Borac prije 37 godina osvojio Evropu

Sjajna generacija rukometaša na taj način je krunisala period neprikosnovene dominacije na prostoru nekadašnje Jugoslavije, pošto je u nizu osvojila četiri šampionata i četiri Kupa SFRJ. Godinu prije toga Banjalučani su takođe bili nadomak velikog uspjeha, ali je u finalu odigranom u zapadnonjemačkom Dortmundu, prvak Istočne Njemačke, Forverc, bio uspješniji - 19:17, piše list "Press RS".

Godinu kasnije, 11. aprila 1976, pred prepunim tribinama "Borika" na koje se naguralo više od 5 000 gledalaca, a još najmanje toliko je ostalo ispred "hrama" sporta, Banjalučani su odigrali maestralno i slavili veliki trijumf - 17:15.

Svih dvanaest igrača, kao i vanserijski strateg, Pero Janjić, imali su svoj udio u velikoj pobjedi, ali oni koji su ovaj meč gledali uživo saglasni su u jednom: da nije bilo briljantnog Abasa Arslanagića na golu, te u svoje vrijeme najboljeg svjetskog beka, Zdravka Rađenovića, teško da bi se Banjalučani danas prisjećali te zvjezdane aprilske noći.

O završnom okršaju sa Dancima, koji su "crveno-plavi" dobili sa 17:15 (11:7), ispričane su mnoge priče, ispjevane pesme, snimljeni filmovi, ali je malo poznato da su Banjalučani morali da lobiraju za organizaciju finala, koje su platili 16.000 dolara.

Mnogo puta opisano je kako su puleni Pere Janjića odigrali sedam utakmica, u pet pobijedili, a samo dva puta susrete završavali nerešeno, ne osjetivši gorčinu poraza, i kako su, nakon samo 26 godina od osnivanja, svom gradu donijeli najdragocjeniji trofej.

Međutim, skoro ništa se ne zna kako se dogodilo da finale Kupa evropskih šampiona uopšte bude odigrano u Banjaluci, a ne u dortmundskom "Vestfalenhalenu", dvorani koja prima 18.000 gledalaca i gdje su ova finala, tradicionalno, igrana prethodnih godina.

Po prvi put u istoriji Međunarodne rukometne federacije desilo se da akteri finala sami licitiraju za domaćinstvo i da najpovoljnija ponuda odluči o mjestu odigravanja finala. Jedan od onih koji su u to vrijeme učestvovali u organizaciji samog finala, ali i "pripremi terena" da ono uopšte i bude održano u Banjaluci bio je standardni prvotimac, a nakon toga i dugogodišnji član uprave Borca, Miro Bjelić.

"Godinu dana ranije igrali smo finale Kupa šampiona i izgubili od istočnonjemačkog Forverca. Već tada smo zaključili da, ako uspijemo i naredne sezone da izborimo završnicu, moramo preduzeti sve da ona bude odigrana u Banjaluci. Za to je trebalo privoljeti čelnike IHF da promijene pravilo o mjestu odigravanja odlučujućeg meča", počeo je priču Bjelić za "Press RS".

Prema njegovim riječima, upravo sami igrači odlučili su da pokušaju da u narednom ciklusu Kupa šampiona napokon dođu do samog kraja.

"Nakon poraza od Forverca, promijenili smo način razmišljanja. Glavni kreatori bili su Abas Arslanagić i Nebojša Popović koji su imali tačnu ideju kako da dođemo do šampionskog pehara".

Da bi se to ostvarilo, bilo je potrebno sve dobro organizovati i odraditi kvalitetno lobiranje u kojem su veliku pomoć imali od prijatelja kluba, kako iz Banjaluke, tako i onih iz cijele Jugoslavije, pa i inostranstva.

"Upravo su Arslanagić i Popović odradili taj posao i to više nego odlično. Oni su stupili u kontakt sa tadašnjim saveznim kapitenom rukometne reprezentacije Jugoslavije Ivanom Snojem, koji je u to vrijeme bio visokopozicioniran u IHF. Uporedo sa njima, tadašnji predsjednik Borca Nedeljko Pehar prihvatio se obaveze da lobira kod gradskih vlasti da nas podrže. Uz to, pojačali smo organizaciju kluba koja je i prije toga bila na izuzetno visokom nivou sa Vitomirom Pujićem, Ljupkom Jurelom, Radetom Radinkovićem, Petrom Atlagićem, Ratkom Dejanovićem i Dragom Robovićem. Koordinator svih tih akcija bio sam ja kao prvi operativac i jedini profesionalac u klubu", dodao je Bjelić.

Nakon toga je ostala da se uradi samo jedna "sitnica", a to je da se izbori učešće u finalu Kupa evropskih šampiona. Taj posao morali su da odrade sami igrači, na čelu sa sjajnim stručnjakom na klupi, Perom Janjićem, i oni su na kraju i uspjeli da opravdaju sva očekivanja.

"Uspjeli smo da organizujemo sve na vrijeme i samo se čekalo da se završi revanš utakmica polufinala koju smo u Banjaluci 27. marta 1976. godine igrali protiv Gumersbaha. Prvu utakmicu u Nemačkoj odigrali smo neriješeno, 16:16, što nam je davalo velike nade da u svom "Boriku" možemo do pobjede. Tako je i bilo, slavili smo 15:13 i izborili finale".

Međutim, prisjeća se Bjelić, vremena za slavlje nije bilo. Već na zajedničkoj večeri nakon polufinala "operativni tim za finale KEŠ-a", kako su ga u klubu nazvali, bio je spreman za djelovanje.

"Dogovorili smo se da već u pet časova ujutro sa našim taksistom Svetom Bajićem za Bazel krenemo Popović i ja, a da nam se u Zagrebu pridruži Snoj. Istovremeno, Dejanović je imao zadatak da u toku noći, iz već dogovorenih prodavnica sa suvenirima, donese rezervisane poklone za čelnike IHF. Takođe, u toku te noći sam od predsjednika kluba Nedeljka Pehara dobio punomoć od opštine Banjaluka da Borac može da licitira za finale u iznosu do 25 000 američkih dolara", detaljno je pojasnio Miro Bjelić.

Delegaciju Borca u Bazelu dočekao je tehnički direktor IHF Fridhelm Pepmajer kojeg su Banjalučani veoma brzo privukli na svoju stranu. Sama licitacija za dobijanje organizacije finalne utakmice odvijala se u jednoj maloj sobi u kojoj je bio teleks, a Miro Bjelić se njenog cijelog toka sjeća kao da je bio juče.

"Predstavnik drugog finaliste, Fredericije, nije došao, već je njihov sponzor, Dank banka, ponude slala upravo putem teleksa. Licitacija je počela iznosom od 500 dolara i išla je sve do ponude Dank banke od 11 000 dolara. Tada sam ja rekao da nudimo 16.000 dolara. Nedugo nakon moje ponude, iz te kancelarije je izašao Pepmajer i obavijestio prisutne da je Borac iz Banjaluke dobio čast da 11. aprila organizuje finalnu utakmicu, ali i da tog istog dana u Banjaluci bude obavljeno izvlačenje parova za rukometni turnir Olimpijskih igara koje su te godine održane u Montrealu. Slobodno mogu da kažem da je tog dana Banjaluka bila centar svjetskog rukometa jer se izvlačenje za OI, kao i prenos finala, gledalo u čak 64 zemlje širom svijeta", zaključio je Bjelić uz tvrdnju da je sav trud oko lobiranja mogao da bude uzaludan da Abas Arslanagić, Zdravko Rađenović i društvo nisu briljirali u meču sa Fredericijom.

Miro Bjelić se prisjetio i jedne anegdote vezane za susret sa predstavnikom IHF Fridhelmom Pepmajerom.

"Snoj je Pepmajera odmah prekrstio u Pepi i uručio mu naše poklone. Kada smo kretali, na brzinu smo iz podruma restorana uzeli nekoliko litara rakije prepečenice iz Gradačca, a da uopšte nismo obratili pažnju da su boce od dugog stajanja na sebi imale veliki sloj prašine. Da bi se nekako izvukao predajući tu rakiju, Ivan, stari lisac kakav je i bio, o toj rakiji i načinu na koji se proizvodi pričao je Markove konake brišući rukavom tu prašinu, a onda još Pepmajeru objašnjavao da je to domaći proizvod mog oca, čime se on posebno oduševio. Naravno, bilo je tu još kvalitetnih poklona, poput gusala, narodnog veza i sličnih stvari. Nakon toga, za vrijeme večere u dobrom raspoloženju Pepmajer nam je otvorio pismene ponude i objasnio šta treba da uradimo", istakao je Bjelić.

BORAC - FREDERICIJA 17:15 (11:7)

dvorana: "Borik" u Banjaluci, gledalaca: 5 000, sudije: Herbert Henšel i Peter Henfus (DR Njemačka), sedmerci: Borac 3 (2), Fredericija 3 (2), isključenja: Borac 6, Fredericija 2 minuta.

BORAC: Arslanagić, Selec 2, Rađenović 6, Karalić 2, Bjelić, Vujinović 2 (1), Vukša, Unčanin 2, Popović 1 (1), B. Golić, M. Golić 2, Ravlić. Trener: Pero Janjić.

FREDERICIJA: Jepesen, F. Hansen 3 (1), Hajderman, Nilsen 3 (1), Sorensen 1, Jungland 1, A. Hansen, Andersen 3, Pulsen, Madsen 2, Petersen 2. Trener: Ole Vorm.

PUT DO TRONA

Osmina finala

Banjaluka, 20. novembar 1975. godine: Borac - Červena hviezda 27:14 (16:8)

Bratislava, 11. decembar 1975. godine: Červena hviezda - Borac 22:26 (8:14)

Četvrtfinale

Banjaluka, 8. januar 1976. godine: Borac - Kalpisa 28:21, (15:9)

Alikante, 18. januar 1976. godine: Kalpisa - Borac 13:13 (7:10)

Polufinale

Dortmund, 10. mart 1976. godine: Gumersbah - Borac 16:16 (9:8)

Banjaluka, 27. mart 1976. godine: Borac - Gumersbah 15:13 (11:8)

Finale

Banjaluka, 11. april 1976. godine: Borac - Fredericija 17:15 (11:7)

(MONDO)