U Manili smo uspjeli da naletimo na vjerovatno jedinog čovjeka koji je gledao i prošlo Svjetsko prvenstvo odigrano ovdje 1978. godine. Nosio je dres Srbije i stigao je sa srpskim košarkaškim biserom. On se zove Greg Foks, a ovo je njegova nevjerovatna priča za MONDO.
Upoznali smo mnogo srpskih navijača na Filipinima, a na Svjetsko prvenstvo su uglavnom stigli Srbi iz Australije. Kada smo pričali sa Milanom iz Kvinslenda on nas je upoznao sa Gregom Foksom, a priča ovog Australijanca je nevjerovatna! Sasvim sigurno je on jedini stranac koji je bio na oba Svjetska prvenstva u Manili - onom prije 45 godina održanom 1978. godine i ovome koje se igra 2023.
I ne samo to - Greg je nekadašnji profesionalni košarkaš koji je zapravo u Manilu došao sa Milanom koga poznaje jer trenira njegovog sina koji nastupa za omladinske reprezentacije australijske države Kvinslend! Vidjeli smo ga u dvorani u majici Srbije i jednostavno smo morali da čujemo cijelu priču! Ko je, kako je stigao ovdje prije 45 godina, kako sada i kakve su mu veze sa Srbijom.
"Ja sam uglavnom sportski radnik, Australijanac koji radi na razvoju sportskih programa u košarci. Sada kada sam malo stariji košarka me zanima iz perspektive gledaoca, čovjeka koji voli da gleda utakmice i to radi već nekoliko decenija. Uvijek je dobro gledali najbolje sportsko atletsko izdanje i to je jedan dio razloga zašto sam ovdje u Manili. Došao sam da vidim najbolje igrače, pogotovo jer sam prije mnogo godina igrao kao bek sada volim da gledam spoljne igrače i to šta oni sada mogu, a šta ne mogu... Kako se igra razvila za bekove i šta je to što oni mogu da urade sada", počeo je Greg Foks svoj razgovor za MONDO.
SA SRBIMA U MANILU ZBOG KOŠARKE!
INTERVJU: VRATIO SE U MANILU POSLIJE 45 GODINA - ZBOG SRBA I KOŠARKE! Nekad Aboridžin i Praja, sad sve pare na Jovića!
On je u australijskom NBL-u krajem osamdesetih i početkom devedesetih pet godina nastupao za Brizbejn Buletse, a kakav je bio igrač?
"Kada sam kao desetogodišnjak igrao košarku u Australiji nije to bio sport koji je mnogo djece treniralo. Nije bilo kao australijski fudbal, ragbi ili čak kriket. To je bilo nešto što sam nastavio da radim i kada sam stigao do U16 nivoa pomislio sam da je to nešto čime bih mogao da se bavim. Ja sam bio više tradicionali plejmejker, vjerovatno mnogo drugačiji od plejmejkera koji se sada pojavljuju. Više sam htio da postavim napad i da podijelim lopte. Mislim da bih i sada mogao da ponudim nešto jer bi mi odgovarala nova metodologija trenera koja se u posljednje vrijeme stvorila. Sada je ovo igra bekova, a u moje vrijeme su centri dominirali. Sada ima više slobode i smije da se uradi više toga u napadu", priča on, pa objašnjava kako i zašto je ostao u košarci i nakon što je patike okačio o klin:
"I dalje se bavim treniranjem juniora i mladih košarkaša individualno. Jedan od njih je sa nama ovdje u Manili, došao je iz Gold Kousta iz Australije. Tako da mislim da mogu mladim košarkašima da pomognem sa osnovama igre, tako da mogu da odu na naredni nivo. Ako dođu do seniora bez toga, nije dobro. Ako pod pritiskom ne mogu da iskoriste svoje vještine. Sviđa mi se taj posao!"
Ali kako je zapravo upoznao Milana i njegovog sina? Kako je došlo do toga da se 45 godina kasnije vrati u Manilu, ovoga puta kao dio srspke "delegacije"?
"Jedan Srbin iz kluba koji sam osnovao 'Nort Gold Koust Sihoks' me je predstavio Milanu jer je on htio da njegov sin ima kvalitetne treninge kao omladinac. Nema toliko Srba kod nas, vjerovatno ih je više u drugim dijelovima Australije, tako da se to desilo sasvim slučajno", objašnjava Greg Foks za MONDO.
'78 U MANILI VIDIO KIĆU, PRAJU I KINĐETA!
Sada nije toliko komplikovano iz Australije stići na Filipine, ali kako se desilo da on kao desetogodišnjak stigne u grad u kome su tri godine prije toga Ali i Frejzer ispisali istoriju sporta?
"Ja sam sin košarkaškog trenera. Imao sam 10 godina te 1978. godine kada je moj tata došao sa grupom navijača Australije u Manilu. Imao sam sreće da budem ovdje. Shvatate naravno da sam bio pomalo premlad da bih shvatio veličinu svega što se dešavalo. Za dijete koje dolazi iz druge zemlje ovaj svijet ovdje je bio težak da se shvati u potpunosti. Praktično sam 1978. godine bio ovdje sa grupom navijača i išli smo na sve utakmice Australije. Vidjeli smo tada ovdje sve te sjajne igrače, najbolje igrače te ere", počinje on pa nastavlja: "Kao što sam rekao, želio sam da se vratim kako bih vidio da li se lijepo sjećam stvari od prije 45 godina. Ugrubo rečeno, reklo bi se da je tako, moje uspomene su prilično tačne."
Tada je svijet bio mnogo drugačiji, mnogo manje globalizovan i svi koji su dolazili iz Australije mogli su da vide košarku koja je za njih bila nestvarna.
"Prije nego što sam došao u Manilu 1978. godine prije toga nikada nisam vidio košarku na tom nivou. Nisam bio ni siguran šta ja to vidim jer nisam imao sa čim to da uporedim. Na TV-u nije bilo NBA prenosa, tako da nisam baš ni razumio šta to gledam. Jasno mi je bilo da je to najveći mogući nivo, a onda sam slušao razgovore ljudi oko sebe. Ljudi su pričali o raznim igračima i znam da sa tobom ovdje pričam i zbog tog jugoslovenskog tima. Pričali su o vašim bekovima - Kićanoviću, Dalipagiću, Delibašiću kao što se priča o veoma poštovanim sportistima, igračima najvećeg mogućeg nivoa!"
GLEDAO "BUMERSE" KAKO IH MUČE, PA IGRAO SA NJIMA!
Iako je imao deset godina i iako je to bilo prije 45 godina i dalje pamti najbolje košarkaše tog jugoslovenskog tima.
"Sjećam se da su Jugosloveni imali te igrače na krilima i bekovskim pozicijama koji su bili strašno talentovani. Uspijevali bi da se kreću po terenu i da stignu tamo odakle bi uputili svoj najbolji šut. Tada se njihova igra bazirala na šutu sa poludistance, nije bilo trojki. Nisu pokušavali da uđu u reket, da spuste loptu dole, već su pokušavali da budu slobodni na poludistanci gdje su bili potpuno smrtonosni", vrlo se jasno sjeća Greg.
Posljednji meč druge grupne faze Jugoslavija je tada odigrala sa Australijom i prilično se namučila. Bilo je 105:101 za Jugoslaviju, a ni 45 godina kasnije našem sagovorniku nije jasno kako je taj meč bio toliko neizvjestan.
"Da, da! Ne mogu to da objasnim! Kasnije me je trenirao jedan od igrača 'Bumera' Gordon Meklaud. Bio je rezervni plejmejker, a tu utakmicu je odigrao sjajno. Kasnije sam i igrao sa Denijem Morsoom, prvim Aboridžinom koji je bio reprezentativac Australije, a inače je ujak Petija Milsa! On je imao 18 ili 19 godina u Manili, a 1989. godine sam u Brizbejn Buletsima igrao sa njim. Postoji veza tu! A najbolji igrač tog australijskog tima Leri Sengstok mi je bio nastavnik u srednjoj školi! Imao njegovu sliku sa prve utakmice protiv Amerikanaca kod kuće i tek sam mu je nedavno poklonio. Igrao sam sa Denijem i Lerijem sa Buletsima, a obojica su u Australiji legende. Da ne pričam za Lerija, MVP NBL lige dobija Sengstok medalju! On je igrao četiri puta na Olimpijskim igrama za nas", otkriva nam nove detalje svoje neverovatne priče Foks.
Milan iz Kvinslenda, naš "špijun" koji je prisluškivao Poceka i Italijane pred meč rekao mi je u razgovoru da je baš zbog Grega doveo svog sina ovdje. Kada je čuo koliko je na Grega uticalo to putovanje '78 nije htio da propusti šansu da to priredi sinu.
"Oh, da! Htio je on to da uradi jer je znao da ima šansu da vidi i Srbiju kako igra, a ja sam htio da se vratim u "Aranetu" pošto je 1978. ovde igrano, a ne u drugoj areni u Manili. Samo je čista slučajnost što smo došli zajedno. Ja sam morao da dođem ovdje jer je 1978. godine to bio tako veliki događaj u mom životu i to nije nešto što se zaboravlja. Onda sam htio da se vratim i da na nekim način sve to ponovo proživim", ističe Greg Foks za MONDO
ONAJ VAŠ LJEVORUKI... TO SE PLAĆA!
INTERVJU: VRATIO SE U MANILU POSLIJE 45 GODINA - ZBOG SRBA I KOŠARKE! Nekad Aboridžin i Praja, sad sve pare na Jovića!
Prošlo je 45 godina otkako je Greg bio ovdje prošli put i Manila se mnogo promijenila. Tada je "Araneta" dominirala prizorom i prostorom, a sada je samo jedna građevina među gomilama ogromnih zgrada u Kubau, kako se zove ovaj dio Kvezon Sitija.
"I dalje je to bila veoma urbana sredina, ali što se tiče infrastrukture dominirao je "Big Dome", a oko hale su bili uglavnom parkinzi. Tada su to bili prvi dani hale, kada pogledate datume interesatno je da je "Trila in Manila" bila održana 1. oktobra 1975. godine, a prvi meč osmog svjetskog prvenstva u košarci bio je 1. oktobra 1978. godine. Tačno tri godine nakon meča Alija i Frejzera. Bilo je to prvo prvenstvo u Aziji i to je bila zaista jako, jako velika stvar. Bio je to istorijski događaj i moje mišljenje je da je bilo jako bitno za tadašnju vladu na Filipinima. Kada stavite stvari u istorijsku perspektivu jasno je da su htjeli da se predstave na međunarodnoj sceni u dobrom svjetlu. Imali su problema šezdesetih sa otkazanim prvenstvom ovdje, a 1978. godine Ferdinand Markos je bio na vrhuncu vlasti i bio je vrlo zvaničan u toj fazi karijere. Htio je da svijet primijeti Manilu, da prihvati da je to svjetski grad, a ne neki nebitan dio jugoistočne Azije. Kad pogledate sliku sa svečane ceremonije otvaranja vidi se koliko je sve bilo svečano. Imali su ogromnu ceremoniju otvaranja sa misicama koje sprovode timove na teren... Bio je to pravi šou!"
A sama "Araneta", da li je nešto drugačija 45 godina kasnije?
"Da li se dvorana promijenila? Zaista ne mislim da jeste. Koliko se sjećam taj gornji dio je bio kavez! I naravno ljudi su pušili u hali! Bila je potpuno drugačija atmosfera i tada je na svakoj utakmici bila rijeka ljudi, jako puno ljudi je bilo na utakmicama. Utakmice su bile u "Araneti" i na "Rizal" stadionu koji se više ne koristi."
Naravno, posljednje pitanje bilo je vezano za Srbiju. Šta im Greg želi, a šta kao ipak stručnjak za košarku ima da kaže sa košarkaškog stanovišta o srpskom timu?
"Ja bih volio da oni postanu 'ubica džinova!' Moja želja je da odu u polufinale. Svaka reprezentacija koja ima talenta kao Srbija treba da cilja na top četiri mjesta. Mada to nikada ne znači da će se to desiti jer se svake večeri može desiti nešto, ipak je to košarka. Rečeno mi je da je ovo mlad tim i tako mi i izgleda, tako da će u toku utakmica imati uspone i padove, ali vaši najbolji igrači su svjetska klasa", ističe on, a onda mora da pomene i svog miljenika:
"Onaj ljevoruki plej... Stefan Jović! Platio bih da ga gledam! To kako on uspijeva da organizuje igru, da kreira za druge, koliko pametno igra i kako postavlja ekipu u prave situacije, podsjeća me na one igrače koje sam gledao u timu Jugoslavije kada sam prvi put bio ovdje 1978. godine", završava svoju fascinantnu priču za MONDO Greg Foks.
Sve što na kraju možemo da kažemo je - Greg, neka ti se želje ostvare!