Kome treba ovakva Evroliga? Riječi koje otvaraju Pandorinu kutiju - igrači padaju, a kvalitet je sve lošiji

Svakim danom košarka je sve slabijeg kvaliteta i teža za gledanje, a u doba korone ovaj sistem takmičenja je jednostavno neodrživ. Kakva je dalja perspektiva evropske klupske košarke?

Ipak, ko je htio da shvati, bilo mu je jasno još prošle sezone. Recimo, poslije riječi Etorea Mesine. Iskusni stručnjak je još prije godinu dana izašao i svojim autoritetom probao da natjera glavešine u Evroligi da sjednu za sto i dogovore se. Kako sa FIBA, tako i sa igračima, trenerima i klubovima, jer je još tada bilo jasno da ovako više ne ide.

"Svake nedjelje sve više igrača, trenera i članova klubova je pozitivno na testovima, sve više i više utakmica u međunarodnim i domaćim takmičenjima je odloženo. Teškoće sa putovanjima povećavaju bojazan za zdravlje timova i sudija. Uskoro neće biti datuma za odigravanje odloženih utakmica. Sve više rezultata će zavisiti od toga ko je imao više sreće i kome se u timu zarazilo manje igrača", rekao je on tada, a od toga nije odstupio ni godinu dana kasnije. 

Jedna slika dovoljno govori o tome u kakvo se takmičenje pretvorila Evroliga. Olimpija iz MIlana je u Beogradu čekala šest minuta da postigne prve poene, kada je Ben Bentil konačno pogodio.

Izvor: Sportklub/Screenshot

Crvena zvezda jeste tim nadaleko poznat po čvrstoj odbrani, ali ko je gledao taj meč teško da će moći da kaže da je tada toliko odbrana bila razlog šokantnog stanja na semaforu.

Košarkaši Olimpije, velike zvijezde poput Điđija Datomea i Nikola Melija, igrači sa velikim evroligaškim iskustvom i čak NBA mečevima, promašivali su praktično sve. Nekad preko čuvara, ali nekad i sasvim sami.

Da li iko želi to da gleda?

PANDORINA KUTIJA – I SVIMA JE MUKA!

Izvor: MN PRESS

Na kraju je Crvena zvezda izgubila taj meč, koji je bilo jako teško gledati. Sa obje strane je viđeno mnogo promašaja, malo lijepih poteza i sve u svemu vidjelo se da je to daleko od maksimuma bilo kog od ta dva tima.

"Prošle godine sam napisao otvoreno pismo, gdje sam tražio da svi sjednu zajedno i nađu rješenje prihvatljivo za sve. Glavno je naći rješenje za raspored, jer se igrači povređuju i kvalitet košarke je sve gori. Kada sam to rekao svi su se uznemirili jer sam otvorio Pandorinu kutiju. Ne znam šta je moguće rješenje, ali se nadam da će ga biti i da ćemo naći neko zajedničko rješenje. Realnost je takva da mnogi timovi igraju domaće lige, Evroligu ili Evrokup, a uz to su tu i mečevi reprezentacija za koje je nemoguće naći mjesto", rekao je Etore Mesina poslije pobjede u Beogradu.

Da ne bude da se samo akteri tog meča žale na takmičenje, nekoliko dana kasnije pobrinuo se Andrea Trinkijeri.

"Shvatam da je NBA najbolji košarkaški proizvod i da pokušavamo da ga kopiramo, ali ne možete samo preuzeti nešto ukoliko nemate iste uslove", rekao je on nakon ubjedljive pobjede svog tima.

Bajern je savladao Makabi sa 70:52, ali meč u kome je Makabi jedva dobacio do 16 poena u prvoj četvrtini, a u svakoj narednoj je bio sve gori, jer jednostavno neke ekipe gube snagu i ne mogu da izdrže ovaj pritisak takmičenja.

Jedna stvar su Real Madrid, Barselona, Olimpija Milano ili CSKA koji sa svojim budžetima mogu da naprave sastav od 15 kvalitetnih igrača, da isprate organizaciju vrhunskom logistikom...

Ipak, kao što smo vidjeli čak i oni se muče, pa su tako korona i povrede ostavile CSKA bez Nikole Milutinova i Tornikea Šengelije na duži period i ove sezone, što je odmah rezultiralo time da su "Armejci" tek šesti na tabeli ove sezone.

Evroliga sve više postaje liga zdravijih, spremnijih i nepogođenih koronom. Oni pobjeđuju mečeve, a na parketu ne gledamo ekipe koje se takmiče ko je kvalitetniji i taktički spremniji, nego najčešće pobjeđuju oni koji mogu da izdrže.

Da li je to košarka koju Evropa želi da gleda? Gomile mečeva u kojima ekipe dolaze sa sedam ili osam zdravih igrača, utakmice u kojima za Real igraju juniori ili mečevi poput duela Olimpije i Crvene zvezde u Beogradu gdje igrači poput Datomea, Melija ili Kalinića promašuju otvorene šuteve u "Pioniru". O ostalima da ne govorimo.

Zato što nisu u formi, zato što im nije dan? Ne. Zato što, po riječima Dejana Radonjića: "Treba igrati meč i razmišljati koliko ko na terenu treba minuta da izdrži, a ne o kvalitetu koji svi žele da vide."

SISTEM?

Izvor: MN PRESS

Ako se pogleda i sistem takmičenja, vrlo je jasno da nije najsrećniji.

Sada već na pola sezone imamo ekipe poput Panatinaikosa, Žalgirisa ili Albe ove sezone koji nemaju nikakav takmičarski motiv da pobijede osim prestiža, a debakl sa dekonstrukcijom Himkija usred sezone i ne pominjemo.

Nije to tako samo na dnu, već je i na vrhu. Koliko god Barselona i Real nastavili da pobjeđuju, ne znači im nešto puno to da li će biti prvi ili drugi na tabeli, tj. može čak i da im se obije o glavu u slučaju da Efes na kraju bude sedmi ili osmi, ili Fener u ovakvoj formi dočeka kraj Evrolige na jedan od posljednja dva mjesta.

Suština je u tome da gomila mečeva nema takmičarski značaj, a ako se pogleda za publiku van navijačke, one koja ima svoj tim u EL nema preveliki interes da to gleda sa velikom pažnjom? Postoji razlog zašto ljudi gledaju Juventus i Inter više od Bolonje – ne samo zbog kvaliteta, već i zbog takmičarskog naboja same utakmice, koja u sebi nosi bodove važne za titulu ili Evropu.

ZAKLJUČAK?

Izvor: MN PRESS

Korona utiče na zdravlje igrača i potencijalno je velika prijetnja svakome ko je shvati olako. Raspored Evrolige je takav da nestaje termina koji mogu da se "uguraju" u raspored, pa timovi igraju mečeve na svaka dva ili tri dana, ubacuju utakmice u već prenapregnute rasporede, a igrači se teraju da poslije sedam, deset ili 15 dana u krevetu odmah upadnu u pun ritam.

To bi na kraju, zarad još 10, 20 ili 30 mečeva na TV-u, moglo nekome da utiče na karijeru ili još ozbiljnije na zdravlje, ali da ne idemo u mračne prognoze i svedemo se na košarku.

U ovakvom ritmu, sa ovakvim brojem utakmica, sa povredama koje konstatno gledamo, dugim putovanjima od Kazanja i Sankt Petersburga pa sve do Kanarskih ostrva, kakvu košarku gledamo? Utisak je - svake godine sve lošiju, sa sve manje poena i sve manje lijepih poteza. I to nije proizvoljna procjena, već to smatraju Trinkijeri, Radonjić, Mesina, a siguran sam i svi ostali treneri u Evroligi.

I ovde nisu u prvom planu dva poraza Crvene zvezde u Beogradu u duplom kolu Evrolige i njene loše igrama u tim utakmicama, kao ni njenih pet poraza u posljednjih šest nastupa u najjačem takmičenju. Ovo nije tekst o tome zašto Srbija ima jednog, a ne dva predstavnika u elitnom takmičenju, što bi smo svi voljeli da se desi.

Takođe, nije u prvom planu ni to što svake godine gledamo iste timove u Evroligi i svake godine za te timove igra 90 odsto istih igrača, dok oni najtalentovaniji (i ne samo oni) brzo nađu put da odu u NBA, pa makar i na kratke prekookeanske epizode.

Pitanje koje se nameće je - koliko ovo uopšte ima smisla? Ko želi da gleda igrače kako se vuku na terenu, jer su poslije 15 dana u krevetu natjerani da igraju četiri meča nedjeljno. Ko želi da mečeve pobjeđuju oni koji imaju punu rotaciju, a ne oni koji imaju nešto više, bolje, kvalitetnije da ponude.

Ovakva Evroliga sigurno donosi više novca od TV prava, više novca od ulaznica, ali teško da to može da opravda ono što sve češće gledamo na parketima širom Evrope.

(MONDO)