio da me bilo ko sažaljeva bez obzira na bolest. Nikad nisam volio da ja nekog tješim na taj način, zato nisam želio ni mene, ali podrška koju sam osjetio je za pamćenje. Najviše bih volio kad bih mogao ponaosob, svakome ko me se ovih mjeseci sjetio, da priđem i stisnem ruku."
Mensaje de apoyo de la afición del Rayo Vallecano a Delibasic
— Unión Rayo (@UnionRayo)April 14, 2023
“Este barrio es testigo de que nunca te rindes”
“Fuerza Deli”#RayoOsasunahttps://t.co/KmlmfjvryN
"Nisam do danas pustio suzu što se tiče tog slučaja. Niti ću to činiti ubuduće. Znam sportiste koji su prolazili jednako teške situacije, reagovali stavljajući ruke na glavu, kukali nad prokletom sudbinom. Neću tako. Nisam to ja. Niti ću biti do kraja moje borbe. Disciplinovan sam, promijenio sam način razmišljanja, poglede na svijet i zato proteklih šest mjeseci vrhunski živim."
"To sad djeluje malo bezveze, kao patetika, a u stvari je tačno. Ne znam da li čovjek dobije drugu šansu, da koristi svaki dan, ali znam da više vremena poklanjam detaljima koje sam, mahom zbog fudbala, zapostavljao. Češće sam sa porodicom, drugarima, na svježem vazduhu. U svemu ovome ima i pozitivnih stvari. Ne mora čovjek uvijek da se hvata za tužnu sudbinu. Nervira me kad mi neko kaže kako je moguće tebi to da se desi? Desilo se, idemo dalje, ne bi trebalo klonuti."