MONDO je poletio i krenuo za Manilu! Dok traje Mundobasket moći ćete da pratite naše košarkaše uz izvještaje sa lica mjesta uz nas. Od izvještača MONDA sa Mundobasketa Nikole Lalovića
Košarkaši Srbije su otputovali za Manilu i konačno smo saznali konačni spisak od 12 igrača koji će predstavljati Srbiju na Mundobasketu. A na Filipine je odletio i MONDO! Bićemo vaše oči i uči prvo u "Araneta koloseumu" u Kvejzon Sitiju u prvoj rundi gdje Srbija igra sa Kinom, Južnim Sudanom i Portorikom, a svakako i u drugom dijelu takmičenja kada se grupa Srbije ukršta sa grupom A u kojoj su Italija, Angola, Dominikanska republika i domaćin Filipini u "Mall of Asia" areni.
Imaćete prilike da bolje upoznate istinsku zemlju košarke i narod koji za ovaj sport živi, iako to mnogi u Evropi ne znaju.
Nakon što su stanovnici brojnih filipinskih ostrva grcali pod španskom kolonijalnom upravom digli su se protiv tuđinske vlasti krajem XIX veka i uspjeli da uz pomoć američke vojske poraze kolonizatore. Ipak, izdani su i umjesto slobode dobili su nove kolonijalne gospodare, ovoga puta Amerikance. Katolička crkva je zabranjena, španski jezik je zamijenjen engleskim, a iako brojne stvari koje su novi gospodari htjeli da nametnu nisu uspjele, jedna se prirodno "zalijepila" za Filipince.
Bila je to košarka koju je narod zavolio, a trofejna generacija predvođena Karlosom Lojzagom bila je za Filipince ono što je Srbima bio tim sa Sašom Đorđevićem, Predragom Danilovićem, Vladom Divcem, Žarkom Paspaljem... Kao što je Srbija slavila od Atine '95 do Indijanapolisa '02 uspjehe tima koji nam je nakon godina rata, izolacije i bijede povratio samopouzdanje i vjeru da smo bolji od tog svijeta koji nas je nepravedno napao i izolovao, tako su Filipinci slavili tim predvođen Karlosom Lojzagom, kapitenom Laurom Mumarom i i kasnijim poznatim političarom Fransiskom Rabatom.
ORLOVI SU STIGLI U MANILU, A MONDO JE TAMO SA NJIMA! Srbija je zemlja košarke, ali na Filipinima je ovaj sport religija
Nakon borbe protiv Španaca, a kasnije i protiv zločinačke nacističke mašinerije imperijalnog Japana koja je Filipine ostavila bukvalno sravnjene sa zemljom nakon 1945. godine nacija koja je konačno dobila svoju nezavisnos 1946. godine prvu potvrdu da u novom svijetu ima svoje mjesto i vrijednost dobila je na košarkaškom terenu.
Ako ste se pitali zašto je na Filipinima, zemlji ipak prilično niskih ljudi, košarka ravna religiji, zašto na ovdašnje košarkaške utakmice nerijetko dođe i 50.000 ljudi razlog je jednostavan. Upravo pomenuta generacija je prvo na Azijskim igrama 1951. godine, prvim na kojima se igrala i košarka, uzela zlato, a onda je i na Svjetskom prvenstvu 1954. godine pobjedama nad Paragvajem, Formozom, (sadašnjim Tajvanom), Izraelom, Kanadom i Urugvajem stigla do trećeg mjesta što je do danas ostala jedina medalja azijskih timova na Mundobasketima i ubjedljivo, ubjedljivo najbolji plasman. Na Azijskim igrama Filipini su do 1962. godine, na prva četiri turnira, bili ubjedljivo prvi i kada su uspjesi i prestali da se nižu, košarku više niko nije mogao da istjera iz krvotoka FIlipinaca.
Sada su Filipini po drugi put u istoriji organizatori Svjetskog prvenstva, a nama to budi jako, jako lijepe uspomene. Prošli put kada se košarka igrala u "Araneta" dvorani zlatom se okitila reprezentacija Jugoslavije. Za sada će nam biti dovoljno da u "Araneti" ostvarimo tri uvodne pobjede, a za medalje ćemo vidjeti. Svakako im se nadamo, ali se nadamo da će i ako ih ne bude Srbima košarka ostati u krvi. Ako mogu Filipinci toliko da je vole, zašto ne bismo i mi?