Svjetski dan borbe protiv HIV/AIDS obilježava se 1. decembra. Tim povodom, pročitajte otvoreno pismo domaćoj javnosti jedne HIV pozitivne osobe...
Još jedan prvi decembar!
Deseti po redu u mom dozvljaju onoga sto se naziva biti HIV+ i živjeti s tim. Za ovu deceniju koliko živim kao osoba koja je HIV+ mnogo toga se izdešavalo kada je u pitanju kvalitet i mogućnosti života i opstanka kada boluješ od ove bolesti. U stvari, desilo se u svijetu koji ide krupnim koracima naprijed u dijagnostici, liječenju, pobošljanju kvaliteta življenja i destigmatizaciji osoba koje imaju bolest od koje i ja bolujem. Kod nas su ti pomaci slabo primjetni. To je u skladu sa ekonomsko-političkom problematikom našeg regiona, naše zemlje tačnije, a oni koji su najviše pogođeni su u stvari i oni koji su najranjiviji. A mi to jesmo jer bez dijagnostike i terapije kao i podrške za to nadleznih ustanova neću moći tražiti razumijevanje vas koji ovo čitate. Prosto jer me neće biti, biću mrtav!
To je jako teško mirenje sa sudbinom kada znam, a znam, da samo nekoliko sati vožnje odavde, četiri sata npr, pacijenti koji su HIV+ mogu da žive svoje živote, rade normalno, kao i svaki drugi čovjek koji nema ovu nesretnu infekciju. Da li je tako nesto moguće i kod nas? Moguće je, a sa samo malo dobre volje onih koji odlučuju o tome. Da li vjerujem u bolje sutra? Pa onoliko koliko i svako od vas koji ovo čitate vjeruje u vaše bolje sutra! S jednom velikom razlikom, mi nemamo izbora! Jer smo bolesni i nismo lošiji ljudi jer smo HIV+. Ne zaslužujemo mi da umremo, kako mnogi misle, to sto se desilo, jer smo po nekom smislu "nemoralni". Iznenadili biste se kako se to desi onome i na način na koji ne možete ni da pomislite!
Svijet ide krupnim koracima kada su u pitanju medicinska istraživanja i njega bolesnika. Prosto biste se iznenadili! I nama, kao i drugim teškim bolesnicima, savremena terapija znači ne samo život, nego kvalitetan život.
I da još dodam, kako ne bi ovo sto pišem bilo previše crno ili sivo, ima ovdje dobrih ljudi, kvalitetnih ljudi koji čine sve da nam pomognu. Pokušavaju oni, ali oni prema kojima su njihovi glasovi upućeni okreću glavu. A zašto, pa znate i sami! Ostaje nam da se nadamo i isčekujemo novi dan.